Ljudska prava kao oružje za uspostavu globalne hegemonije Zapada

Donald Trump je upravo nadležnim resorima dao ovlasti da se sankcije u okviru ”Zakona Magnitsky” provode na globalnoj razini. Američki ”Zakon Magnitsky” je izvorno uveden za izricanje sankcija ruskim dužnosnicima koji navodno krše ljudska prava.

Ovo je samo vrh ledenog brijega brige za ”ljudska prava”, oko kojih se sada i na globalnoj razini brine Washington. Osim toga, sve najglasnije ”međunarodne” organizacije za ljudska prava imaju sjedište ili su povezane s Washingtonom. Human Rights Watch je utemeljen u New Yorku, Amnesty International u Londonu, ali mu je američka podružnica s vremenom postala najutjecajnija na svijetu. Tu je i Helsinški odbor za ljudska prava, koji je nastao u okviru Helsinškog dogovora iz 1975. godine, koji je bio vrhunac napora da se smanje narasle napetosti između sovjetskog i američkog bloka nakon Drugog svjetskog rata, osiguravajući njihovo obostrano prihvaćanje statusa quo u Europi. No, Helsinški odbor, obzirom da su ljudska prava na tadašnjem ideološki kapitalističkom Zapadu bila ”zajamčena”, prvo počinje djelovati u Sovjetskom Savezu, potom u Čehoslovačkoj, od 1979. godine u Poljskoj, itd. Snažno oružje pritiska na zemlje koje ”krše ljudska prava”, uz druge instrumente pritiska i uplitanja u unutarnje poslove drugih zemalja dovodi do urušavanja sovjetskog bloka.

Nakon toga su ”ljudska prava”, vrlo maglovit pojam, osim ako se ne radi o nespornim primjerima poput izvansudskih likvidacija, prisilnih deportacija, pritvaranja i mučenja civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika, postala moćno oružje neoliberalne ideologije koju se pogrešno smatra isključivo ekonomskom doktrinom. Naime, američki neoliberali i neokonzervativci su od nastanka bili u savezu s ciljem uspostave globalne hegemonije, što dolazi do izražaja tijekom ’70-ih, kada za ostvarenje plana shvaćaju da im za borbu protiv ”komunista” i drugih ”nepoćudnih režima” nije dovoljno govoriti samo o ”zapadnim vrijednostima”.

Shvativši da se u to vrijeme, kada je ideologija u pitanju, nikako ne mogu natjecati s marksizmom, tijekom ’70-ih godina dvadesetog stoljeća Zapad se odlučio usvojiti doktrinu ”ljudskih prava”. To mu je pomoglo da slomi socijalizam, ali danas, nakon godina ratova, invazija i ”Obojenih revolucija”, sve više ljudi shvaća da su izmanipulirani u korist interesa zapadnih elita.

Zapad u to vrijeme odjednom sebe počinje nazivati ”zajednicom univerzalnih vrijednosti”, a ta zajednica isključuje istok, sjever i jug.

Na primjer, Helsinki Watch, Human Rights Watch i Amnesty International, da navedemo samo neke, ’70-ih budno motre stanje ”ljudskih prava” u sovjetskom bloku, a istovremeno okreću oči od zločina fašističkih hunti u Latinskoj Americi, sve do jedne postavljene od strane američkih obavještajnih službi i administracije.

Tek nedavno se saznaje da je Henry Kissinger na tajnom sastanku u Buenos Airesu izaslaniku argentinskog diktatora Videle, admiralu Cesaru Guzzettiu, uoči državnog udara rekao: ”Pomoći ćemo vam , ali učinite to brzo.” Nakon toga je ubijeno oko 30 000 uglavnom ljevičarskih oponenta diktaturi, od čega 4000 u ”letovima smrti” u kojima se ljude uspavljivalo narkoticima i iz zrakoplova bacalo u more.

