Nuklearna Ukrajina: Naoružavanje Kijeva najopasnijim oružjem na svijetu bila bi katastrofa

Bivši poljski ministar vanjskih poslova i sadašnji član Evropskog parlamenta Radoslaw Sikorski sugerirao je da bi Zapad trebao Ukrajini dati nuklearno oružje kako bi “odbranio svoju nezavisnost”.

Obrazloženje Sikorskog bilo je utemeljeno u fundamentalno pogrešnom razumijevanju Budimpeštanskog memoranduma iz 1994. (kojim je zapečaćeno pristupanje Ukrajine Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja) – Ukrajina nije izgubila sigurnost kada se odrekla svojih zaliha nuklearnog oružja iz sovjetske ere. Da je Kijev odlučio da zadrži ovo oružje, međunarodna zajednica bi ga tretirala kao državu parija čija bi održivost bila fatalno ugrožena propuštanjem ekonomske prilike koju je pružio pristankom da se riješi svog naslijeđenog nuklearnog arsenala.

Bezbjednost Ukrajine je povećana predajom ovog nuklearnog oružja, jer su se na taj način otvorila vrata za bolje odnose sa Zapadom. Naravno, nesretna povijest Ukrajine pokazuje da je ova prilika propuštena, s obzirom na to da ruska tekuća vojna operacija koja je pokrenula riječi Sikorskog nije bila potaknuta nekom uočenom ukrajinskom slabošću koja proizlazi iz njenog statusa bez nuklearnog oružja, već neodgovornom politikom uzastopnih vlada od 2014. Puč na Majdanu – kojim je svrgnut bivši ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič – koji je osam godina provodio nasilno ugnjetavanje etničkih Rusa u Donbasu.

Inače, sam Sikorski je bio jedan od glavnih pokretača destabilizacije Ukrajine. Zajedno sa bivšim švedskim premijerom Karlom Biltom koji je podjednako prijateljski nastrojen prema SAD-u, pomogao je u formuliranju programa Istočnog partnerstva EU. Ovaj katastrofalni plan natjerao je Kijev da bira između Brisela i Moskve. Situacija koja će očito zapaliti delikatne etničke podjele u zemlji.

Narativu Sikorskog osporavanog činjenicama pratio je Vjačeslav Volodin, predsjedavajući Državne dume Ruske Federacije. Iako je opravdano ljut zbog opasnih primjedbi Sikorskog, Volodin je rekao da one predstavljaju “poticanje nuklearnog sukoba u centru Evrope”, izjavljujući da “[Sikorski] ne razmišlja o budućnosti ni Ukrajine ni Poljske. Ako se njegovi prijedlozi ostvare, ove zemlje će nestati, zajedno sa cijelom Evropom.”

Volodin je ostavio neizrečenu (i vjerovatno nerazmotrenu) činjenicu da bi Rusija i ostatak svijeta vjerovatno također prestali postojati, s obzirom na oštru istinu da ne postoji takva stvar kao što je ograničeni nuklearni sukob i, kada je nuklearni duh kada bude pušten iz svoje boce, neće mirovati dok cijelo čovječanstvo ne bude uništeno. Postojao je razlog, u siječnju 2022. Rusija je natjerala pet nuklearno naoružanih stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda da zajednički objave izjavu u kojoj se, između ostalog, navodi da se „nuklearni rat ne može dobiti i nikada se ne smije voditi. ”

To ostaje istina, šta god Volodin kaže. Ruski predsjednik Vladimir Putin to razumije, nakon što je tokom oktobra 2018. na sjednici Valdajskog kluba slavno rekao da „Svaki [nuklearni] agresor treba da zna da će odmazda biti neizbježna i da će biti uništen. A pošto ćemo biti žrtve njegove agresije, ići ćemo u raj kao mučenici. Oni će jednostavno pasti mrtvi, neće imati vremena ni da se pokaju.” Zbog toga se takav ishod ne bi trebao postulirati, čak i ako se izda nešto više od prazne prijetnje.

Razmjena Sikorski-Volodin nije prvi put da su zvaničnici sa suprotnih strana spektra podigli bauk o nuklearnom oružju u kontekstu tekuće vojne operacije Rusije u Ukrajini. Nakon posjete Ukrajini u aprilu 2022., američki ministar odbrane Lloyd Austin izjavio je da su „narodi iz cijelog svijeta ujedinjeni u našoj odlučnosti da podržimo Ukrajinu u njenoj borbi protiv ruske imperijalne agresije“, dodajući: „Ukrajina jasno vjeruje da može pobijediti, kao i svi ovdje.”

