Pred vratima Otkrivenja

„Gle, dolazi s oblacima i gledat će ga svako oko“ (Otkrivenje 1, 7). Zaista, bit će tako kada se čovjek probudi i progleda zanesen u duhu.

Već sam na prekretnici vremena svjedočio nadolazećim periodima neizmjerne boli, patnje i žrtve Uskrslog. I tome kako će Ga ljudi u duhu razapinjati svojim apstraktnim tumačenjima Evanđelja, sebičnim osjećajima pobožnosti, mislima preniskim i djelima barbarskim. Neizmjerna jest bol i žrtva Spasiteljeva i osjetit će je u malom svaki čovjek dobrih namjera, jednom kada konačno presudi svojoj niskosti i pročisti se vatrom spoznaje. Jedino će takav, bez maski i obmana, nakon što umre da bi se ponovno rodio, biti dostojan ući pod krov Njegov i gledati Ga kako dolazi s oblacima.

Ex Deo Nascimur

In Christo Morimur

Per Spiritum Sanctum Reviviscimus

U nekom trenutku, zanesen u duhu pred vratnicama Otkrivenja dok u tišini prebire sjećanja, pronaći će svoju vječnu monstrancu i shvatit će kako mu nema druge doli da sâm u nju ulije krv Kristovu. Nad oltarom najskrivenijeg dijela svoje duše, gdje plaho i usamljeno budi i doziva svoje vječno biće, susrest će živog Krista i pitati: „Što mi je činiti, Kriste?“ Zazvučat će u njemu Riječ što je tama prije nije razumjela.

I nastavit će vječni duh čovjekov proseći saznavati dubine Otkrivenja što mi ga dade Bog, držeći se za niti Svjetla na putu prema Novom Jeruzalemu. Ali prije negoli bude za života drugi put rođen, mora naučiti ponešto o svojoj povijesti i lozi svojoj ukorijenjenoj u svijetu duha, u krilu Očevom.

* * *

Od Rajskog doba pa sve do pojave prvih religija, viđenje duhovnog svijeta bijaše činjenica za svakog čovjeka. U sasvim drugačijem stanju svijesti, ljudi davnina promatrali su sveprisutna bića duhovnog svijeta kako tkaju tapiseriju fizičkog svijeta. Čovječanstvo bijaše na razini svijesti usporedivoj s današnjom snolikom sviješću i u tim razvojnim periodima nije bilo moguće govoriti o slobodi ili individualnosti. Među ljudima nije bilo ničeg sličnog samosvijesti jer je čovjek svojim bićem bio uklopljen u biće bogova, osjećao se dijelom većeg duhovnog organizma kao što se prst danas osjeća dijelom ruke i pripadnim tijelu.

Sasvim suprotno današnjim iskustvima, noći bijaše ispunjene šarenilom duhovnog svjetla, duhovnim aktivnostima i bićima, a periodi dana služili su za odmor. Kožom odvojen od velikog svijeta i okružen gustom maglom, malo pomalo počeo je osjećati kako u njegovoj nutrini odzvanjaju noćna iskustva prizivajući svitanje „Ja“ osjećaja. Započelo je vrijeme izdvajanja iz krila božanskog. Zahvaljujući stvaralačkoj Riječi što mu došaptavaše njegovu bit, počinjao je razlikovati vlastito sebstvo od svega čime je okružen. Noćna iskustva sve više blijedeše i čovjek započe promatrati svijet materije fizičkim očima, snenim očima što vide Kreaciju, ali više ne mogaše vidjeti zborove mudrih umjetnika i njihov kozmički ples. Čovjekov duhovni život nesta u tami i on zaboravi sve što je živo promatrao duhovnim očima. Bijaše to cijena za osvit „Ja“ osjećaja i početak puta prema slobodi.

„Zato Gospod Bog pusti dubok san na Adama“

Postanak 2,21

O minulim vremenima kada je još boravio u naručju bogova, ostala su tek sjećanja sačuvana u mitologijama, sagama i narodnim pričama. U skandinavskoj legendi o Odinu, Vili i Vé, trojici braće što pronađoše drvo na obali mora od kojeg načiniše čovjeka, snom očarani erudit vidi tek inspiraciju piscu Postanka gdje je drugačijim riječima opisan Rajski vrt i stvaranje čovjeka. Takav čovjek se ne zanosi u duhu već živo božansko tkanje tumači fantazijom ili sinestezijom mozga, a religije, mitove, sage i narodne priče lišava života i tjera gladne i žedne duše nazad na mrtvu stijenu sinagoge Sotonine.