Istovremeno su se pokušaji državnog udara u Poljskoj, na primjer, nazivali ”borbom za demokraciju golorukog naroda protiv ruskih tenkova”, a fotografije uplakanih Poljaka ili Čeha su izlazile na naslovnim stranicama svih zapadnih medija. Naravno da sve nije bilo baš tako, što je danas također lako dokazati, kao što je poznato Lech Wałęsa, papa Karol Wojtyła i CIA sve dobro isplanirali, a papa na svom prvom putovanju u Poljsku za ”ljudska prava” i pokret Solidarność nosio poklon CIA-e od 20 milijuna dolara. No to nije bio sav novac. Prema Talijanskim novinarima i publicistima Pinottiju i Galeazziju, koji su napisali knjigu ” Wojtyłine tajne”, veliki meštar masonske ”Lože P2” Licio Gelli je izjavio: ”U rujnu 1980. Calvi mi je rekao da je zabrinut što mora platiti iznos od 80 milijuna dolara pokretu Solidarność, a imao je samo tjedan dana da uplati novac.” Roberto Calvi, ”božji bankar”, pronađen je obješen za Londonski most 17. lipnja 1982. Svi su bili u igri,  Roberto Calvi, papa i Vatikanska Banka, CIA, sicilijanska mafija, pokreti za ”ljudska prava” i takozvani ”radnički” sindikat koji je prerastao u pokret Solidarność, a govorimo samo o Poljskoj.

Ako danas sve ovo znamo, postavlja se pitanje po čemu su ”zapadna ljudska prava” univerzalna i prema Trumpovom dekretu su sada de jure globalna, barem što se Washingtona tiče? Što je to tako posebno i jedinstveno u tim ”zapadnim vrijednostima”?

Napomenimo da je sam pojam u geografskom smislu pogrešan, jer se Rusija i Kina nalaze zapadno od Japana, Južne Koreje i Australije. Možda je stvar u kulture? Je li japanska kultura zapadnija od ruske?

Ako se dotaknemo sadržaja, situacija još više zbunjuje. Kakve to vrijednosti ima samo Zapad i znači li to da humane vrijednosti postoje samo Zapadu?

To se može vidjeti u praktičnoj provedbi politike Zapada, koja se navodno temelji na humanističkom pristupu kada su u pitanju ”ljudska prava”. NATO je sudjelovao u brojnim vojnim sukobima pod izgovorom da ih zaštiti. Zar su ratovi Zapada drugačiji od ostalih? Usput, teško je i praviti usporedbu, jer su svi ostali ratovi u kojima nije sudjelovala američka vojska bili sukobi regionalnog karaktera i puno nižeg intenziteta, ako uopće i postoje takvi.

Ako ih vode drugi, onda možemo vidjeti razliku između bombardiranja Bagdada ili Tripolija od granatiranja istočnog Aleppa od strane Rusije i redovne sirijske vojke? Prvi su ratovi bili otvorene inozemne agresije, a oslobađanje Aleppa, kako se kasnije ispostavilo, zaista je bila antiteroristička akcija. Naime, nakon kampanje je od 140 000 ljudi iz istočnog Aleppa njih nešto više od 30 000, pripadnika islamističkih skupina i njihovih obitelji, prešlo u Idlib ili Tursku, a preko 100 000 ljudi je odlučilo ostati na teritoriju pod kontrolom vladinih snaga.

Zapadne agresije i ”oslobodilački ratovi” ubijaju sve, bez razlike, civile i neprijatelje, čak i kada su teroristi, kao što je slučaj u Mosulu i Raqqi. Nema ozbiljno uspostavljenih i vojno čuvanih humanitarnih koridora, nema punktova za predaju,… nema ničega, jer se tako brane ”zapadne vrijednosti” i ”ljudska prava”

Osim toga, Zapad je poslije Drugog svjetskog rata ubio više ljudi i uništio više gradova od bilo koga drugog, ali to ne želi priznati, ni prikazati.

