Balkan i NATO – Problemi i mogući sukobi zbog granica

Širenje NATO pakta na Balkanu, koje je rezultiralo nedavnim ulaskom Crne Gore u Sjevernoatlantski savez, nije donijelo puno doba regiji. Mnogi su to i predvidjeli, ali nitko nije očekivao da se događaji tako brzo razvijati. Umjesto da doprinese miru i stabilnosti, odjednom su se na sve strane počeli eskalirati teritorijalni sporovi, uključujući Bosnu i Hercegovinu, Albaniju, Crnu Goru, Hrvatsku i Kosovo, a negdje se stvari razvijaju u smjeru da mogu završiti sukobom.

Novi premijer Kosova, Ramush Haradinaj, smijenio je čelnika Povjerenstva za razgraničenje s Crnom Gorom, Murata Mehu, optužujući ga za ”izdaju interesa Kosova”. Na njegovo mjesto imenovao svog dugogodišnjeg suradnika Shpejtima Bulliqija.

Murat Meha je početkom kolovoza mogao ili je trebao biti žrtvom atentata, kada su na balkonu njegove obiteljske kuće pronašli bombu.

Smjenu Mehe je bivši načelnik Glavnog stožera Oslobodilačke vojske Kosova napravio u svom stilu. Upao je u ured Murata Mehe, razbacao i pogazio zemljopisne karte i na kraju fizički nasrnuo na bivšeg slugu, krhkog geodeta i arhitekta. S obzirom na ranije postavljenu bombu, 19 mrtvih svjedoka protiv Haradinaja koji za počinjene ratne zločine ”nisu stigli” svjedočiti protiv njega u Haagu, može se reći da je Meha dobro i prošao.

Sve navedeno se čini kao privatna razmirica između njih dvojice, kojih je na desetine u ovom zoološkom vrtu. Međutim, ako gledamo širi kontekst, ova epizoda je vrh ledenog brijega koji dokazuje kako je pridruživanje NATO paktu postalo apsolutno zlo za Crnu Goru, a Balkan je korak bliži ratu zbog novih granica.

Crna Gora i Kosovo

Otpuštanje Murat Mehe i postavljanje Shpejtima Bulliqija za čelnika Povjerenstva za razgraničenje dolazi nakon što je sredinom prošlog mjeseca stanovnicima albanskih sela na granici s Crnom Gorom zabranjeno da idu na svoja imanja u susjednoj zemlji.

Sprečavanje kosovskih Albanaca da pristupe svojim posjedima duž granice s Crnom Gorom su u Prištini protumačili kao početak provođenja jednostranog razgraničenja, iako taj sporazum nikada nije ratificiran, piše Koha Ditore.

Prema riječima albanskih pravnika, stara granica je i dalje na snazi, zbog čega se od lokalnih vlasti očekuje objašnjenje zbog kršenja administrativne crte ”razgraničenja”.

Albanska strana navodi da su stanovnici prešli kosovsku carinu, ali su ih nakon 500 metara sačekale crnogorske snage, sprečavajući ih da prođu granični prijelaz.

Koha Ditore javlja kako su vlasti Crne Gore postavile tablu na teritoriju Kosova i stanovnicima općina Peć i Dečani zabranili da obrađuju svoju zemlju na granici s Crnom Gorom.

U Prištini tvrde kako je Crna Gora ušla 40 kilometara na teritorij Kosova i tražili su, što je ironija, da granica bude koja je de jure i de facto bila i trebala bi biti ona od 1974. do 2002. godine.

”Granica treba biti tamo gdje je određena ustavom Jugoslavije iz 1974. godine, jer su tada određene i administrativne granice općina”, izjavila je zastupnica u Prištini Besa Gadžeri.

Crnogorci najavljuju pravi rat za teritorij s Kosovom i spremni su životom platiti 12 000 hektara koji sada teritorijalno pripadaju Srbiji, točnije Kosovu i Metohiji, iako su povijesno uvijek bili pod vlašću Podgorice. Crnogorci su, kako kažu, ”zgroženi otimanjem svog teritorija i spremni su dati život za ovaj komad zemlje’‘.

Podsjetimo, Albanci su i ranije navodili da je Crna Gora oduzela 12 000 hektara kosovskog teritorija, a na tribini koju je organizirao Centar za promociju i razvoj su najavili ”institucionalni rat” ako se ne riješi pitanje granica.

Crtanje granica

Problem je što granica između Kosova i Crne Gore još nije utvrđena, a tužba je u tijeku od proglašenja neovisnosti Prištine od Beograda. Paralelno, sličan i vrlo opasan sukob, razvija se između Crne Gore i Bosne i Hercegovine, koji od 2015. vode spor oko teritorija Sutorine, koji uz morsku obalu Crne Gore vodi prema Prevlaci i obuhvaća područje od osamdesetak kvadratnih kilometara.

Nekada je bio u sastavu BiH, ali je Kraljevina Jugoslavija to područje pripojila Boki Kotorskoj, odnosno, tadašnjem Boka-Kotorskom srezu.