Netko sasvim drugačiji, čija se svijest već pomalo oslobađa od zavodljivih pojavnosti svijeta i ma koliko tanano svojom sviješću produhovljuje materiju i počinje doticati vrijeme van granica rođenja i smrti, prvo osjeća, a onda i počinje misliti na sasvim drugačiji način. U trenucima budnosti otkriva providnu povezanost između doba mitova, saga, priča i kasnijeg doba velikih religija.

Uputi li se takav pogled iza korica starih knjiga pronaći će tragove sjećanja na pretpotopni kontinent i drevnu civilizaciju opisanu gotovo u svim narodima svijeta. I tako je malo volje potrebno za mislima dohvatiti nit sjećanja sačuvanu u germanskim mitovima o maglenoj zemlji (njem. das Nebelland) i slijediti je kroz vrijeme povlačenja gustih magli što obavijaše Atlantidu, do pojave čistog neba na kojem se po prvi puta mogao pojaviti znak saveza između Noe i Boga.

„Dugu svoju stavljam u oblake, koja će biti za znak zavjeta između mene i zemlje!“

Postanak 9,13

O istome savezu, drugim riječima govori i babilonski Ep o Gilgamešu, opisujući Utnapištimovo spašavanje brodom. Samo će zbunjen čovjek, prebirući po lenti vremena uspoređujući vrijeme nastanka pojedinih spisa, u epu tražiti inspiraciju Platonu, Homeru ili piscu Postanka i tvrditi da bez nje ne bi bilo ni priče o Noinoj arki.

Istina je pak sasvim neovisna o takvom mišljenju. Zaneseni u duhu, svi veliki posvećenici prošlosti su, neovisno jedan od drugoga, živo gledali iste događaje ergo i sličnosti što ih erudit pronalazi. Viđene slike bijaše opisane i sačuvane kroz predaju u formi narodnih priča i mitova, a one najuzvišenije govorile su o Onome što bijaše na početku i na kraju. S protokom vremena snaga pamćenja bivala je sve slabija i na posljetku, sve što u krnjem obliku ostade sačuvano u predaji, ali još uvijek uzvišeno i sveto, bijaše zapisano za buduće naraštaje. Sve slike drevnih saga, priča i mitova pa tako i u konačnici najuzvišeniji novozavjetni prikazi viđeni su u duhu. I jedino se u duhu mogu doista doživjeti i razumjeti u svojoj punini.

„Ovo sam vam govorio u slikama. Dolazi čas kad vam više neću govoriti u zagonetkama.“

Iv 16, 25

Vrijeme je sazrelo i čas je stigao, a slike i zagonetke stvar su prošlosti. Snena, za duhovne istine slijepa i simplificirana vjera u sebi više nema snagu hraniti duše gladne spoznaje. Nema čak ni snagu držati ljude pod jarmom dogmi poradi čega se sve zlo današnjeg svijeta podiglo iz ponora. Želi li čovjek ipak susresti Uskrslog na oblacima, vrijeme mu je shvatiti da ga nikada više neće vidjeti fizičkim očima jer Njegovo kraljevstvo nije od fizičkog svijeta, no ipak, Krist djeluje u ovome svijetu i svaka duša može postati njegov instrument.

***

Oduvijek je među svijetom bilo posvećenih u misterije svijeta, starozavjetnih Zmija. „I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.“ (Iv 3, 14-15) O njima su stvorene kojekakve iskrivljene priče, izvorno bijahu to ljudi spremni predati svoj život volji bogova i istinski im služiti među pozemljarima. Danas si malo tko uopće može zamisliti devociju učenika misterijskih centara na putu prema prosvjetljenju.

Slijedeći upute hijerofanta (posvećenika najvišeg stupnja) učenik je prolazio višegodišnje pripreme. Odvojen od vanjskog svijeta, vrijeme je provodio predan vježbama koncentracije i meditacije s ciljem očišćenja, katarze odnosno purifikacije od putenih kušnji i nečistoća, od svega čime su ondašnji nikolaiti zavodili pozemljare nudeći im kamenje umjesto kruha, krmelje umjesto duhovnog pogleda.

