Aparat za psihološko ratovanje stvara lažna uvjerenja

Sve veći broj ljudi sada se slaže da se informacije svih vrsta u zemljama Sjeverne Amerike, Europe i njihovim pacifičkim saveznicima uvelike koriste kako bi služile interesima zapadnih korporativnih oligarha i političara koji ih predstavljaju. Izdanja, uključujući medije i nevladine organizacije, akademske i znanstvene časopise, kao i međunarodne institucije, praktički su svi sada potpuno integrirani u dugotrajnu, globalnu ofenzivu psihološkog ratovanja zapadnih vladajućih klasa.

Kod kuće nemilosrdno rade na kontroli percepcije i ponašanja stanovništva svojih zemalja. U inozemstvu neprestano nastoje mobilizirati međunarodno mišljenje protiv zemalja poput Rusije i Kine, vlada od Sirije do Venezuele, političkih pokreta poput Hezbollaha, pa čak i pojedinaca, poput Juliana Assangea, koji im se opiru.

Glavna svrha ovog ogromnog aparata za psihološko ratovanje je stvaranje lažnih uvjerenja koja s vremenom očvrsnu u lažna sjećanja. Proces konsolidira kontrolu vladajuće klase unutar zemlje, a istovremeno olakšava njihove sadašnje i buduće zločine agresije diljem svijeta. Stanovništvo na Zapadu je namjerno pogrešno informirano i dovedeno u zabludu uvjerljivim lažnim predstavljanjem, očiglednim iskrivljavanjem, sustavnim propustom i očiglednim lažima. Kategorije informacija kao što su novinarstvo, akademska i znanstvena istraživanja, istrage nevladinih organizacija ili brifinzi međunarodnih institucija su deformirane, iskrivljene i obezvrijeđene njihovom zlouporabom kako bi promicale domaće i globalne interese zapadnih oligarhija.

Još mnogo prije odnosa s javnošću i psihologije 20. stoljeća, temeljni način manipulacije masovnom sviješću, od svete inkvizicije do ustoličenja znanosti, bilo je poticanje podložnosti autoritetu. Milgramov eksperiment je notorni primjer, iako je, u jednom pogledu, sam po sebi razlog za optimizam. Druga podmuklija sredstva siju poruke vladajuće klase među inače pouzdanim suprotnim izvorima. Koncentrirana korporativna kontrola informacijskih i komunikacijskih resursa omogućila je uzajamno stalno univerzalno jačanje svih vrsta masovnih medija i informacijskih medija. Poput mađioničara, vlade i korporacije vrlo dobro razumiju da suzbijanje otpora ovisi o nestajanju suprotnih informacija svim mogućim sredstvima, uključujući cenzuru, masovnu distrakciju i osjetilno preopterećenje.

Očigledno jedva zamijećena posljedica ove sustavne izopačenosti dobronamjernog izvještavanja, istraživanja i istrage bio je kolaps racionalnosti. U zapadnom javnom životu sada je zapravo zabranjeno uspoređivati ​​i suprotstavljati suparničke verzije događaja koje su u suprotnosti s općom uvriježenom mudrošću koju propagiraju zapadna vlada i korporativni mediji. Dakle, politički i intelektualni argumenti u Sjevernoj Americi i Europi postali su sve narcisoidniji, sebičniji i krajnje iracionalni. To se također odnosi na navodno progresivne ili čak radikalne medije koji u svom izvještavanju o međunarodnim poslovima još uvijek odstupaju od suštinski neokolonijalnih pretpostavki o nadmoći Zapada.

Tijekom posljednjih petnaestak godina sve veći broj neovisnih pisaca i izvjestitelja nastoji se suprotstaviti lažnim informacijama koje šire dobro koordinirane i koncentrirane korporativne i vladine mreže izvora informacija koji se međusobno osnažuju. Taj je razvoj značajno izoštrio odnos između informacija i klase. Jasnije nego ikad, proizvodnja i distribucija informacija postala je golemo kazalište propagandnih operacija koje kontrolira multinacionalna intelektualna upravljačka klasa sa zajedničkim imperativima. Oni promiču i provode klasni monopol nad pristupom informacijskim mjestima za proizvođače informacija i slično odgovarajućem monopolu nad distribucijskim mjestima, kako glavnim tako i naizgled alternativnim, za njihovu potrošnju.