Teoretski, Crna Gora nije ni mogla biti primljena u NATO, jer nema riješeno pitanje granica, ali su u sjedištu saveza u Bruxellesu još jednom zatvorili oči pred ovim problemom i prekršili vlastiti statut.

Kosovo je rješenje ovog problema vezalo za vizne olakšice od strane Europske unije, jer ogroman dio stanovništva živi uglavnom od novca kojeg im šalju radnici migranti u EU.

No, premijer Haradinaj je iz nekog razloga išao protiv izravnih interesa vlastite “zemlje”.

Kosovo tvrdi da je sporno oko 12 tisuća hektara zemljišta, a u nekim područjima zahtijeva ”prebacivanje” granice 40 kilometara duboko u crnogorsko područje. Pravna osnova za ovo, što je posebno smiješno čuti od dužnosnika u Prištini, ustav Jugoslavije iz 1974. godine. Na zemljopisnim kartama iz tog vremena je granica u korist Kosova, ali se na kasnijim kartama pojavljuje aktualna situacija.

Zato se Haradinaj i obrušio na karte koje su visjele na zidovima u bivšem uredu sveučilišnog profesora Murata Mehe.

U praksi je to obradivo zemljište uz općine Peć i Dečani, koji se smatraju vlasništvom Albanaca koji žive na Kosovu. Ono što mnogi ne razumiju na Zapadu jest da Albancima nije stalo do kukuruza kojeg bi tamo posijali, koliko do načela i srednjovjekovne klanovske organizacije lokalnog društva, kojem ti hektari znače puno više od uroda.

Čak i Ramush Haradinaj razmišlja isto i za njega je “povratak iskonske albanske zemlje” bio jedan od temelja predizbornog programa. Njegova stranka, “Savez za budućnost Kosova”, neprestano je otvarala ovo pitanje u parlamentu i na kraju tražila rezoluciju o pomicanju granice.

Zastupnica koja je pripremila rezoluciju, Donika Kadaj-Bujupi, bivša novinarka i djelatnica mnogih udruga stvorenih sa zapadnom pomoći, zapravo je djelovala u svojstvu ”glasnogovornice” zemljoposjednika i profesora Shpejtima Bulliqija, sada postavljenog na mjesto Mehe.

Bulliqi je poznat po davanju etiketa “izdajicama domovine” i pričama o zlim Slavenima koji su “samovoljno preselili granične stupove”. Nekako je nabavio i objavio transkripte sastanaka Povjerenstva za razgraničenje, na kojem se nisu koristile “karte”. Haradinaj i njegovi pristaše su u ovoj priči izgledali  kao patrioti i branitelji običnih ljudi, kojima su Slaveni “zabranili uporabu njihove zemlje, iako im je to u Jugoslaviji bili dopušteno”.

Iz razgovora se vidi kako dužnosnici nisu izgubili naviku “povijesnog rasizma”. Prema njegovim riječima, “Albanci su jedini autohtoni narodi na Balkanu” i stoga bi sve zemlje trebale pripadati njime.

Dobro, Albanci su stvarno autohtoni narod u regiji, ali zašto gaziti karte i crtati nove, kao da drugi ne postoje?

Rezolucija parlamenta u Prištini je usvojena dok još nije bilo riješeno pitanje ulaska Crne Gore u NATO. Postoji verzija da su Haradinaj i suradnici očekivali da će crnogorska vlast zbog ulaska u NATO žrtvovati spornu zemlju, ali se na ”savjet” američkih prijatelja odustalo od dodatnog pritiska na Podgoricu. Ali, kao što je uvijek bivalo na Balkanu, albanska politika se otela kontroli, ovaj put Washingtona. Sada ulazi u aktivnu fazu sukoba.

BiH i Crna Gora

Na drugoj strani Bosna i Hercegovina traži crnogorsku Sutorinu, 83 700 četvornih metara odmarališta na obali poznatog Boka-Kotorskog zaljeva, sa sedam naselja.

Valja napomenuti da Bošnjaci ranije nisu tražili Sutorinu, a to se pitanje otvorilo opet u vrijeme crnogorskih težnji za ulazak u NATO , navodno, iz istih motivima kao i Haradinaj i da se iskoristi trenutak kada Podgorica ne želi probleme sa susjedima.

Prijedlog je u parlamentu BiH iznio zastupnik Denis Bećirović. Sukob oko Sutorine se ozbiljno rasplamsao. Crnogorci nisu bili spremni ni razgovarati o ovom pitanju, kao ni oko kukuruznih polja stanovnika Peći. Predsjednik Filip Vujanović je čak odgodio imenovanje novog veleposlanika u BiH, a Sarajevo pozvao da pozove svog veleposlanika iz Podgorice.

Međusobna kampanja mržnje u medijima je počela s brojnim referencama na srednjovjekovne dokumente, što se na lokalnoj razini lako moglo pretvoriti u sukob.