Na svakom koraku očišćenja, u duševnom tijelu učenika oblikovali su se duhovni osjetilni organi da bi tijekom tri i po dana provedena u grobu, u stanju nalik smrti što nije smrt, u prisutnosti i pod vodstvom hijerofanta nastupila iluminacija. Iz potpunog mraka pred učenikom bi počele izranjati žive duhovne slike, veličanstveni prikazi biljnoga svijeta vjerodostojno sačuvani u narodnim legendama, u konačnici i svim velikim religijama do pojave kršćanstva. Razlike u opisima proizašle su poradi pripadnosti posvećenih različitim kulturama pa tako u skandinavskim zemljama ostade zapisana legenda o Odinu, Vili i Vé i drvu od kojeg je stvoren čovjek, dok su posvećenici na istoku istu sliku opisivali drugačijim riječima govoreći o Rajskom vrtu, drvu Života i Znanja.

Daljnjim napretkom u razvoju, moćne imaginacije su pred učenikom počele zvučati. Time bijaše označen prelazak na još višu razinu svijesti – inspirativnu svijest tj. svijest harmonije sfera kako se zvala u pitagorejskoj školi. Potom bi se uspeo i do samog gledanja duhovnih bića te u konačnici do u njima izvirućeg života, do najviše razine duhovnog svijeta dostupnog čovjeku toga vremena u potpunosti usklađenog s voljom duhovnog vodstva čovječanstva.

Iste četiri faze posvećenja opisane su u Otkrivenju, ali u novijem obliku jer je vrijeme  posvećenja pod vodstvom hijerofanta završilo. Otkrivenje započinje pripremom – Pismima odnosno uputama, sličnim, a opet sasvim različitim uputama kakve je učenik davnina primao na početku procesa inicijacije. Pisma upozorava na ono što je u svijesti čovjeka dobro, ali i od čega se mora pročistiti. Uspije li proći kroz katarzu, ne gubi svoju svijest i ne pada u trans, ne pada u stanje slično smrti na 3 i po dana kao što to bijaše slučaj ranije, već svojoj budnoj svijest pridodaje višu, imaginativnu razinu svijesti. Prosvijetljen svjetlom duha, svijet više ne promatra isključivo fizičkim očima. Uslijed iluminacije i prelaskom praga svijesti, razvijenim duhovnim organima percepcije, počinje u duhu promatrati najniže razine elementarnog svijeta.

Postepeno skida svaki od sedam Pečata i promatra iza njih sakrivene slike, panoramu vremena i njene apokaliptične dubine. Za iniciranog što osta na pravome putu i ne padne na kušnje, slike i zagonetke poprimaju puninu smisla. Svjesno i oprezno nastavlja svoj put stazom spoznaje podižući se do svijeta sedam Truba – duševnog odnosno astralnog svijeta, gdje duhovne slike počinju zvučati. I prije nego dosegne najviše visine, suočen je sa sedam posuda božjeg gnjeva, sa svime što ga još drži prikovana uz prolaznost fizičkog svijeta, sa svime što je u suprotnosti s božanskom ljubavi.

Kada jednom uspije proći kroz sve faze posvećenja, prema misterijskom rječniku postaje Otac. S osvojenih duhovnih visina, njegov se potpuno svjestan pogled proteže na sve strane i u prošlost i u budućnost, od Alfe do Omege i pronalazi Krista na početku i na kraju. Svojoj budnoj svijesti pridodaje tri viša stupnja spoznaje, imaginaciju (Pečati), inspiraciju (Trube) i intuiciju (Posude božjeg gnjeva), kakve će sukladno duhovnim zakonima postepeno tijekom budućih eona razvijati svi ljudi u skladu s Istinom.

Klice više svijesti prisutne su u svakom istinskom čovjeku od Postanka, uspavane kao što je i sila magnetizma uspavana u željezu. Želi li se čovjek 21. stoljeća probuditi i podići razinu svoje svijesti, njegov put do Novog Jeruzalema izgrađena ne od kamena već od duha i vidljiva jedino u duhu, prema kršćanskom ezoternom nauku kreće od pripreme, od razumijevanja dubljeg smisla danog u sedam Pisama.

U tom smislu, Otkrivenje je knjiga inicijacije što je čovjek tek treba naučiti čitati i slijediti. Na putu duhovnog školovanja, stoga prije svega mora osvijestiti svoju istinsku duhovnu prirodu i razviti uspavane snage mišljenja neovisna o fizičkom mozgu. Inače ostaje zarobljen u hladnim vijugavim labirintima fizičkog mozga gdje ga zavodi i proždire minotaursko biće.