Sva proizvodnja i distribucija informacija uključuje neku vrstu izvješćivanja koje, kao i svaka druga ljudska aktivnost, može biti dobro ili loše. Izvještavanje je općenito uvijek bilo arena suprotstavljenih interesa i racionalnosti. No, unatoč tome, općenito se smatra da temeljne komponente kompetentnog izvješćivanja uključuju, između ostalog, bilježenje izvještaja o događajima iz prve ruke, jasno određivanje izvora tih izvještaja, predstavljanje pouzdanih podataka i dokumentiranih dokaza, nuđenje porijekla tih izvora, potvrđivanje lojalnosti i pristranosti. uzimajući u obzir konkurentske verzije, čineći izvještavanje dostupnim i iskreno podvrgavajući sav ovaj materijal besplatnom i otvorenom ispitivanju.

Zasigurno je diskutabilno kada je suvremeno izvještavanje počelo svoj kategorički kolaps u sadašnju grubu, nepopustljivu ofenzivu psihološkog ratovanja sjevernoameričkih i europskih oligarhija protiv vlastitih naroda i većinskog svijeta. Međutim, brzo rastući broj nezavisnih medija za izvještavanje signalizira stvarnost tog kolapsa i također pomaže otkriti njegovu klasnu prirodu, klasne nijanse i njegovu iracionalnost.

Trenutačni žestoki napori zapadnih vladajućih oligarha da potisnu i cenzuriraju neovisno izvještavanje potvrđuju opće napuštanje racionalnosti od strane zapadnih društava i njihovih vođa. Glavni kriterij za procjenu racionalnosti u pojedincu ili društvu je upravo njihova sposobnost i samopouzdanje u iznošenju dokaza protiv suparničkih argumenata.

Pokušaji izravne cenzure ili mnoge druge vrste proizvoljne intelektualne i kulturne represije koje se primjenjuju predstavljaju neuspjeh u mogućnosti učinkovitog rasuđivanja, promicanja konsenzusa ili udovoljavanja legitimnom neslaganju. Taj kolaps razuma i njegova popratna deformacija samopouzdanja u odbacivanje i isključivanje očiti su sami po sebi u rutinskoj praksi izvještavanja i uređivačkoj politici menadžera koji kontroliraju akademsku i znanstvenu produkciju i propagandni teatar koji većina ljudi još voli nazivati ​​novinarstvom, među članovi odbora i osoblje utjecajnih nevladinih organizacija, među osobljem međunarodnih institucija i također među upravljačkom klasom koja kontrolira umjetničku i kulturnu produkciju.

S obzirom na intenzivnu koncentraciju političke i ekonomske moći među zapadnim oligarsima koji su se uspješno urotili kontrolirati sve te sektore, rezultirajuća opća jednoglasnost pretpostavki među njihovim podređenim intelektualnim i kulturnim menadžerskim klasama jednako je očekivana kao i njihov potpuni nedostatak odgovornosti. Svatko tko otvoreno osporava ili proturječi prihvaćenoj mudrosti je marginaliziran i izopćen u onome što je istinski autentični klasni rat koji sjevernoamerički i europski oligarsi vode protiv svojih naroda i većinskog svijeta.

Kao odgovor na to, kao klasni fenomen, proliferacija nezavisnih medija za izvještavanje ne odražava samo temeljni istinski bijes javnosti zbog trajnog zavaravanja. To je također odgovarajući autentičan, otporan temeljni izazov statusu quo. Konvencionalno liberalno ili socijaldemokratsko mišljenje procjenjuje autentičnost neovisnog izvještavanja prema kriterijima financijske i/ili uredničke neovisnosti. Ali nizak proračun nije jamstvo integriteta, a istinski neovisna informativna novina može, ali i ne mora biti ideološki povezana sa stranim političkim pokretom ili vladom. U suvremenim uvjetima autentičniji kriterij izvješćivanja o neovisnosti je stupanj legitimne obrane vlada i naroda koji su žrtve zločina zapadnih vladajućih elita.

Istinski neovisno izvještavanje zauzima ovo stajalište dok u isto vrijeme koristi konvencionalne norme izvještavanja za pokrivanje problema i događaja koje zapadni mainstream i alternativni mediji zamagljuju ili prikrivaju. Čineći to nužno daje istinski neovisnim medijima za izvještavanje, bez obzira na njihovu političku pripadnost, klasne karakteristike po samoj prirodi njihove spremnosti da razotkriju proturječnosti u prikazima događaja i problema koje su proizveli korporativni kapitalistički mediji. Paradoksalno ili ne, klasna solidarnost sa žrtvama imperijalističkih zločina postaje glavni kriterij izvještavanja o neovisnosti, kako u smislu onoga o čemu se izvještava, tako i u smislu načina na koji se izvještava. U ovom trenutku to znači biti solidaran s narodima svijeta koji brane svoja osnovna prava od agresije zapadne vladajuće klase.