Povijesno, u 17. stoljeću, tih 9 km jadranske obale je doista pripadalo Bosni i Hercegovini. 1947. Josip Broz Tito prebacuje Sutorinu u Crnu Goru, oduzimajući Bosni pristup moru. Bošnjaci sada optužuju Crnogorce da su očistili arhive i uništili dokumente koji dokazuju da taj dio teritorija pripada Bosni.

Daytonskim sporazumom iz 1995. je BiH osigurala sićušnu akviziciju, 20 kilometara obale blizu Neuma, što je sada jedini pristup moru, ali je sa svih strana de facto okružen hrvatskim teritorijem. Ako stojite na vrhovima brda iznad uvale Boke i Kotora, vidjet ćete nekoliko zemalja, Crnu Goru, BiH i Hrvatsku.

Naravno, BiH bi htjela povećati svoju pomorsku komponentu. Ali je iza Crne Gore opet stao isti “stariji brat”, kao u  slučaju Kosova.

Podsjetimo da je 1995, gradonačelnik Daytona bio Michael Turner, poznat po izgradnji bejzbolskog stadiona i gostoljubivosti. Bio je odgovoran za organiziranje pregovora u Daytonu, na kojima su sudjelovali Izetbegović, Milošević i Tuđman, koji su tada formalno okončali rat i odredili trenutnu manjkavu strukturu Bosne i Hercegovine.

Sada je Michael Turner kongresmen Republikanske stranke, a prije toga je radio kao predsjednik Parlamentarne skupštine NATO pakta i smatra se jednim od vodećih američkih stručnjaka za Balkan.

Kongresmen Turner napisao je pismo vladi Bosne i Hercegovine sa zahtjevom da ostave Crnu Goru, inače neće vidjeti međunarodnu, to jest američku pomoć.

Turner je u pismu bošnjačkom članu predsjedništva BiH Bakiru Izetbegoviću ukazao da će se u Kongresu i Senatu odlučivati o dokumentu kojim se vlasti BiH pozivaju da poštuju ranije utvrđene granice i potvrde sporazum o razgraničenju s Crnom Gorom.

Prema diplomatskim izvorima na koje se list poziva, Turner, je dostavio  Izetbegoviću i dokument naslovljen kao Prijedlog zakona o integritetu crnogorske granice (Montenegro Border Integrity Act).

U Sarajevu su tada okončali sukob, ali su događaji već poprimili domino efekt.

Još i nafta

Hrvatska od Crne Gore traži da se riješi status Prevlake, gdje navodno ima nafte. Nakon rata područje de facto kontrolira Hrvatska, ali u Daytonskim sporazumima nema riječi o tome.

Hrvatska je najavila natječaj za razvoj offshore polja. Crnogorci su, kao u anegdoti, napisali pritužbu Ujedinjenim narodima, a ministar vanjskih poslova i europskih integracija Igor Lukšić odlučio je uputiti spor Međunarodnom sudu u Haagu, gdje je trenutno zaglavljen i nema naznaka pomaka.

Potom se probudila “velika” Albanija, koja općenito tvrdi da joj pripada teritorij Crne Gore naseljen albanskom manjinom, do grada Petrovac s Ulcinjom. Do sada se Tirana ograničila na izjavu da će za početak razvijati  naftna ležišta u Jadranu, koji je formalno u vlasništvu Crne Gore.

Albanci imaju i svoja ležišta, koja su im omogućavala opstanak čak i u uvjetima potpune izolacije u vrijeme Envera Hoxhe. Ali i ovdje se postupa prema načelu ako Podgorica proguta naftna polja, kasnije će se moći tražiti i Ulcinj.

U Crnoj Gori gotovo da nema granice koja nije sporna, osim izravnog pristupa Srbiji i Republici Srpskoj kao dijelu BiH, ali i tu je sve moguće. No, Podgorica se iskreno nadala da će svi problemi biti riješeni ubrzanim ulaskom u NATO.

Ispalo je suprotno. Svi teritorijalni problemi Crne Gore su se povećali  upravo u pozadini pridruživanja NATO paktu. Pretpostavka da će saveznik žurno riješiti je pomalo naivna. Da, tu je kongresmen Mike Turner, ali je bit nacionalnog karaktera većine autohtonih naroda na Balkanu da ih se u načelu teško može kontrolirati.

Ali ovo nije sukob na Facebooku, već stvarni kvadratni kilometri i narodi koji žive na njima, koji odbacivanja tumače kao diskreditaciju države. Osim toga, razočaravajuće je da se Podgorica mogla oduprijeti samo uz pomoć “starijeg brata” u kojeg ni u kom smislu ne može imati apsolutno povjerenje.

U međuvremenu, Haradinaj može razbiti kabinet geodeta, ali i učiniti nešto više. Čak ni NATO ga neće zaustaviti, ako se radi o njegovim ambicijama i pogaženom ponosu. Ovo je Balkan. Ovdje bi čak i kongresmen Mike Turner mogao početi urlati od očaja.