* * *

Nakon izgona iz Raja, što znači nakon gubitka duhovnog uvida i odvajanja od duhovnog vodstva čovječanstva, najrazvijeniji ljudi davnina su na gore opisane načine, prolazeći kroz inicijaciju u misterijskim centrima stjecali uvide u duhovni svijet. Sukladno objavama primljenim u višim svjetovima, posvećeni su oblikovali i usmjeravali kulture i odgovarali na potrebe vremena što se mijenjaše sukladno nebeskom satu.

U dalekoj prošlosti van povijesnih zapisa, drevni indijski učitelji i indijski narod općenito nije imao nikakvih sumnji da je čovjekovo biće postojalo prije dolaska u fizičko tijelo, u fizički svijet što ga smatraše mayom odnosno iluzijom. Sve svoje snage usmjeravali su k povratku u izgubljeno rajsko stanje. Međutim, evolucijski put vodio je čovjeka sve dublje u povezanost sa svijetom pojavnosti. Tijekom dugih perioda i kultura koje prolažaše svoje uspone i padove, pažnja se sve više i više usmjeravala na ovladavanje fizičkim svijetom. Ljudi su sve više razvijali ljubav spram Zemlje. Bivalo je sve manje bitno je li duša postojala prije dolaska na Zemlju. Zbog nesigurnosti što je među ljude unese tvrdi san, to jest gubitak duhovnih uvida, počeo se javljati strah od umiranja i zagrobnog života, straha nepoznata drevnim Indijcima. Nekoliko tisuća godina nakon što je Indijska kultura bila na vrhuncu, tijekom egipatske kulturne epohe duša i tijelo su srasli do te mjere da se počelo strahovati od gubitka duše nakon fizičke smrti i raspada tijela. Misleći da se time štiti dušu od propadanja, uvedeni su rituali balzamiranja i mumifikacije namijenjeni očuvanju fizičkog tijela od propadanja.

Takvo stanje straha održalo se sve do 4. stoljeća prije Krista kada je i najrazvijenijim ljudima put u duhovni svijet postao gotovo nemoguć i tek su rijetki još živjeli u spoznaji o vječnoj duši. Pojaviše se mnoge stranputice i ljudi padoše na kušnjama. Veliki grčki filozof Aristotel prvi je izložio gledište da se duša rađa zajedno sa tijelom. Time je naznačen kolosalni odmak od svih ranijih tumačenja o živoj duši i duhu što obitavahu u višim svjetovima prije inkarnacije u fizičko tijelo. Sva drevna mudrost bijaše zaboravljena. Aristotel je nadalje tumačio da ljudska duša ima tek jedan život u tijelu te da nakon smrti nastavlja živjeti u vječnosti osuđena gledati unazad na taj jedan život, i na dobro i na sve krnje i zlo što tijekom njega počini bez mogućnosti popravljanja i iskupljenja.

U prvim stoljećima kršćanstva ljudi su još baštinili ponešto od razumijevanja dubokih kršćanskih misterija, ali tome je došao kraj kada je Rim uzeo kršćanstvo pod svoje kamene kupole. Živo razumijevanje najvećih misterija svijeta umrtvljeno je latinskim jezikom, a visoki crkveni velikodostojnici sebi su pripisali uloge pastira koji jedini razumiju kršćanstvo pa tako i jedini imaju pravo upravljati stadom. Stado nije imalo pravo glasa. Pastiri su odlučivali u njegovo ime i polako nastavili iskorjenjivati sve ideje o životu duše i duha prije rođenja u fizičkom tijelu. Ne bi li bili uspješni i dorasli zadatku, redovno su se okupljali na saborima i krojili sudbine svojim podanicima i vjernicima. Među važnijim okupljanjima, točku bez povratka za narednih tisuću godina predstavlja generalni ekumenski koncil održan 869. godine u Konstantinopolu. Pastiri su tada odlučili da je svako spominjanje života duše i duha prije rođenja hereza. Ujedno, time je Aristotelovo učenje postala dogma katoličke crkve. Tijekom devetog stoljeća iz svijesti ljudi silom je izbrisana svaka ideja o čovjekovu stvarnom bitku – o vječnom duhu. Ostalo je samo tijelo i duša stvoreni u trenutku začeća.

