Europski sud pravde de facto ukinuo pravo veta u Vijeću EU

Europski sud pravde u Luksemburgu odbacio je prigovor Mađarske i Slovačke o ukidanju kvota za preseljenje izbjeglica koji su stigli u Italiju i Grčku.

Mora se poštovati odluka o prihvatu 120 tisuća izbjeglica u različitim zemljama Europske unije, uključujući Mađarsku i Slovačku, kako je odlučeno od strane Vijeća Europske unije u ljeto 2015. godine koje je odlučilo ”kako se mora pomoći Grčkoj i Italiji da prevladaju krizu zbog velikog priljeva imigranata”.

Međutim, 2015. godine u Vijeću Europske unije Mađarska, Slovačka, Češka i Rumunjska su glasali protiv odluke, potom su Budimpešta i Bratislava podnijeli tužbe pred Europskim sudom sa zahtjevom da se ista, obzirom da nije donesena konsenzusom, proglasi nevažećom.

U srpnju 2017. je Europski sud u Luksemburgu potvrdio postojeća pravila EU o prijemu ilegalnih imigranata. Na raspodjelu izbjeglica, prema stručnoj procjeni, trebaju pristati sve zemlje članice EU.

Prema tome bi Mađarska trebala primiti 1294 osoba, ali na to nije pristala i nije primila nijednu. Slovačka je morala prihvatiti 902 ljudi, uključujući 16 ljudi koji su tamo već registrirani kao 16 izbjeglica.

Prema odluci Europskog suda pravde u Luksemburgu, izbjeglice, koje bez sumnje trebaju međunarodnu pomoć, iz Grčke i Italije trebaju primiti sve zemlje EU, bez izuzetka.

No, ovdje se stvara opasan presedan, ne toliko zbog nešto više od 2000 ljudi koje bi zajedno trebali primiti mađarska i Slovačka, nego zbog načina kako funkcionira Europska unija. Provedeno je glasanje u Vijeću Europske unije i Mađarska, Slovačka, Češka i Rumunjska su glasali ”protiv”, što prema pravilima znači da nema konsenzusa i da je zbog veta četiri zemlje nemoguće provesti odluku na teritoriju cijele EU, nego samo u zemljama koje na nju pristanu dragovoljno.

Ne ulazeći u rasprave o razlozima mađarskih i slovačkih vlasti, njihovim stavovima o izbjegličkoj krizi, odluka o prisiljavanju Budimpešte i Bratislave da prihvate odluku na koju su uložili veto, kao što smo rekli, stvara presedan prema kojem u budućnosti Vijeće Europske unije može donijeti bilo kakvu odluku s kojom će se morati složiti sve članice EU, htjele one to ili ne.

Podsjetimo, pravilo glasovanja u Vijeću Europske unije ne traži konsenzus u svim slučajevima, ali je on nužan kada se odlučuje o osjetljivim pitanjima.

Naime, U Vijeću EU se odluke u pravilu donose kvalificiranom većinom. Države s više stanovnika imaju više glasova, ali se glasovi ponderiraju u korist država s manje stanovnika. Tako, od ukupno 352 glasa, Njemačka, Francuska, Italija i Ujedinjena Kraljevina imaju 29 glasova, Španjolska i Poljska po 27, Rumunjska 14, Nizozemska 13, Belgija, Češka, Grčka, Mađarska i Portugal po 12, Austrija, Bugarska i Švedska svaka 10, Hrvatska, Danska, Irska, Litva, Slovačka i Finska po 7, Cipar, Estonija, Latvija, Luksemburg i Slovenija po 4 i Malta 3 glasa.

Prilikom glasanja u Vijeću EU se primjenjuje pravilo ”kvalificirane većine”, kada prijedlog podrži . Kvalificirana većina ostvarena je kada prijedlog podrži većina katkad čak i dvije trećine od 28 država. Kada prijedlog dobije barem 260 od moguća 352 glasa. Nadalje, država članica može zatražiti da se provjeri predstavlja li većina najmanje 62 % cjelokupnoga stanovništva EU. Ako nije tako, prijedlog nije moguće prihvatiti.

Izuzetak je da, ako se glasa o osjetljivim pitanjima, kao što su sigurnost, vanjski poslovi i oporezivanje, odluke Vijeća Europske unije moraju biti donesene jednoglasno, što znači da samo jedna zemlja može uložiti veto na odluku.

Od 2014. uvodi se takozvani ”sustav dvostruke većine”. Da bi prijedlog bio prihvaćen, treba podršku dvije vrste većina, većine zemalja, što znači barem 15, i većine cjelokupnoga stanovništva EU, odnosno da države koje ga podržavaju moraju predstavljati barem 65% stanovništva EU.

Postoji i dio koji propisuje da vanjsku i sigurnosnu politiku nacionalne vlade provode neovisno, iako moraju surađivati u tim područjima na temelju razvoja ”zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU”. Ovdje je važno napomenuti da Vijeće Europske unije može biti samo glavni forum za tu suradnju, a nikako nametati odluke jedne zemlje ili skupine zemalja onima koji na to ne pristaju.

Odluka Europska suda pravde u Luksemburgu, kojom se Mađarska i Slovačka prisiljavaju na provedbu odluke na koju tijekom glasovanja nisu pristale, znači da je sud ukinuo pravo veta.