Paul Craig Roberts – Sekunda do armagedona

Brian Berletic nedavno je razotkrio plan korporacije Rand da Pentagon napadne Kinu tijekom razdoblja do 2025. i možda 2030. (3 do 8 godina od danas) kada se pretpostavlja da će SAD i dalje imati nadmoć sposobnu dobiti rat koji je “malo vjerojatan”. Drugim riječima, pretpostavka na kojoj počiva planirani vojni napad Washingtona na Kinu jest da će Kina prihvatiti poraz radije nego upotrijebiti nuklearno oružje.

Bi li razumna vlada započela rat na tako riskantnoj pretpostavci?

Berletićevu analizu iz 2021 možete pročitati ovdje.

Postoje još dvije vrlo riskantne pretpostavke u ratnim planovima Pentagona. Jedna je da SAD može dominirati morima iz kojih putem zrakoplova ili projektila SAD može uzrokovati uništenje kineske industrije i društvene infrastrukture. Očigledno se nije obraćala pozornost na kineske projektile dugog dometa zbog kojih su američke flote nosača zastarjele.

Druga riskantna pretpostavka je da Rusija ostaje izvan toga. Uzimajući u obzir konfuziju u Kremlju, nesposobnost ruske vlade da se odrekne nade u miroljubivu suradnju sa Zapadom i nesposobnost Kremlja da neokonzervativnu doktrinu američke hegemonije nad svijetom smatra bilo čime drugim osim fantazijom, i sasvim sigurno nije operativna doktrina, moguće je da bi se Kremlj maknuo sa strane i promatrao američko-kineski rat.

Kremlj propušta mnoge prilike, ali teško je vjerovati da bi Putin bio toliko glup da se ne udruži s Kinom protiv SAD-a. U tom slučaju SAD nema šanse.

Što se tiče zabrinutosti Pentagona za Amerikance u slučaju da je pretpostavka da Washington može osvojiti Kinu bez upotrebe nuklearnog oružja pogrešna, ako se takvo oružje koristi, “metastrategija ‘Nuklearne primat’ vlade SAD-a kaže da postoje ‘prihvatljivi’ razine uništenja Amerike u nuklearnom ratu protiv Rusije i/ili Kine, sve dok Amerika ‘izlazi na vrh’ globalno.”

Pentagonova doktrina ne kaže koliko je američkih gradova i koliko milijuna Amerikanaca među “prihvatljivim razinama uništenja”. Ali dovoljno je pokazati da njihovi vladari Amerikance smatraju kanonskom hranom.

Vidite, jedina važnost u vladajućoj neokonzervativnoj doktrini je američka hegemonija, a ne vaš život. Za neokonzervativce, sve dok Amerika vlada pustopoljinom lišenom života, mi smo pobijedili. Neokoni su doista ludi i oni kontroliraju vanjsku i vojnu politiku SAD-a.

To bi vas trebalo uplašiti i probuditi. Ali neće. Mladi ne mogu prestati listati po mobitelu dovoljno dugo da imaju ikakvu predodžbu o stvarnosti oko sebe. Oni već žive u virtualnom svijetu, odvojeni od svake stvarnosti. Stariji Amerikanci kažu da su cijeli život slušali strahove od nuklearnog rata i da se on nikada neće dogoditi jer ne može biti pobjednika. Ovo je vrlo nesofisticirano shvaćanje, posebno u svjetlu američke ratne doktrine koja kaže da Washington može dobiti nuklearni rat pod uvjetom da ne čeka nakon 2025. ili najkasnije 2030. godine.

Eric Zuesse, potaknut Berletićem, piše da Washington namjerava osvojiti i Kinu i Rusiju. Prvo bojno polje Trećeg svjetskog rata je rat koji je Washington organizirao u Ukrajini. Nema sumnje da je ruska vojska vrlo moćna i da je sposobna proći kroz NATO u trenu. Problem za Rusiju je u Kremlju gdje vladaju nevjerica i zbunjenost. Kremlj ne može shvatiti da je Washington lud. Putin je zapravo mislio da će Washington prihvatiti rusku vojnu intervenciju u Ukrajini jer je bila ograničena na zaštitu Rusa Donbasa. Putin i njegov ministar vanjskih poslova toliko su bili bezbrižni da su vjerovali da će im Washington dopustiti provedbu ograničene operacije ograničene na čišćenje Donbasa od ukrajinskih nacista.

Kako najdominantnija svjetska vojna sila čini takvu pogrešku? Jedini odgovor do kojeg mogu doći jest da je američko ispiranje mozga ruskoj intelektualnoj klasi tijekom Jeljcinovih godina rusko vodstvo učinilo gluhim, nijemim i slijepim. Čovjek je u iskušenju dodati i glupim. Ruski čelnici – Putin, Lavrov – ispravno opisuju situaciju, ali se ne mogu natjerati da učine nešto o tom pitanju. Priča se mnogo, ali akcije su rijetke.