Unatoč tome što Grci u svakodnevnom životu više nisu gajili ideje o postojanju života prije rođenja, taj je život u njima ipak bio prisutan u osjećajima, u unutarnjem glasu što im je ukazivao na razliku između dobra i zla. Tijekom petog stoljeća prije Krista nazvaše ga savjest, sâma riječ prije toga nije postojala. Nakon što je kršćanstvo svela na katoličanstvo lišivši ga svega kozmičkog, crkva je na svoja materijalistička ramena preuzela i dužnost upravljanja i nadzora nad ljudskom savješću, govoreći i uvjeravajući stado u priprostost i nemogućnost razumijevanja što savjest doista jest. Tamno ozračje prekrilo je cijeli srednji vijek i crkva je poduzela sve kako čovjek ne bi počeo razmišljati od kuda dolazi glas savjesti.

Tijekom trinaestog stoljeća živio je rimokatolički svećenik i veliki mislilac Toma Akvinski. Njegov nauk dodatno je potvrdio Aristotelova gledišta umotana u Crkvenu dogmu. Akvinski  je produbio tvrdnje rekavši da će nakon života u grijehu okončana smrću, duša u paklu promatrati svoje grijehe zauvijek. Time je čovjeku oduzeta slobodna volja, oduzeto mu je ono najsvetije što mu Gospod bezuvjetno dade. Kroz nizove crkvenih koncila, za posthumni život ostavljeno je tek zrno razuma potrebno za shvaćanje svojih pogrešaka u vječnom paklu, ali ne i volja, ne i mogućnost iskupljenja grijeha.

Za manje grješne ovce, bez konkretnog spomena i uporišta u Svetim knjigama, tek s nategnutom logikom baziranom na navodima iz knjige o Makabejcima i navodima iz Lukina Evanđelja, pastiru su između raja i pakla postavili čistilište. Istini na volju, čistilište je isto tako preuzeto od Grka, a poznato je iz još ranijih doba kada se za isto koristio naziv Kamaloka. Doista, velika većina pastira nije znala što čini.

Bez obzira na naziv, nenametljiva istinska znanost o duhu oduvijek je znala što se događa s ljudskom dušom i duhom nakon što napuste fizičko tijelo pa tako i na koji je način duh prisutan te kako djeluje u fizičkom svijetu. Nije to tema što se može ni opisati niti shvatiti, ali u obrisima se može reći da savjest nije ništa drugo doli glas čovjekova vječna duha što se razvija kroz niz života u fizičkom tijelu, tanani glas što šapuće Sinu Čovječjem odvojenom od duhovnog svijeta s prvim pragom svijesti, vodeći glas što ga budi i upozorava na što mora pripaziti i što mora odbaciti želi li doista napredovati i biti drugi put rođen. Prelazak prvog praga svijesti doista jest susret sa svime što ga čini manje vrijednim i nedostojnim, susret s avetinjskim bićem što ga čovjek sâm načini svojim krnjim mislima, osjećajima i djelima. Susret nije nimalo prijatan pa ga stoga svi u strahu izbjegavaju, odgađaju ili preskaču, ali priliku za istinski razvoj čovjek ima jedino za života u fizičkom tijelu gdje na ovaj ili onaj način prolazi očišćenjem.

Sve je to krivo protumačeno katoličkim naukom i u rukama samoprozvanih božjih izaslanika i pastira iskorišteno za kontrolu stada. U katoličanstvu je čistilište poprimilo značenje predvorja raju gdje oni što ne zgriješiše previše imaju priliku, ali ne svojom voljom, očistiti se od grijeha kako bi postali dostojni ući u život vječni. Zaista, takvo stajalište je još bilo opravdano u mračnim vremenima kada su duše uspavane hodale svijetom bez istinskog razumijevanja i nitko čistih namjera ne bi trebao podcjenjivati Aristotela, Tomu Akvinskog ili bilo kojeg velikog mislioca prošlosti pa ni ondašnju Crkvu. Ali danas opravdanja za takve dogme više nema. Ostane li katolik sluga dogmama umjesto da postane kršćanin, a između ta dva pojma kozmička je razlika, on biva lišen mogućnosti napretka i propada u materijalizmu izraslom na strahu od razumijevanja duhovnih osnova svijeta. Ostaje mu tek lažna nada i utjeha da neće završiti u paklu i da će ga vatre čistilišta oplemeniti za život vječni, bez njegova voljnog sudjelovanja, pržeći ga, dok na koljenima moleći trpi i čeka da očišćenje završi. Ostaje mu jalova laž.

