Delirij B. H. Lévya – ”Intervenirajte, Kirkuk je Gdanjsk Bliskog istoka!”

Iračke snage nastavljaju preuzimati nadzor nad područjima koja su kurdske Peshmerga snage okupirale u borbi protiv ”Islamske države”. Nakon grada i pokrajine Kirkuk, preuzele su nadzor nad Sinjarom, potom i nad graničnim prijelazom Rabiya sa Sirijom.

U područje Sinjara je stigao visoki zapovjednik iračkih šiitskih snaga Abu Mahdi Al-Muhandis, koji se tamo sastao sa zapovjednicima iračke vojske. Prema lokalnim izvorima je dogovoreno da savezne iračke snage i šiitske milicije preuzmu nadzor nad granicom sa Sirijom, što znači da se kurdske snage moraju povući prema Erbilu. Potvrđeno je i da su se kurdske snage povukle iz nekoliko područja u sjeverozapadnoj pokrajini Niniva. Naime, Peshmerge su se povukle iz Bashiqe, a pregovara se da se bez borbe povuku i iz Sheikhana.

Iračka vojska preuzima vlast u pokrajini Niniva, dok vlasti u Erbilu u nemoćnom bijesu promatraju povlačenje svojih snaga. Danas je Glavno zapovjedništvo  iračke vojske priopćilo kako su u tijeku operacije u Kirkuku, Sinjaru, Dijali i ranici Ninova. Sjeverozapadno od Dijale je iračka vojska izbila na granicu s Iranom. Iračka specijalna policija je ušla u mjesto Zemar i dala kurdskim snagama rok da se povuku, obzirom da je iračka vlada odlučile preuzeti puni nadzor nad naftovodom koji iz Kirkuka vodi u tursku pokrajinu Silopi i dalje prema luci Ceyhan na Mediteranu.

Premijer Haider Al-Abadi  je izjavio kako je referendum o neovisnosti Kurdistana, održan 25. rujna, ”sada već prošlost”.

Avantura Massouda Barzanija nije mogla drugačije proći, jer je jednostrano proglašenje neovisnosti Kurdistana moglo potaknuti druge i puno veće međunarodne napetosti.

Kurdska inicijativa je odmah uzrokovala negativne reakcije. Bagdad ne prihvaća odcjepljenje dijela svog teritorija, a Turska i Iran rođenje kurdske države smatraju prijetnjom svojim granicama.

Turska jer se boji da bi Barzanijev Kurdistan mogao potaknuti secesionističke snage također u zemlji s jakom kurdskom manjinom, koja bi mogla tražiti odcjepljenje Kurda i pripojenje novoj državi. Reakciju Ankare, koja je stala na stranu Bagdada, Massoud  Barzani smatra otvorenom izdajom od strane Erdogana.

Iran se ne boji toliko odcjepljenja kurdske manjine, ali nastanak Kurdistana vidi kao projekt Izraela i Zapada u suzdržavanju Irana, kojeg bi se tako pokušalo odvojiti od Sirije i Libanona.

Tako je zapečaćena bliska suradnja između Bagdada, Teherana i Ankare oko pritiska na Erbil da obuzda svoje separatističke težnje.

Na kraju će Kurdistan vjerojatno biti prisiljen na pregovore s Bagdadom, ali u posve drugim okolnostima i bez ultimatuma, kako je proteklih tjedana  istupao Massoud Barzani.

Bagdad, iako odbacuje referendum, pokušat će izbjeći represivne akcije. U tom smislu ima određeni ”podršku” Kurda iz Patriotske unije Kurdistana (PUK), čije se pristaše, iako u redovima Peshmergi, ne žele krvoproliće i dogovorno napuštaju sporna područja, zbog čega ih Barzanijeva Kurdska demokratska stranka optužuje za ”izdaju”.

No, naftom bogati Kirkuk, nije ni pripadao Kurdistanu, čiji je dio postao nakon pojave ”kalifata”, kada je gotovo pao u ruke terorista. U ljeto 2014. godine, kada je iračka vojska bila u rasuli, šiitske milicije i ostaci vojske su se fokusirali na obranu Bagdada, a srednjovjekovne horde ”Islamske države” su se širile diljem Iraka.

Kurdske Peshmerge zbog strateškog povlačenja tada preuzimaju Kirkuk, ali Bagdad sumnja da su to učinili u dogovoru s militantima ”kalifata”.

Iračka vojska se oporavila od poraza i sklopila čvrst savez sa šiitskim milicijama, nakon čega je pokrenula niz uspješnih operacija u kojem je oslobodila gotovo cijelu zemlju, s izuzetkom zapadnog Anbara. Nakon nedavnog oslobađanja Tal Afara i Hawije, Bagdad je proglasio pobjedu nad ”kalifatom”, a danas je priopćeno kako su gotovi planovi za završnu operaciju čišćenja pustinje uz sirijsku granicu.

Doprinos međunarodne koalicije predvođene Sjedinjenim Američkim Državama, iako vrlo upitan, neusporediv je s onim iz Irana, koji je slao oružje, opremu i borce  u pomoć Iraku, čime je dokazao da se stvarno bori protiv terorizma i da su Trumpove optužbe na račun Teherana kao sponzora terorizma više nego smiješne.

Barzani i njegov vladajući klan u Erbilu nisu mogli ni pretpostaviti da će Bagdad nastupiti ovako odlučno i da premijer Abadi neće prihvatiti da naftna polja postanu njegovo privatno vlasništvo.

