Liberalizam – Totalitarna ideologija kojoj se treba oduprijeti

Kada se govori o totalitarizmu, politička znanost u Europi i zapadnom svijetu priznaje samo komunizam i nacifašizam. Komunizam, kao ideologija, sveden je na navodnu superiornost klase i društva, fašizam naglašava superiornost države, nacije i vođe, dok njegova nacistička verzija svemu dodaje arijevsku rasu. Ovo bi bilo pojednostavljeno tumačenje totalitarizma u kojem je pojedinac sveden na nulu, njegova su prava dokinuta ograničena i ”vrijedi” koliko doprinosi izgradnji društva temeljenog na jednoj ili drugoj ideologiji.

Današnja politička znanost s pravom tvrdi da se ove ideologije protive liberalnoj ideologiji, za koju mnogi tvrde da čak ni ne postoji. Prema tom tumačenju, liberalizam nije ideologija u pravom smislu te riječi, nego teorija na kojoj se gradi društvo u kojem je pojedinac iznad svega i u kojem može ostvariti sva svoja prava.

Liberalizam se, dakle, bori protiv totalitarizma, komunizma i fašizma, koje je sveo pod isti nazivnik. No, pri tome pojam “totalitarizam” otkriva svoju povezanost s liberalnom ideologijom i svatko tko koristi riječ “totalitarizam” je liberal.

Na prvi pogled, slika je sasvim jasna i ne ostavlja prostora za nesporazum. Komunizam je jedan totalitarizam, nacifašizam je drugi, a liberalizam je njihova antiteza, negira oba i pojedinca stavlja iznad njih.

Ako se ovdje zaustavimo, onda ćemo tvrditi da su u modernoj povijesti postojala samo dva totalitarizma, nacifašizam i komunizam, s njihovim različitim varijantama, što je službeni stav cjelokupne političke elite Zapada.

Ali liberalizam, koji se kao politička teorija pojavio prije druge dvije i traje dulje od njih, ne naziva se ”totalitarizmom”, tako da izraz “treći totalitarizam” nema smisla.

Međutim, pojam “treći totalitarizam” je prisutan u kontekstu filozofije koja tvrdi da se individualna svijest formira isključivo na temelju kolektivne svijesti. Drugim riječima, totalitarna priroda bilo kojeg društva, čak i individualističkog i liberalnog, ne može se poreći.

Stoga je sama činjenica da je pojedinac najviša vrijednost i mjera svih stvari, što je bit liberalizma, oblik totalitarnog utjecaja i ideološke indukcije. Pojedinac je društveni koncept. Bez društva,  izolirani čovjek ne zna je li ili nije pojedinac, i je li individualizam najveća vrijednost. Pojedinac uči da je on pojedinac samo u društvu u kojem dominira liberalna ideologija i ima svoju funkciju u društvenom okruženju. Stoga, čak i onaj tko negira društvenu stvarnost i afirmira pojedinca, također ima društvenu prirodu.

Slijedom toga, liberalizam je totalitarna ideologija koja kroz klasične metode propagande naglašava da je pojedinac najviša vrijednost.

U tom smislu se totalitarni karakter liberalizma i znanstveno dokazuje. Pojam “treći totalitarizam” dobiva logiku i koherentnost, i nije više skandalozni paradoks. Iz toga je nastalo niz socioloških pojmova, poput “osamljene mase” i drugih.

Liberalno društvo, te države koje se grade na ovoj ideologiji, koje za sebe tvrde da su najbolje od svih mogućih svjetova, iako tvrdi da se protivi društvima nacifašizma i komunizma, samo je postalo masovno, standardizirano i stereotipno društvo.

Što više ljudi želi biti nešto posebno, jedinstveno u kontekstu liberalne paradigme, to više sliče svima ostalima. Ono što liberalizam donosi sa sobom je upravo standardizacija i homogenizacija svijeta, uniformnost koja uništava sve oblike različitosti i diferencijacije.

U tom smislu pojedinac postaje sinonim za totalitarizam, ali na mikrorazini.  Pojedinac je mikro-totalitarizam koji na individualnoj i subindividualnoj razini projicira represivni aparat na kojem se gradi totalitarizam. Današnji prikriveni totalitarizam se prepoznaje u totalitarnoj državi koja potiskuje slobodu građana tako što im nameće svoju točku gledišta. Pojedinac je stoga koncept, projekcija uništavanja i nasilja totalitarnog društva na najnižoj razini. Želje i kreativna snaga pojedinca stalno se negiraju.

Prije svega, postmodernisti smatraju da društveni totalitarizam, nacifašizam i komunizam, jednostavno nastaje iz krute totalitarne hijerarhijske strukture racionalnog pojedinca. Tako koncept liberalnog totalitarizma kao “trećeg totalitarizma” dobiva smisao i postaje potpuno legitiman.

Dakle, liberalizam je totalitarna i nasilna ideologija, sredstvo izravne i neizravne političke represije, koje pritisak provodi kroz obrazovanje i žestokom propagandom, koji si proglasio netotalitarnim, skrivajući pri tom svoju istinsku prirodu. Dakle, koncept trećeg totalitarizma potpuno je u skladu s prirodom liberalizma kao političkog koncepta.

Politička teorija ne želi prihvatiti ovu istinu, jer bi nam ona omogućila da vidimo punu sliku koja objedinjuje sve tri političke teorije, liberalizam, komunizam i nacifašizam. Sve tri su totalitarne, iako svaka svoj način.

Svaka od tri ideologije ima svog neprijatelja. Biološki rasizam nacista je neprijatelja identificirao u niže vrijednim rasama koje fizički treba iskorijeniti. Komunizam je imao klasnog neprijatelja kojeg je trebalo razvlastiti i preodgojiti, ako je moguće. Međutim, ništa manje okrutan nije kulturološki i kolonijalni civilizacijski liberalni rasizam.

Treći, liberalni totalitarizam je danas najopasniji, jer se na temelju ove ideologije grade društva i institucije, vlada narodima i želi se vladati svijetom. Stoga je borba protiv njega glavna zadaća. Stoga je neophodno govoriti o totalitarizmu koji je prisutan svugdje oko nas. Otpor trećem totalitarizmu ne može pružiti pojedinac, jer je on njegov proizvod. Razornoj ideologiji liberalizma se može suprotstaviti samo narod. Srećom, neki su narodi u svijetu to prepoznali i toga su svjesni. Oni ne žele biti bezlično krdo pojedinaca koji će navodno činiti ”slobodno društvo”.