Ljubavna priča Klepetana i Malene

Ljeto se već primicalo jeseni. Ptice selice su se već pripremale za odlazak na jug. Na plavom horizontu često su se mogla vidjeti jata lasta, ždralova, divljih gusaka, s posljednjim pozdravima ljetu… Iznad Gorskog kotara, čudesnog hrvatskog kraja prepunog šuma i divljih životinja, letjelo je jato divljih gusaka. U ovim brdskim, hladnim predjelima ptice selice se već krajem ljeta pripremaju za odlazak u toplije krajeve.

Iza razgranatog hrasta začuo se pucanj, i jedna guska je pala na zemlju, kao ogromna pahuljica. Drugi metak je povrijedio jednu rodu koja je još kratko pokušavala da se održi u zraku, ali je ubrzo napustila jato i spustila se u seosko dvorište. Dvorište je bilo puno domaćih životinja, koje su se u trenu uznemireno okupile oko novog gosta.

Svinje su oko rode njuškale, mačke su šapama dodirivale njen kljun, a mali pas Riki je na rodinom krilu njušio crvene tačke krvi. Ovce su blejale, kao da su se čudile dugonogoj ptici, koja je tužnim piskanjem molila za pomoć.
Na kraju je stavila kljun ispod povrijeđenog krila i legla pored jedne ovce, sigurno je osjećala toplinu njenog runa I tako zaspala. Dugo, dugo je spavala, sve dok je nije probudio lavež Rikija koji je šapom grebao na vrata stare kuće i svojim pasjim jezikom htio obavijestiti domaćine o dolasku neobičnog gosta. Duško je otvorio vrata i pokušao da psića otjera s praga, ali on nije prestajao lajati sve dok nisu s njim pošli prema rodi. Za njima su trčale djevojčice, Mateja, Jana i Marija, znatiželjno ispitujući: “Djeda, djeda, reci nam šta se desilo? Zašto laje naš Riki?” “Ne mogu vam reći, djeco, dok ne vidim“, odgovorio je Duško. Mario i Stjepan su još spavali čvrstim snom, a kad ih je probudila trka i vriska sestara, otvorili su oči, pogledali kroz prozor i vidjeli da je sunce već davno izašlo. Mario je udario rukom Stjepana po leđima i rekao: “Hajde, diži se, ljenčino, dosta je spavanja!” “Jesi li lud, Mario, što me tučeš?”, začudio se Stjepan. “Šalio sam se, ustani da vidimo kuda su sestre i djeda otrčali?” Brzo su se obukli i potrčali da vide šta se to u dvorištu dešava.

Gospođa Barica je pripremala doručak, radoznalo I strpljivo čekajući da se Duško vrati u kuću i sve joj ispriča. Kad su prolazili dvorištem, Duško je ugledao veliku crnobijelu pticu, koja je ležala pored ovce. “Roda! Roda!” uzvikivale su djevojčice. Duško je bio iznenađen, počeškao se po razbarušenoj kosi, a zatim dotakao veliku pticu koja se nije plašila, jer je sjetila da joj djed i njegove unukinje žele pomoći. Djevojčice su se divile ogromnoj ptici, njenom dugom kljunu i dugim nogama. “Oh, nećeš mi vjerovati, Mateja, kad ti kažem, da sam noćas ovu pticu sanjala, baš ovako sa dugim nogama, ovdje kod nas, i da se s njom igramo“, rekla je Marija.

“Stvarno si lijep san sanjala, baš mi je drago, san ti se ostvario, igraćemo se s tom lijepom pticom”, pljeskala je rukama Mateja. Životinje su opkolile i čuvale dugonogu, kao da su već dugo zajedno. Dok je Duško milovao njeno krilo, ugledao je krv. A onda je uzviknuo brižnim glasom: “Pa, krilo joj je slomljeno!” Razmišljao je kako da joj pomogne. “Djeco, pripazite na rodu, brzo ću se vratiti“, rekao je i požurio u kuću da nazove veterinara.