O kojim onda vrijednostima možemo govoriti, ako se nitko ne opire vođenju ratova u takvom broju? Zapadni političari uvijek tvrde da se bore za ”ljudska prava”, ali zašto šute i nerado govore o cijeni u ljudskim životima u obrani tih imaginarnih prava?

Sve to potvrđuje da su ”zapadne vrijednosti” iluzija, obmana i obična manipulacija.

Međutim, ova politika, kao što smo rekli u početku, nije oduvijek davala naglasak na ”ljudska prava”, koja su do danas srž zapadne politike. To je relativno nova strategija, dizajnirana za održavanje i širenje utjecaja Washingtona. Do 1970. godine u političkom i vojnom diskursu Zapada ljudska prava nisu igrala nikakvu ulogu. U prvom planu bila je borba protiv komunizma, koja je služila kao opravdanje za gotovo sve napade na suverene zemlje, bilo da govorimo o ratu ili posebnim operacijama.

Ovo politikom je Zapad uspio ostvariti neki uspjeh, ali u nekim područjima ga je zaustavio kotač vremena. Primjer je dekolonizacija, kada su se pod sovjetskim utjecajem pokreti za slobodu borili pod sloganima marksizma i pobijedili Amerikance. Zapadni lideri su shvatili da one koji nemaju što izgubiti ”bauk komunizma” ne plaši. Umjesto komunizma, oni su se bojali zapadnih bombi, koje su ih raznosile zajedno s antikomunističkim horor pričama.

U ideološkom smislu, Zapad nije imao ništa čime bi se mogao učinkovito suprotstaviti marksizmu. U slučaju Poljske je to bila crkva, ali su mnogi istinski oslobodilački pokreti imali jaku religijsku pozadinu, posebno i islamskom svijetu.

Tada se događa preokret i čak u tadašnjoj sferi zapadnog utjecaja, kao što je tadašnja Europska zajednica i Sjedinjene Američke Države, strah od komunizma počinje slabiti.

Onda je 1977. američki predsjednik Jimmy Carter predložio da se preorijentira na borbu za ”ljudska prava”. Ovaj pristup je usvojen kao nova strategija u ideološkoj konfrontaciji sa Sovjetskim Savezom i socijalizmom.

Ova strategija je bila uspješna, ali su u pozadini borbe za ”ljudska prava” uvijek bili gospodarski i politički interesi, ali oni nisu bili tako vidljivi. Osim vlastite interpretacije tih pojmova, zapadni humanitarnim propagandisti su lako mogli optužiti socijalističke države za njihovo kršenje. Događaji u svijetu su se rijetko tumačili u smislu političkih i ekonomskih interesa, a sve više je prevladavao diskurs u kojem se protiv ”zla”, s moralnog stajališta, bori ”dobro”.

Bivši američki predsjednik je Sovjetski Savez otvoreno nazvao ”carstvom zla”,  a Iran i Sjevernu Koreju, koje su odbile služiti američkim interesima, ”odmetničkim državama”.

Svijet je postao lakši i podnošljiviji. Na jednoj strani smo imali zapadnu elitu koja je utjelovljivala ”dobro”, a druga strana je bila ”zlo”.

Nažalost, jer je sve navedeno nespojivo s izvornim marksizmom i istinskom ljevicom, ove ideje su postale općeprihvaćene u lijevim i liberalnim intelektualnim krugovima.

Iako neki od tih ljudi nisu ni znali da se borbom za ”ljudska prava” zapravo bore za američke interese, oni su je prihvatili kao životnu misiju. No, prilično je čudno da akademski krugovi salonske ljevice nisu imali političke svijesti da prepoznaju da iza kampanje u borbi za ljudska prava uvijek stoje politički i ekonomski interesi onih koji su ovu strategiju i osmislili. Drogirani propagandom, oni su dopustili da ih se njima služe kao ”korisnim idiotima”. Naravno, ovdje govorimo o ljudima koji vjeruju da su na strani ”dobra”, ne o onima koji svjesno i uz obilatu financijsku potporu obavljaju povjerenu im zadaću.