Odatle reakcija i slanje redovne vojske da uspostavi kontrolu nad gradom, naftovodom, graničnim prijelazima, ali i da presiječe veze između Erbila i sirijskog Kurda, iako potonji nisu u dobrim odnosima s vlastima iračkog Kurdistana. Do danas je bilo sporadičnih sukoba nižeg intenziteta. Sada je ključno pitanje hoće li se glavni stratezi Barzanijeve avanture umiješati u unutarnje iračko pitanje?

Naime, 17. listopada je Bernard-Henry Levy pozivao Zapadu da stane u obranu Kurdistana. Levy nije usamljeni glas, nego glasnogovornik neokonzervativaca i njega se čulo u svim sukobima, od Libije, do Ukrajine, kao i neuspješnog poziva na agresiju na Siriju i bilo gdje drugdje u svijetu.

U svom pjesničkom stilu, kao i uvijek, glasnogovornik neokonzervativnih krvnika je osudio Zapad zbog tišine nad onim što se dogodilo u Kirkuku i vjerojatno zbog gubitka ukupnog teritorija izvan granica regije Kurdistan.

Bernard-Henry Levy kaže kako treba ”svečano upozorenje međunarodne zajednice kojim će se poručiti Iraku i njegovim iranskim i turskim saveznicima: ”Stop agresiji!”.

”Potrebno je da zapadne zemlje, prije svega Sjedinjene Države i Francuska, dignu svoj glas, ali vrlo brzo, i da traže  prekid vatre i da svijet osudi novi Gdanjsk na Bliskom istoku”, rekao je Bernard-Henry Levy.

”Ako Peshmerge, suprotno pravilima ponašanja koja su do sada pokazali, budu morale uzvratiti, u tom trenutku bi međunarodne snage, koje su tamo da se bore protiv ISIL-a, morale hitno intervenirati”, dodao je francuski ratni huškač, kojega se službeno smatra ”filozofom i piscem”.

On traži od međunarodne zajednice, što bi bila američka koalicija, ne samo da brani Kurdistan, nego i anektirana područja iračkoj regiji Kurdistan, Kirkuk i sva ostala područja iz kojih bježi kurdska uprava.

Naravno da to ne samo da je protuzakonito, nego to nikada neće prihvatiti Bagdad, Ankara i Teheran. Sudbina američkih snaga na terenu bi bila vrlo upitna kada bi se u sukobi otvoreno svrstale na stranu naoružanih kurdskih milicija.

One se ne smiju boriti ni za Bagdad, ni za Kurde. Najviše što mogu očekivati je da će se pokrenuti pregovori između iračkih vlasti i separatističkih stranki Kurdistana, te da će se spor riješiti možda i uspostavom federacije, konfederacije, ali s granicama Kurdistana prije ljeta 2014.

Međutim, treba izbjegavati dodatno prolijevanje krvi, jer je lako zamisliti opseg takvog sukoba u kojem bi se na strani Bagdada uključili Turska i Iran.

Nazvati Kirkuk ”Gdanjsk Bliskog istoka”, kao što je učinio Levy, zvuči vrlo simbolično, jer podsjeća zvuči vrlo simbolično zato što upućuje na tragičan slijed događaja u kojem su u Drugom svjetskom ratu milijuni ljudi umrli za Gdanjsk.

Ono što ovaj pseudofilozof zaboravlja je činjenica da Irak nije nacistička Njemačka i da premijer Haider Al-Abadi nije Hitler.

Abadi je uspio konsolidirati iračke oružane snage, staviti pod osobno zapovjedništvo desetine šiitskih milicija i ozakoniti ih kao Narodne mobilizacije jedinice. Vodio je napade protiv ”Islamske države”, terorista koja je provela masakre diljem Bliskog istoka, ali i u Europi i Americi. Osim toga, združene iračke snage su to činile s većom požrtvovnošću od Kurda, koji su u studenom 2016. u Bashiqi izbili na ”svoje granice”.

Zbog toga je ovaj sukob važan i za Europu, jer i to treba uzeti u obzir. Ako će Europa i ovaj put udarati u neokonzervativne ratne bubnjeve, što upravo čini Levy, moglo bi se dogoditi da za svijet zaista dođu crni dani, ali to neće biti zbog gubitka nepostojeće kurdske države.

Srećom, malo je vjerojatno da će se Europa i SAD boriti protiv Turske, dok o Iranu ne treba ni govoriti.

Ako neke vrste međunarodne intervencije treba biti, ona ne smije nekritički podržavati kurdsku agendu, nego treba pogodovati kompromisu u sporu, počevši s pregovaračkim procesom oko većeg stupnja autonomije Kurdistana od Bagdada, ali sve trebaju prihvatiti irački susjedi.

To znači da se mora uvjeriti Erbil da odustane od spornih područja, što se trenutno događa, te da Barzani i njegov klan zaborave na naftu i naftovode koji im nikada nisu pripadali. Jednom kada se riješi pitanje spornih područja i nafte, Bagdad će se, uz posredovanje svjetskih i regionalnih sila, lako dogovoriti s Kurdima sa sjevera zemlje. Osim toga  Patriotska unija Kurdistana i Pokret Gorran, oporba Barzanijevoj stranci u regionalnom parlamentu, nisu za rat i već traže njegovu ostavka i raspisivanje prijevremenih izbora.

Sve navedeno upućuje da je Barzanijev projekt propao prije nego je i zaživio, a pozivi na vojnu intervenciju u intervjuu od 17. listopada su znak očaja pseudofilozofa Bernarda-Henrya Levya.