Supruga Barica je šuteći posmatrala muža, a poslije telefonskog razgovora nestrpljivo je čekala da ga upita šta je bilo. “Halo, čuješ li me, Ivane, u naše dvorište je sletjela jedna povrijeđena roda. Kako da joj pomognem? Izgleda da je morala napustiti svoje jato, sletjela je baš kod nas…“, vikao je djed, a Ivanov glas ga je malo umirio: “Doći ću odmah da je pregledam.” Velika siva mačka se umiljavala rodi, lizala je njenu ispruženu dugu nogu, kao da ju je tješila. Duško je u jednoj posudi donio malo hrane, a u drugoj vode. Roda je udarala kljunom zdjelicu, koja je odzvonjala kao malo zvonce, a zatim počela piti. Riki joj se pridružio i radoznalo posmatrao kako izvija dugi vrat.

Na vratima željezne ograde pojavio se uskoro veterinar Ivan. “Dobar dan, je li vaš gost još tu?” upitao je, rukujući se s djedom. “Jeste, evo mirno leži i uživa u društvu životinja”, odgovorio je djed. Veterinar je prišao bliže, podigao joj desno krilo, zagledao ga svih strana. ”Imaš pravo, Duško, baš je teško povrijeđena, ali potrudićemo se da što prije ozdravi, možda će imati sreće da opet odleti“, rekao je Ivan i otvorio veliku kožnu tašinu, izvadio paketić vate na koju je stavljao tekućinu za dezinfekciju I polako čistio njeno krilo. U blizini repa je dao injekciju i pomilovao je po dugom kljunu. ”Kako je lijepa i umiljata ova dugonoga ptica, pripazi je što bolje možeš.” ”Hoću, Ivane, neka ostane kod nas koliko god želi, životinje su se već navikle na nju, vidim da se dobro slažu, neće biti problema“, rekao je Duško.

Sutradan je rodi već bilo bolje, počela je igru sa velikom sivom mačkom Stefanijom, koja je stalno skakutala i izazivala novu igru.
Riki je veselo trčkao oko rode, njuškom se uhvatio za rep i vrtio u krug, a ovce s janjcima su se okupile, kao da su se divile razigranom psiću. Opet je došlo novo proljeće. Roda ja ozdravila i mogla je opet letjeti ali nije htjela napustiti topli dom, već je u dvorištu skupljala grančice i na krovu štale svila novo gnijezdo.
Katkad je ležala na krovu u gnijezdu i odozgo mirno posmatrala šta se sve dešava u dvorištu. Takođe je jedno gnijezdo napravila u štali među ovcama. Uveče su sve životinje odlazile zajedno u štalu, a kad je gazda ujutro otvarao štalu, roda je trčkarala između ovaca. Djeca su već u dvorištu čekala da počnu igru s Rikijem i da pomiluju macu Štefaniju. Roda je ponosno ispružila dugi vrat, često je kljunom dodirivala i milovala malo janje, koje je mirno ležalo na zelenoj travi. Mateja je u kući pronašla svoju crvenu mašnicu, s kojom joj je mama vezala kosu, i svezala oko rodine noge.
Mašnica je na vjetru je lepršala, dok su se djeca veselila, a Riki i Štefanija trčali za lepršavim trakom. Djed Duško je rodi pružio ribu koju je ona s užitkom pojela. Imao je i on pušku i znao loviti u šumi, ali je odlučio da ubuduće ide samo u ribolov.
Mateja je sjedila u dvorištu na jednom panju i zamišljeno pjevušila…
Kuda je odletjelo rodino JATO…
Bog zna kud?

Priča o ljubavi Malene i Klepetana obišla je svijet.

Klepetan je svake godine doletio iz Afrike u minuti je sletio u gnjezdo njegove malene.
Nakon 30 godina, let mu je sigurno bio naporan… Nema više Klepetana, let mu je bio sigurno naporan…
Spomenik Malenoj i Klepetanu je izgrađen u Slavonskom Brodu, koji će biti atrakcija u gradu na Savi.