Nakon raspada socijalističkog bloka, na Zapadu se i dalje nastavlja voditi ista politika. Vladalo je uvjerenje da je moguće uspostaviti novi svjetski poredak i ne obratiti pozornost na vlastite greške, jer više nije bilo protivnika koji bi se suprotstavio jačanju imidža i utjecaja Zapada, osobito Sjedinjenih Američkih Država, koje su ostale jedina svjetska supersila.

Pod izgovorom ”zaštite ljudskih prava” je Zapadu ilegalno napao Irak i Afganistan. Samoinicijativno je odlučio osloboditi svijet od ”diktatora” poput Saddama Husseina, Assada i Gadafija. Ali to su bili isti ”diktatori” s kojima su zapadni političari tiho surađivali, sve dok su se stvari razvijale u njihovu korist.

Nitko nije postavio pitanje žele li Afganistanci, Iračani, Libijci i Sirijci da i im Zapad svrgava vlade i nameće nove.

U modi je postala promjena režima kako bi se ”poboljšalo stanje” u području ljudskih prava. Udari su provedeni pomoću ”Obojenih revolucija” ili otvorene vojne agresije. Istovremeno, zapadni političari se nikada nisu ustručavali lagati, varati i manipulirati javnim mnijenjem. Ali, kao i svaka prevara, ona, prije ili kasnije, mora biti razotkrivena.

Razna proturječja i nedosljednosti su potkopali vjerodostojnost politike zapadnih vrijednosti. Danas sa svih strana dolaze optužbe i kritike. Najjasniji primjeri dvostrukih standarda Zapada su se primijetili tijekom ukrajinskog sukoba i imigracijske krize. Dok su se u Sredozemlju utapale tisuće izbjeglica, zapadna politika je davala potporu Euromaidanu, kojeg su vodile vrlo upitne političke snage, na čelu s ukrajinskim neonacistima.

Dakle, Ukrajinci smiju ustati protiv legalni izabrane vlasti po zapadnim standardima, što se obično uvijek osuđivalo, ali prava afričkih izbjeglica, koji su obični ”nusprodukt” neokolonijalne politike, nitko nije smatrao posebno važnima.

Krajem prošlog desetljeća je postalo jasnije da Zapad vodi politiku dvostrukih standarda. Međutim, zapadne elite i vlade se i dalje drže istih načela. One koji pokušaju ukazati na njihove nedosljednosti, proglašava se populistima, ksenofobima, fašistima, ostacima radikalnih ljevičarskih elemenata, ali je sve tanja i sve prozirnija folija zapadne propagande o ”ljudskim pravima”, iza koje se sve jasnije naziru ekonomski i politički interesi.

Ono što je vrlo lukavo zamišljeno kao oružje u uspostavi globalne hegemonije danas je sve vidljivije kao sredstvo promicanja vlastitih ekonomskih i političkih interesa. Ljudi su prevareni i iskorišteni zbog njihovih plemenitih pobuda i želje da se osigura da svi mogu živjeti dostojanstveno, u miru i ekonomsko prosperitetu. No, maske polako padaju i pitanje je dana kada će se sve urušiti kao kula od karata.

U ovom kontekstu je izostavljena uloga filozofije Karla Poppera i ”otvorenog društva” kojeg je američki milijarder George Soros promicao kroz galaksiju nevladinih udruga. Danas svatko iole razuman će se ograditi od ove kriminalne prakse, koja se također temelji na promicanju ”ljudskih prava”. Konzervativci i desnica će otvoreno izraziti svoje neslaganje, dok će ideološka ”ljevica”, ako se tako može zvati, ograditi i reći kako prihvaćanje financijske pomoći u borbi za ”ljudska prava” ne znači i da se slaži s uspostavom zapadne globalne hegemonije. To je znak da strategija osmišljena još ’70-ih godina prošlog stoljeća više ne funkcionira.