Koliko trebamo biti zahvalni?

„Hvala ti do neba!“ Hvala ti i gdje čuo i gdje ne čuo!“ „Hvala ti, spasio si me!“, samo su neke od rečenica koje često čujemo kada neko nekome želi  naglasiti da mu je mnogo zahvalan.

U vezi sa zahvaljivanjem postoje razna pravila i običaji. Recimo, postoji vjerovanje, a i običaj, kod mnogih ljudi da se za dobiveni lijek ne treba zahvaljivati. Ipak, i tim ljudima je često nelagodno ne biti učtiv, pa umjesto da se zahvale na ustaljeni način, oni naglase: „Eto, kažu da se za lijek ne zahvaljuje pa se neću zahvaljivati.“ Opet, kod nekih ljudi i naroda je uobičajeno zahvaliti se samo za „ozbiljnije“ usluge, dok se kod nekih zahvaljuje za svaku sitnicu. Na primjer, u Nizozemskoj je, u odnosu na naše zemlje, prava inflacija zahvaljivanja. Nema šanse da ti se Nizozemac ne zahvali ako si mu rekao da je u pravu, a kamoli kad mu nešto dodaš ili pridržiš otvorena vrata da prođe. Teško može proći dan da tu riječ ne čujete više puta, čak i mnogo puta.

Zahvaljivati se može iskreno, iz osjećaja, a i iz običaja da se tako čini, mada ne smatramo da to za što se zahvaljujemo zavređuje našu zahvalu. I oni kojima je zahvalnost upućena su različiti ljudi, pa neki od njih uživaju samo da im se zahvaljuje, bez obzira na to smatraju li da su zahvalu zaslužili, a neki više vole ne čuti zahvalnost nego u njenom iskazivanju osjetiti neiskrenost. Ima jedna zanimljiva priča o mužu čija je žena već nekoliko godina u bolnici ležala u komi bez šanse da će se ikada osvijestiti, što je on znao. Ali on joj je svakog dana dolazio u posjetu, dugo sjedio pored nje, držao je za ruku i pričao joj. Jednom su mu rekli: „Zašto to činite i toliko se trudite kad je ona praktično mrtva i kad ona pojma nema da ste tu? Za nju ne postojite, ona i ne zna ko ste, razumijete li?“ „Da, ali zato ja znam ko je ona!“, odgovorio je muž i nastavio po svom.

Zahvalnost treba pokazati, ali treba paziti da se s pokazivanjem ne pretjeruje, jer tako možemo postići neželjeni efekt. Možemo smanjiti volju kod onoga kome smo zahvalni da i dalje, nama ili drugima, čini lijepe stvari. Ne treba ni premalo pokazivati zahvalnost, jer osim što ostavljamo dojam da smo neučtivi, i na ovaj način možemo utjecati da destimuliramo ljude da čine dobra djela, a to nam nije cilj, zar ne?

Kad se sve sagleda kod izražavanja zahvalnosti, čini se da je najvažnija iskrenost u tom činu. Može neko biti i nevješt u verbalnom iskazivanju zahvalnosti, ali na djelu je pokazati vrlo uvjerljivo. Znam da svi imamo i jednih i drugih iskustava, da poznajemo i jednu i drugu vrstu ljudi. Uvjeren sam da većina ljudi cijeni upravo iskrenost, čak i kada izostanu kićene riječi kod zahvaljivanja. Ali da ima i drukčijih primjera nije nepoznato. Potreba da se čuju lijepe i uhu ugodne riječi je vrlo slikovito pokazana u onoj crnogorskoj: „Kad budemo među svijet, ja ću tebe oslovljavati s „vojvodo“, a ti mene sa „serdare“, mada mi najbolje znamo koje smo ništarije.“