LNG Krk i katastrofalna iskustva Litve s terminalom Klaipeda

Vilnius je priznao da je projekt za prevladavanje ovisnosti o opskrbi plinom iz Rusije propao. U Litvi su na službenoj razini priznali da je plutajući terminal za ukapljeni prirodni plin u Klaipėdi neprofitabilan. Zbog toga je premijer zemlje, Saulius Skvernelis, pozvao da se pronađu drugi načini “financiranja ovog projekta i da to ne bude na teret poreznih obveznika”.

Njegova izjava proturječi onoj koju je nedavno u intervjuu dala predsjednica Litve Dalia Grybauskaite, koja je priču o  plutajućem terminalu nazvala ”uspjehom  Litve”. Zašto je Vilnius odjednom zabrinut zbog svoje odluke da prekine trgovinske odnose s Moskvom u energetskom sektoru?

U medijima se govori o najvažnijem razlogu. Novinar Oleg Miroslavov u svom članku navodi kako Vilnius problem s plutajućim LNG terminalom treba riješiti što prije moguće.

“Volumen industrijske proizvodnje u zemlji svake godine pada, što dovodi do smanjenja potrošnje plina na domaćem tržištu. To se događa unatoč činjenici da Litva danas na temelju ugovora s norveškom dobavljačem Statoil u zemlju uvozi minimalni dio dogovorenog volumena plina”, objasnio je Oleg Miroslavov, dodajući kako jedan dan rada terminala zemlju košta 150 000 eura dnevno.

Na ovo je upozoravao i litvanski političar Remigijus Žemaitaitis, koji je pošle godine izjavio: ”Nismo mogli smanjiti cijene za struju i plin za potrošače. To je bilo komplicirano za učiniti zbog novog plutajućeg LNG terminala, kojeg smo unajmili 2015. godine. Zbog ove odluke bi moglo doći i do povećanja tarifa. Trošak rada terminala je 150 000 eura dnevno i zbog toga je u Litvi došlo do nove realnosti u kojem cijene skaču do neba.

Iako se čini pretjeranim iznosom, Žemaitaitis je to više puta ponovio u intervjuu za Balt News iz Vilniusa.

Litva je u početku trebala graditi svoj LNG terminal, koji je trebao koštati 101 milijun eura, najskuplji u Europi, a preko njega je trebala dobivati norveški plin. Kasnije se prešlo na model u kojem je Litva na deset godina iznajmila plutajući terminal po cijeni od 61,4 milijun eura godišnje, kojeg joj je isporučila  Norveška. Vlada u Vilniusu na kraju lokalnim potrošačima nije ostavila mogućnost izbora i oni su, prema posebno usvojenom zakonu, dužni kupovati skuplji norveški, a ne ruski plin.

Klaipėda terminal prima samo 1 milijardu kubnih metara plina, iako je namijenjen za 4 milijarde. Litva troši 2 milijarde kubnih metara godišnje, ali se nadala da će postati regionalno središte i prodavati LNG susjedima. Međutim, Latvija i Estonija još ne pokazuju želju da zamijene jeftini ruski plin za skuplji.

Moglo bi se reći da je Vilnius prevaren, jer su Latvija i Estonija, kada je Litva predložila stvaranje zajedničkog plinskog tržišta plina i kupnju norveškog plina, prvo podržale ideju, a onda od nje odustali.

”Dakle, san Vilniusa o energetskoj neovisnosti se pretvorio u noćnu moru i teret za zemlju. Potražnja je pala, a trošak održavanja plutajućeg LNG terminala u Klaipėdi je ostao isti. Energetska zamisao litvanske predsjednice Dalije Grybauskaite ne samo da se pretvorila u potpuni fijasko, nego je uzrokovala veliku štetu gospodarstvu. Dogovor s Norveškom je od početka bio neprofitabilan u svakom smislu, ali je podržan i odlučen od strane šefice države”, sažima Oleg Miroslavov.

Naravno, cijene LG terminala malo tko spominje kada se govori o poticajima iz Europske unije, a cijene plina još manje. Zbog niskih cijena nafte je smanjena i cijena plina, ali LNG dobavljači još uvijek ne mogu konkurirati Gazpromu, koji sada Europi isporučuje plin po prosječnoj cijeni od 180 dolara za tisuću kubnih metara, dok američki LNG treba koštati najmanje 270 dolara da bi bio isplativ dobavljačima. Čak i ako bi LNG iz Norveške bio nešto jeftiniji, još uvijek treba dodati nevjerojatno visoke troškove održavanja plutajućeg terminala, što će u konačnici platiti potrošači, a gubitke pokrivati porezni obveznici.

Ovo otprilike rasvjetljava razloge za nedavno potpisani ugovor između Gazprom Exporta i hrvatske tvrtke Prvo Plinarsko Društvo, koji su potpisali dugoročni ugovor za isporuku prirodnog plina s početkom od 1. listopada 2017. do 31. prosinca 2027. godine. Prema ruskoj tvrtki, godišnji volumen isporuke bi prema ugovoru iznosio milijardu kubnih metara.

U slučaju da Hrvatska i dalje bude insistirala na izgradnji ili unajmljivanju plutajućeg LNG terminala u Krku, bilo bi dobro da javnost zna koliko će on koštati, koliki će biti troškovi njegovog održavanja na dnevnoj bazi i kako će se sve to odraziti na cijenu plina za potrošače.

SAD ionako priznaju da nisu spremni za opskrbu Europe velikih količinama ukapljenog plina i da će tako i ostati. Prošle godine je Europa kupila 178 milijardi kubnih metara plin od Gazproma, s ove godine će se isporuke povećati za najmanje 10%. Prema planu, SAD namjeravaju povećati izvoz svog ukapljenog plina na 100 milijardi kubnih metara do 2022. godine, ali je najveći dio ovog LNG-a namijenjen profitabilnijim tržištima Azije i Južne Amerike.

Za hrvatske dužnosnike koji sanjaju da u povijest uđu kao oni koji su zemlji osigurali energetsku neovisnost o ruskom plinu, bilo bi dobro da se konzultiraju sa svojim kolegama iz Litve, iako najnoviji ugovor Prvog Plinarskog Društva sugerira da će i LNG Krk biti samo jedan u nizu ”obećavajućih” projekata koji nikada nisu realizirani.

Naravno, postoji i treća opcija, a to je kupovina ruskog plina preko trećih zemalja, kao što čini Ukrajina, koja je formalno prestala kupovati plin od Gazproma, ali isti kupuje od slovačkih, mađarskih i poljskih kompanija.

Za građane Hrvatske je važno da na vrijeme prepoznaju potencijalne opasnosti kada se geopolitičko sučeljavanje preseli na tržište energenata, a Litva je najbolji primjer.

Gazprom i Hrvatska potpisali desetljetni ugovor za opskrbu plinom

SAD: Rusija će ostati glavni izvoznik plina u EU