Zašto je ruska vojna intervencija u Siriji bila uspješna

Le Monde prenosi članak francuskog povjesničara Michela Goye, koji objašnjava kako je ruska vojna intervencija u Siriji koja je započela 2015. godine postigla svoj primarni cilj i spasila vladu Bashara al-Asada.

U analizi objavljenoj u utorak, 12. rujna, naslova ” Crvena oluja – Lekcije ruske dvogodišnje vojne kampanje u Siriji”, bivši pukovnik i povjesničar Michel Goya briljantno objašnjava razloge uspjeha ruske intervencije u Siriji.

Ruska vojna intervencija – Uspjeh iz kojeg se mogu izvući pouke

“Ova intervencija je bila uspješna, jer je postigla svoj primarni politički cilj i spasila je sirijski režim koji se tada nalazio u velikim teškoćama, a čak je i doprinijela njegovoj mogućoj pobjedi. Ruske snage su zaustavile pobunjeničke snage krajem 2015. Zatim, pogotovo sa zauzimanjem Aleppa i osvajanjem glavne osi M5, tijekom 2016. godine osiguravaju težište za sukob i pokretanje kampanje u istočnoj pustinji, prema oslobađanju zračne luke Deir Ez-Zor, opkoljenoj od strane Islamske države. Rat je još uvijek nije gotov, ali ga Bashar Al-Assad više ne može izgubiti”, piše Michel Goya.

“Zanimljivo je da su svi ti rezultati postignuti s prilično ograničenim resursima. Oni kao glavnu silu imaju oko četiri do pet tisuća ljudi i 50 do 70 zrakoplova. Cijena njihova rada je oko 3 milijuna eura dnevno, oko jedne četvrtine ili jedne petine američkih troškova u regiji. Francuska operacija u Levantu, “Chammal”, ima 1200 ljudi i oko 15 zrakoplova, košta milijun eura dnevno, a prosječno provede 6 zračnih napada dnevno, dok ih Rusi prosječno provedu 33. S obzirom na dobivene rezultate, nedvojbeno je da Rusi imaju veću operativnu učinkovitost. Prema odnosu između uloženih sredstava i strateških učinaka, Rusi su postigli daleko više od Amerikanaca ili Francuza”, nastavlja francuski povjesničar.

“Strategija neopreznog pješaka”

“Ruska kampanja je bila masovna i iznenadna od samog početka. Nije joj prethodila faza najave, niti je postupno diversificirana i pojačavana poput američke koalicije, koja šalje bombardere, pa borbene zrakoplove, zatim napada helikopterima, pa topništvom, itd. Rat u Siriji je rat “mozaika” i ne uključuje dva tabora, već nekoliko, poput građanskog rata u Libanonu od 1975. do 1990. godine. Ti tabori i njihovi sponzori imaju različite ciljeve koji ih vode u saveze ili sukobe, ovisno o situacijama, što sukob čini složenijim. Bitna je značajka da sponzori različitih skupina, posebice Sjedinjene Države i Rusija, nemaju namjeru izravno se suočavati i izbjegavaju međusobne susrete kako bi ograničili rizik. Slijedom toga, zauzeće teritorija jedne strane automatski sprečava drugu da prodire u njega. To je strategija “neopreznog pješaka”, koji prelazi cestu i prisiljava vozače da se zaustave, a nju su SSSR i kasnije Rusija redovito prakticirali”, pojašnjava Michel Goya

Protuzračna obrana

“Od trenutka kada su Rusi otvoreno zabili zastavicu u Siriji i zauzeli prostor, osobito zračni, stvari su za ostale aktere iznenada postale složenije. Jedan od prvih elemenata ruskih snaga je bilo razmještanje sustava moderne protuzračne obrane, nekoliko presretača, sofisticiranih sustava zemlja-zrak i kopno-more, posebno S-300 i S-400. To nije bilo pitanje suočavanja s prijetnjom iz zraka od pobunjenika, koja nije postojala, nego nametanje zone zabrane leta za druge vanjske aktere, posebice Sjedinjene Države, kojima su Rusi na ovaj način, po prvi put nakon Hladnog rata, otežali vojne operacije. Sjedinjene Države su to mogle onemogućiti s tla ili učinkovitim taktičkim sustavima, ali se nisu usudile.