Meni takav svijet nakon smrti nije poznat, niti sam o njemu pisao u Evanđelju i Otkrivenju, niti je bilo koji posvećenik zanesen u duh vidio išta slično takvim dogmama. U današnje vrijeme ljudski duh je dosegao stupanj svijesti kada, za vrijeme života u fizičkom tijelu može i mora razvijati razumijevanje duhovnog svijeta, na mjesto vjere mora zasjesti spoznaja. Pred njim se tada otvaraju tajne inicijacije opisane u Otkrivenju, misterije o kojima se stadu ne govori ništa, već ga se i nadalje uspavljuje slikama i zagonetkama lišenim smisla ne bi li pali duhovi i pali ljudi mogli njime upravljati.

Duhovno vodstvo čovječanstva već više od stoljeća poziva na produbljivanje zaboravljenog razumijevanja mudrosti o nerođenosti, o vremenu prije rođenja u fizičkom svijetu, o vlastitom duhu što progovara kroz savjest i nastavlja svoj razvoj u novom tijelu nakon perioda života u duhovnom svijetu. Taj poziv svaki čovjek čuje u svojoj savjesti, umiri li svoje misli i počne li osluškivati što mu vlastiti duh šapuće. Krene li tim putem, neka ipak bude na oprezu jer kušnje postaju tim veće što čovjek više napreduje u svom duhovnom razvoju.

* * *

U višem smislu sve je povezano, protkano vidljivim i nevidljivim snagama i sukladno duhovnim zakonima prolazi kroz metamorfozu. Za razliku od biljke čiji se godišnji ciklus gotovo nepromjenjivo ponavlja od faze klijanja do faza ploda i sjemena, pri čemu je svaka nova jedinka ponavljanje jednog te istog oblika uvijek iste, nepromijenjene vrste, svaki čovjek prolazi jedinstven razvojni ciklus i svaka ljudska individualnost jest jedinstvena vrsta. I dok biljka u sebe upija svjetlost, minerale, vodu, čovjek je za života u fizičkom tijelu pozvan prikupljati i u svoje biće ugraditi sve više i više kozmičke mudrosti. Time postaje duhovno bogatiji i u sebi priprema duhovnu klicu budućeg života, sjeme koje čovjekov vječni duh odnosi u život iza vratnica smrti kako bi u narednom životu načinio nove korake prema svom vječnom cilju. Čovjek doista jest i stvaratelj, stvaratelj svoje vlastite sudbine. Sve što čini, bilo djelom, mišlju ili osjećajem, oblikuje njegovo buduće sjeme, njegovu karmu i doista, ništa ne prolazi nezapisano u knjizi karmičkih računa.

„Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu.“

Iv, 8, 6

Malo toga može biti doista jasno današnjem čovjeku u smislu razumijevanja misterija života bez da spozna svoje iskonsko biće što se razvija kroz niz života. Bez toga će gore opisane faze inicijacije, kompozicija Otkrivenja izgrađena oko broja sedam, sva kozmička Mudrost, Inteligencija i Ljubav ostati tek nerazumljive apstraktne slike i zagonetke.

Kada čovjek ne bi imao vječni duh što se razvija kroz niz života, u najboljem slučaju bi za sebe mogao pronaći tek nekoliko redaka u Svetom pismu što se tiču vremena u kojem trenutno živi i robovati zabludama. Međutim, to nije tako. Čovjek ne pripada samo jednom dobu, već je svojim duhom inkarniranim u tijelu bio prisutan i tijekom perioda van dohvata povijesnih spisa i bit će prisutan u budućnosti dok se Zemlja ne oduhovi i dok Novi Jeruzalem ne bude izgrađen, ponavljam, ne od kamena već od duha jer Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta.

