U Japanu je vrtlarstvo umjetnička vještina hiljadugodišnje tradicije, usko povezana sa Zen budističkom tradicijom i posebnim estetičkim sistemom koji ima vrlo malo dodirnih tačaka sa kulturom Zapada.
Tradicionalni japanski vrt razvio se iz kineskog vrta. Njegova uloga je ključna u poimanju kulta istočnjačkog vrta na azijskom području, ali i cjelokupnog koncepta kulture Dalekog istoka. Japanski vrt počiva na načelu da vrt mora biti priroda oblikovana ljudskom rukom koja mu daje smisao i značaj. U toj činjenici je suštinska razlika između tradicionalnog japanskog vrta i zapadnjačkih vrtova.
Ovi vrtovi ne trpe suvišne dekorativne elemente jer je priroda dovoljno lijepa sama po sebi. Tri osnovna elementa ovih vrtova su: voda, kamen i biljke – baš kao u prirodi; predstavljaju kombinaciju i spoj prirodnih materijala koji oslikavaju japanski reljef. Za dekoraciju se koriste isključivo kameni obluci, šljunak i kamenje. Lijep i smislen japanski vrt vrlo je zahtjevan za izradu i samo pravi majstori vrtlarstva u stanju su kreirati prirodnu jednostavnost i profinjenost japanskog vrta. Tradicionalni japanski vrtovi podijeljeni su u tri kategorije:
Chainwai, čajni vrtovi, koji su naziv dobili po tradiciji ispijanja čaja u vrtovima.
Karensasui vrtovi, suhi ili kameni vrtovi, utemeljeni u zen budističkoj tradiciji.
Tsukiyama, brdoviti vrtovi koji oslikavaju japanski pejzaž.
Replika duha
Karensasui vrtovi su posebna kategorija japanskih vrtova i predstavljaju najviši domet vrtnog oblikovanja u Japanu. Kao samostalna kreacija postoje od vremena Muromachi dinastije (XIV-XVI vijeka). Karensasui vrtovi se još nazivaju i kansho-niwa ili Zen vrt, zato što su prvobitno bili smješteni u unutrašnjem dvorištu Zen manastira. Kasnije su, zbog svoje izuzetne estetike, prihvaćeni i širom Japana, a od dvadesetog stoljeća i na Zapadu. Ovaj tip japanskog vrta predstavlja duhovnu repliku svijeta, ”suhu baštu” našeg uma i odnosa uma prema vječnim principima. U manastirima služi za smirivanje duha i uvođenje u meditaciju. Za oblikovanje i izvedbu poštuju se osnovna estetska načela umjetnosti Zen budizma: asimetrija, jednostavnost, neartificijelna prirodnost, oslobođenost od zemaljskog, dubina i mir. Karensansui vrt podliježe strogim načelima uređenja – uvijek se sastoji od ograđenog plitkog bazena ispunjenog sitnim šljunkom određenog broja stijena ili krupnog kamenja.
Vrtovi praznine i nastojanje pronalaska savršene ravnoteže
Ovaj tip tradicionalnog japanskog vrta zapravo je veliki skok iz naturalizma u apstrakciju. U karensasui vrtovima šljunak se posebnim tehnikama oblikuje u ovalne oblike, valove ili koncentrične krugove i na taj način simbolizuje vodu. Šljunak se za japanske vrtove obično pripravlja od granita u zrncima različitih veličina. Ako prikazuje tok brzog potoka ili slapa, koristi se šljunak krupnijih zrnaca, dok se za motive mirne vodene površine mora ili jezera koristi sitniji šljunak.
Zanimljivi su pješčani oblici sunamori – pješčani nasipi ispred paviljona, zatim stošci koji simboliziraju planinu Fuji, te pješčane plohe kao stilizirana pješčana mora s izbrazdanim valovima. Šljunak utjelovljuje rijeke, strme slapove, dok kružni uzorci iscrtani na pješčanoj plohi oko motiva stijene nastaju kao kružni valovi pri udarcu kamena u vodu. Velike kamene stijene i blokovi karensasuia predstavljaju japanske otoke, brodove ili planine, a simbolizuju zemlju. Treći elemenat – vazduh, ili kosmos, prisutan je u činjenici što se ovaj tip vrta po pravilu nalazi na otvorenom prostoru.
U ovim japanskim vrtovima nema biljaka, osim ponekad mahovine, zato što su u cijelom konceptu ovog vrta biljke nebitne, pa ih Japanci obično nazivaju vrtovima praznine. Služe isključivo za gledanje i meditaciju jer svaka moguća intervencija može da naruši savršenu ravnotežu.