Rusi su sve postigli prije svega mješovitim snagama. Iako njihov volumen nikada nije premašio 70 zrakoplova, što je vrlo nizak broj, a vojnika teoretski ima gotovo 2000. Njihov sastav je vrlo raznolik, a tijekom vremena se razvio tako što su se uvijek kombinirali zrakoplovi i helikopteri, ovisno o vremenu. Ovoj sili treba dodati  bateriju 120. topničke brigade, opremljenu s višecijevnim raketnim sustavima BM-27, nekoliko dronova tipa Dozor 600 i Altius, sličnih američkom Predatoru MQ-1B, te jedan zrakoplov za elektronsko izviđanje Il-20M1. Postoji i nekoliko tvrtki sa specijalnim snagama”, nastavlja stručnjak.

Centar za pomirenje

”Ali ključni element ruske doktrine ostaje kombinacija operacija. Oni nastoje zauzetu ključne točke, dislocirati neprijateljske položaje i na neke frakcije, s kojima je moguće pregovarati, vršiti dovoljan pritisak da popuste i prebace borce, što je osobitost ovog sukoba. U veljači 2016. je glavna promjena ruskog načina djelovanja bila stvaranje Centra za pomirenje i ratna diplomacija, zaštita premještanja militanata i, zajedno s civilnim vlastima, nevladinim udrugama i Ujedinjenim narodima, pomoć civilnom stanovništvu. Ovaj Centar za pomirenje je također vrlo inteligentno tijelo. Zrakoplovna brigada je stoga angažirana u nekoliko desetaka kombiniranih operacija, vrlo visokog ritma, prosječno 1000 mjesečno, što je bilo moguće zbog blizine baza prvim linijama, baze Hmeymim na prvom mjestu, 25 kilometara južno od Latakije, ali i isturenih baza Al-Shayrat ili Tiyas, blizu Palmire. Nakon prvih mjeseci se ubrzo smanjio i broj civilnih žrtava. Prema internetskoj stranici Airwars, u prvih pet mjeseci ruske prisutnosti u Siriji je poginulo više od 2000 civila. Međutim, civilne žrtve su se naglo smanjile zbog fluktuacije angažmana, ali i iskustva pilota i uporabe sofisticirane opreme, osobito helikoptera Mi-28N i Ka-52, koji su zamijenili Su-25 u pomoćnim misijama. Kampanja 2016., a naročito 2017. godine, dokaz je izvrsnosti u organizaciji kombiniranih operacija. One su vrlo daleko od nereda koji su se dogodili tijekom rata u Gruziji 2008. godine”, piše bivši francuski pukovnik i povjesničar Michel Goya.

“Na ruskoj strani je službeno 17 žrtava, dok ih je vjerojatno negdje između 36 i 48, što je i dalje vrlo malo. Glavno iznenađenje je nedostatak kopnenih jedinica u borbi. Rusija je vjerojatno htjela ograničiti troškove i rizike. Rusija je testirala novu opremu i metode borbe. Operacija je bila prigoda za borbene napade na velikim udaljenostima koje je provela mornarica, osobito 7. listopada 2015., kada su četiri broda Kaspijske flote lansirala 26 krstarećih projektila ”Kalibar 3M14”, od kojih je 22 pogodilo cilj.

Korišteni su i bombarderi Tu-95 i Tu-160, nakon čega se dalekometno strateško zrakoplovstvo se koristilo redovito. U srpnju 2017. zrakoplov Tu-95 MS u napadu koristi projektile KH-101. Ova prva ruska kampanja dalekometnih strateških zrakoplovstva je prije svega usmjerena na testiranje brojnih suvremenih naoružanja i opreme, ali i kako bi ih se pokazalo. Intervencija je očito bila prilika da ruske oružane snage eksperimentiraju s izvornim konceptima.

Prvi je sustav SVP-24, koji koristi rusku satelitsku navigaciju, kako bi se utvrdilo optimalno kućište za “glatko” streljivo. Moguće je imati i stariju flotu s udarnim kapacitetom blizu one koju imaju sofisticirane i skupe snage. Druga je ideja bila ponovno povezivanje s “ultralakom motoriziranom pješadijom”, drugim riječima, pješaštvom opremljenim lakim i brzim terenskim vozilima. Posljednje su “vozila pratnje”, što se vidjelo od ovog ljeta. To su srednja vozila s vrlo visokom vatrenom snagom borbenog arsenala. Koristila su se izvanredna “anti-antitenkovska” oružja, ali i protuzrakoplovna i ona za obaranje dronova. Favorizira se korištenje borbenih vozila, posebno u urbanim područjima. Jedno vozilo i trojica članova posade je možda jednako učinkovito kao naš glavni borbeni tenk Leclerc sa svoja tri topa VAB od 20 mm. To je također izvrstan način izravne potpore pješaštvu”, završava svoje viđenje borbi u Siriji bivši pukovnik i povjesničar Michel Goya.