U svjetlu ljudske evolucije svijesti, u isto vrijeme kada je rijeka vremena u svijet izlila Aristotelovo učenje i njime oplodila tlo materijalizma što prve plodove dade u Crkvi, a tek onda u materijalističkoj znanosti što odbija razmišljati o višim svjetovima, na drugoj obali je u svijet ušlo sasvim drugačije učenje njegova suvremenika Platona. Za Platona nije bilo sumnje o životu duše prije rođenja, a smrt je smatrao prividom, prijelaznim razdobljem na višu razinu postojanja tada neovisnu od tamnice fizičkog tijeka. Njegova filozofija (philó-sophos – ljubav spram mudrosti) na mjesto dominantnog straha od smrti postavila je stvaralačku ljepotu života duše što prolazeći kroz niz inkarnacija omogućavajući čovjeku pronalazak puta koji spaja njegovo jedno sa kozmičkim mnoštvom.

Dramatična razlika u odnosu na Aristotelovo učenje, prisutna u svim njegovim djelima ipak je najvidljivija u Državi, Platonovom najznačajnijem djelu gdje opisuje tročlano uređenje socijalnog organizma sukladno trima duševnim snagama osjećaja, razuma i volje. U takvoj živoj Državi svaki čovjek pronalazi svoje ispunjenje bez danas sveprisutnog, prevladavajućeg nezadovoljstva i prisila. Platon opisuje pravo svih ljudi na zajednički odgoj bez obzira na kastu. Tijekom školovanja i ovisno o snagama što ih doniješe u trenutni život u fizičkom tijelu, svakoj individualnosti osiguran je pronalazak svojeg mjesta u socijalnom okruženju gdje bi njihovo sjeme rađalo plodom, a ne bi se gušilo korovom ili odumiralo na stijeni kamenoj. Oni koji bi sukladno svom duhovnom razvoju bili na vrhu – vladari filozofi – čiji je zadatak u sebi gajiti mudrost i težiti dobru te sukladno tome davati obol državi, nisu imali pravo privatnog vlasništva ni obitelji. Zakon je bio najstroži za najviši stalež iz čega proizlazi da se Država dijametralno suprotstavlja svojoj današnjoj iskrivljenoj slici stvorenoj zahvaljujući odbijanju duhovne znanosti i stvaranju prilika palim duhovima i njihovim slugama što poput parazita žive na tijelu Kristovom. Vidite, Krist ne želi sluge već slobodne i spoznajom ispunjene ljude, a upravo spoznaju nije moguće pronaći ni u Crkvi niti u laboratoriju.

Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga.

Iv 15,12-17

Platonova Akademija osnovana u Ateni tijekom četvrtog stoljeća prije Krista imala je dubok utjecaj na buduće škole i filozofije, međutim postepeno je oskvrnjena i svedena na ostatke ostataka što se potom mogaše ugraditi u materijalizam. Sve što jest od značaja za razumijevanje povezanosti čovjeka i kozmosa bilo je odbačeno kroz koncile, sabore i materijalistička otkrića, posebice u periodu nakon Kopernikovih i Galilejevih otkrića, korištena u tumačenju mrtvih sjenki na zidovima pećine i povećanju kontrole nad stadom, pretvarajući ga u sretne ekonomske robove doba materijalizma.

U današnje vrijeme, kada je zadatak čovjeka prodrijeti u mudrost Otkrivenja, dvije suprotstavljene filozofije Aristotela i Platona nužno je povezati u jednu cjelinu jer inače, uzimajući u obzir samo dogmatske sjene, bilo crkvene ili znanstvene, i ustrajući na tvrdnji da su sjene jedina realnost, čovječanstvu ne ostaje drugo doli koračati kroz trnje. Čovjekov će duh tako svoj razvojni put u budućnosti tražiti u sve težim okolnostima umjesto da već sada u sebi oživi velike istine čije naznake bijahu prisutne već u Platonovoj kozmologiji te slijedi rijeku vremena, kako je opisano od Potopa do dvadesetog stoljeća kada je svijetu dan novi znak saveza, novi poticaj za Otkrivenje.

Pored toga što je učio o životu duše prije rođenja, Platon je bilo isključen iz katoličanstva i zbog učenja o živoj poveznici između kozmičkih zbivanja i zbivanja na Zemlji pa tako i života svakog čovjeka. Govorio je o velikoj godini u trajanju od 25.920 godina koliko je potrebno da proljetni ekvinocij prođe kroz svih 12 znakova zodijaka. Imajući Platonovu godinu pred očima, veza kozmičkog i mikro-kozmičkog postaje evidentna i od presudne je važnosti za razumijevanje tajni svijeta. Naime, čovjek u jednoj minuti udahne i izdahne u prosjeku 18 puta. Tijekom jednog sata proces ponovi 60 puta i tako 24 puta tijekom jednog dana. Ukupno, tijekom jedne izmjene dana i noći napravi 25.920 udisaja i izdisaja. Ljudski život u prosjeku traje 25.920 dana, približno 72 godine. Nije li čudesna kozmička mudrost?