Vrhunac apsurda je da će Kremlj nastaviti prodavati energiju NATO zemljama kako bi NATO mogao nastaviti rat protiv Rusije. Da parafraziram Alaina de Lillea iz 11. stoljeća, sada nije sve u suverenosti, nego u novcu. Čini se da ovo vrijedi za Rusiju.

Zuesse koji je pošten koliko ljevičar može biti, nije uvijek pouzdan. Ljevica ima svoje mitove o Reaganu, a evo Zuesseove izjave jednog od njih:

“Dokumentirao sam da je plan američke vlade umjesto toga bio zavarati rusku vladu [Gorbačova] da vjeruje da je Amerika okončala Hladni rat s naše strane u isto vrijeme kada je Rusija okončala svoju stranu Hladnog rata 1991. Ali Vlada SAD-a je zapravo planirala okružiti Rusiju povećanjem NATO-a, sve do ruskih granica.”

Pretpostavljam da istinitost Zuesseove izjave ovisi o tome tko je američka vlada. Je li to predsjednik ili neokonzervativci i vojno-sigurnosni kompleks? Ako je vlada predsjednik kao predstavnik naroda, pouzdano znam da je namjera predsjednika Reagana bila prekinuti, a ne pobijediti hladni rat.

Govorio nam je to stalno iznova. Formirao je tajni predsjednički odbor s ovlastima nad CIA-om kako bi imao neovisno mišljenje o CIA-inoj tvrdnji da će SAD izgubiti utrku u naoružanju ako se iskoristi da dovede Rusiju s njezinim slomljenim gospodarstvom za pregovarački stol. Reaganov plan je bio da će, nakon što njegova politika opskrbe eliminira američku stagflaciju, obnovljeno američko gospodarstvo pokopati slomljeno i nepopravljivo rusko gospodarstvo u utrci u naoružanju. Smisao ugrožene utrke u naoružanju bio je dovesti Gorbačova za pregovarački stol kako bi se okončao Hladni rat, a ne pobijediti u utrci u naoružanju.

Istražili smo CIA-ine dokumente i izvijestili predsjednika Reagana da se radi o slučaju da CIA štiti svoj proračun i svoju moć. Kad bi Reagan demontirao Hladni rat, bez neprijatelja proračun CIA-e, zajedno s proračunom Vojnosigurnosnog kompleksa, bio bi značajno smanjen.

Ronald Reagan bio je autsajder republikanskom establišmentu, kojeg je u to vrijeme predstavljao George H. W. Bush, potpredsjednik i bivši direktor CIA-e. Reagana se smatralo izazovom kontroli republikanskog establišmenta nad Republikanskom strankom. Osam godina Reagana, a zatim osam godina Jacka Kempa, značilo je kraj republikanskog establišmenta koji služi organiziranim interesima. Političke stranke su zabrinute za moć i kontrolu, a ne za nacionalni interes. Ovdje je bio Reagan i nekoliko njegovih pristaša u njegovoj administraciji, koji su izazivali moć i profit stečenih interesa za dobrobit svjetskog mira.

Američki mediji, kurve iz CIA-e, krenuli su na nas. Ali nije odgovaralo. Narativ još nije bio konstruiran. James Baker, glavni operativac Georgea H. W. Busha, priznao je da je obećao Gorbačovu da se neće širiti NATO na istok. Ali nema pisanog potpisanog dokumenta, pa je priču promijenila kasnija administracija u Washingtonu.

Zuesse propušta pravu priču jer je podlegao ideologiji i nije u stanju shvatiti da je Reagan, kao i Trump, bio autsajder koji je donio nadu da se politički sustav može vratiti pod kontrolu naroda.

Da se to ne dogodi pobrinuli su se američki mediji i američka ljevica.

Posljedično, sada se suočavamo s nuklearnim Armagedonom. To je udaljeno samo jedan pritisak gumba osim ako se Putin ne odluči predati.

SAD je danas mnogo podijeljeniji nego 1860. Demokrati bijelce smatraju rasistima i preprekama društvenoj pravdi i vladavini potlačenih crnaca i seksualno perverznih. Kroz medije i obrazovne sustave bijeli Amerikanci su demonizirani više nego što su Židovi bili u nacističkoj Njemačkoj. Jednom kada bijeli Amerikanci postanu manjina, što je glavni cilj Demokratske stranke, njihova će sudbina biti ista kao i sudbina Francuza u Kampu svetaca.

Republikanci su bespomoćni. Njihov cilj je ponovno učiniti Ameriku velikom, što je dio agende neokonzervativaca o američkoj hegemoniji.

Nositi se s izazovima s kojima se Amerika suočava zahtijeva svijest o činjenicama, ali činjenice više nisu politički korektne. Oni se ne uklapaju u priče i stoga su neistiniti i odbačeni kao dezinformacije.

Tijekom svog života gledao sam kako moja zemlja tone u degeneraciju, neznanje i zlo. Narod u kojem sam rođen više ne postoji osim kao geografski položaj.

Autor: Paul Craig Roberts