Austin je kao zvaničnu američku politiku artikulisao nadu da će ukrajinski sukob proizvesti „oslabljenu“ Rusiju nesposobnu da izvrši slične napade u budućnosti.

Politika SAD i NATO-a da naoružaju Ukrajinu naprednim teškim naoružanjem čija je jedina svrha pomoć u ubijanju ruskih vojnika, izazvala je upozorenje ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova o prijetnji nuklearnog sukoba usred rata u Ukrajini.

“Opasnost je”, rekao je Lavrov ruskim medijima, “ozbiljna. Stvarno je. Ne treba to potcijeniti.”

Lavrovljevi komentari izazvali su repliku Ostina, koji je riječi ruskog diplomate označio kao „veoma opasne i beskorisne. “Niko”, izjavio je Austin, “ne želi da vidi nuklearni rat – niko ga ne može dobiti.”

Austinova najava mora da je iznenadila one u američkom odbrambenom establišmentu čiji je posao priprema za nuklearni sukob. Početkom 2020. SAD su rasporedile novo nuklearno oružje, nuklearnu bojevu glavu “niskog prinosa” W76-2 , koja je po dizajnu trebala pokazati potencijalnim protivnicima da su Sjedinjene Države spremne odgovoriti na vrstu “ograničenog nuklearnog angažmana” predviđenog od Sikorskog i Volodina. Procijenjena na snagu od pet kilotona – jednu trećinu nuklearne bombe bačene na Hirošimu na kraju Drugog svjetskog rata, W76-2 je, prema Marku Esperu, prethodniku Lloyda Austina na mjestu ministra odbrane, trebao dati predsjednika “opcije [koje će nam] omogućiti da odvratimo sukob” i“ako je potrebno…bori se i pobijedi.”

Borite se i pobijedite u nuklearnom ratu.

Postoji samo jedna nacija na svijetu koja ne samo da drži nuklearni stav koji postulira mogućnost borbe i pobjede u nuklearnom ratu, već je razvila i upotrijebila nuklearno oružje dizajnirano da postigne upravo to.

Ta nacija su Sjedinjene Države.

8. decembra 2022. obilježit će se 35. godišnjica potpisivanja Sporazuma o srednjim nuklearnim snagama (INF) između Sjedinjenih Država i bivšeg Sovjetskog Saveza. Prije stupanja na snagu INF sporazuma, SAD i SSSR su rasporedili hiljade nuklearnih raketa srednjeg dometa koje su se suočile jedna s drugom u Evropi. Jedna greška, jedan pogrešan proračun, jedna lažna informacija, i ovi projektili bi bili lansirani, praktično garantujući ciklus eskalacije koji bi rezultirao nuklearnim uništenjem čovječanstva na zemlji.

Uprkos oštroj retorici Hladnog rata, gde je predsednik Ronald Regan govorio o „ Imperiji zla “ u Sovjetskom Savezu, a Sjedinjene Države bile poznate kao „Neprijatelj broj jedan“ u Moskvi, politički i vojni lideri obje nacije uspeli su da pokažu neophodnu hrabrost i viziju da naprave sporazum o kontroli naoružanja koji je pomogao da se njihove nacije povuku iz nuklearnog ponora.

Godine 2019. tadašnji predsjednik Donald Trump naglo se povukao iz INF Ugovora, pokrenuvši novu trku u naoružanju koja prijeti da Evropa ponovo bude domaćin nove generacije još smrtonosnijih projektila.

Danas, kada su odnosi između SAD-a i Rusije na istorijskom niskom nivou, krajnje je vrijeme da politički i vojni lideri ove dvije nacije još jednom zaobiđu trivijalno i fokusiraju se na ono što je ključno za održavanje života kao što je, mi to znamo: novi INF ugovor koji će, ako se provede, Evropi i ostatku svijeta kupiti malo prostora za disanje kako bi se opasnost od nuklearnog sukoba povukla.

SAD i Rusija tvrde da imaju zajedničko uvjerenje da se nuklearni rat nikada ne može dobiti i da se kao takav nikada ne smije voditi. Međutim, kroz akciju i riječ, čini se da nijedna strana nije u potpunosti prihvatila obećanje koje su dale, zajedno sa Francuskom, Velikom Britanijom i Kinom, ranije ove godine.

Svijet se ponovo našao na ivici nezamislivog – nuklearnog rata u Evropi koji bi na kraju zahvatio cijelu planetu. Naše odgovarajuće rukovodstvo mora poštovati namjeru tog obećanja i započeti dug, težak proces razoružanja koji je potreban da se teorija pretvori u stvarnost.

Učinili smo to već jednom, a ja vjerujem i vjerujem da možemo to ponoviti.

Autor: Scott Ritter