Podijeli li se Platonova godina od 25.920 godina na 12 jednakih razdoblja, svako razdoblje u trajanju od 2.160 godina ukazuje na put dolaska pred vratnice Otkrivenja i oživljava izgubljeno razumijevanje učenje svih istinskih Otaca, velikih posvećenika Sunčevog orakla koji su od perioda nakon Potopa nagoviještali jedinstven i neponovljiv Kristov dolazak u fizičko tijelo.

Pred njihovim budnim duševnim okom Kristovo kozmičko biće spuštalo se sa Sunca na Zemlju. U prvom periodu od 2.160 godina nakon Potopa nadjenuše mu ime Višva Karman (Tvorac svijeta). U narednoj kulturnoj epohi nosio je ime Ahura Mazda (Velika Aura), još kasnije Oziris, a prije same inkarnacije Ja sam koji jesam. Kristov dolazak završio je inkarnacijom u fizičke ovoje čovjeka Isusa tijekom krštenja na Jordanu, tijela u kojem je proveo 3 ^1/3 godine.

Vidite, sve što ikada rekoh ili zapisah iskoristili su oni zavedeni snom, kadri bacati kamenje prvi. I sve što biblijski egzegeti, eruditi i naučnici staviše u knjige tijekom proteklih nekoliko stoljeća, poslužilo je silama tame pri izvrtanju Istine o Kristu pa tako i izvrtanju značaja nekada velikih Crkava, religija, mitova i saga u njihove suprotnosti.

Znakovi vremena su takvi da se danas Krista ne može pronaći u kamenim crkvama i crkvenim redovima i dominacijama gdje se propovijeda o jednostavnom čovjeku iz Palestine, a riječi Evanđelja tumače površno i uskogrudno, već u dubinama vlastita bića gdje se u svakom trenutku svakog dana pa tako do kraja vremena odvija pričest s Kristovim bićem. I kao što je nekada Savle susreo Krista i postao Pavle, budit će se sve više i više ljudi u budućnosti, čak iako individualnosti neće svjesno prolaziti tajnom stazom posvećenja primjerenom današnjem vremenu jer u svakom istinskom čovjeku postoji vječni duh čiji ga glas savjesti polako priprema za susret s Kristom. Neki će taj glas i nadalje ignorirati ili padati na kušnjama što odzvanjaju u njegovoj duši, za druge će svaki novi trenutak predstavljati korak bliže spoznaji svoje duhovne prirode, rođene od Boga (Ex Deo Nascimur), što u Kristu umire (In Christo Morimur) kako bi za života bila uskrsnuta po Duhu Svetom (Per Spiritum Sanctum Reviviscimus).

Slušajući glas svoje savjesti čovjek se neminovno počinje čistiti od zavodljivih putenih senzacija i grijeha, polako uzima duhovni razvoj u svoje ruke i započinje svoj put prema Novom Jeruzalemu. Njegovo niže Ja se oplemenjuje, postaje bogato duhom, postaje sve mudrije i budnije, spremnije primiti Duh Sveti. Riječi „ne ja, nego Krist u meni“ tada u miru i tišini najskrivenijih odaja njegova bića poprimaju svoje iskonsko značenje. I svi ljudi postaju njegova braća i sestre u neokaljanom kršćanskom smislu bez polaganja suvišne vrijednosti na prolaznost fizičkog svijeta. Tada je spreman u iskrenoj poniznosti stupiti pred vratnice Otkrivenja jer se do njih ne može i ne dolazi sa zasjenjenom, uspavanom sviješću ili fantastičnim idejama o duhovnosti već sa budnom sviješću i spoznajom o čovjekovom duhu što se razvija kroz niz života u fizičkom tijelu. I nikakve dogme neće promijeniti tu Istinu. A oni što i nadalje nastave nesvjesno živjeti poput duhovnih automata, obmanjujući se pritom kako su vjernici ili spiritisti, i dalje će svakom svojom riječju, mišlju, djelom i osjećajem razapinjati Krista u duhu. I to pravo imaju i Krist im ga nikada neće oduzeti, ali neka barem znaju da služe lažnom bogu i rade na svoju štetu.