O ratu i sukobu – Kako s manjim resursima ostvariti konačnu pobjedu?

Kompetitivnost je fenomen koji se manifestira u gotovo svim sferama ljudskog i života drugih vrsta. Najekstremniji oblik ljudske kompetitivnosti je natjecanje koje preraste u oružani sukob, a njegov ishod ovisi o načinu izravnog i prilično brzog transformiranja. Kako bi se smanjili rizici poraza od izravnih neprijateljstava, stratezi su izmislili takozvani hibridni rat, koji se od konvencionalnog rata razlikuje samo u obliku, ali ne i ciljevima.

Na primjer, Sovjetski Savez se urušio, ali to nije bila posljedica vojnog poraza, već posljedica poraza u “hibridnom ratu”, koji nije imao ništa manje učinke.

Nažalost, nismo savršeni i stoga se ljudi i države još uvijek natječu, a rat je ekstremni tip tog natjecanja. Drevni izvori ocjenjuju rat kao “tlo života i smrti, put preživljavanja ili smrti”.

Istodobno, vjerovalo se da je rat “put prijevare”, gdje se mora pokazati ne ono što želite učiniti, nego ono što možete učiniti u određenim okolnostima.

Drevni kineski mislilac, pisac, diplomat i general Sun Cu je kao jedan od glavnih uvjeta za uspješan ishod rata za jednu državu smatrao njegovo trajanje. On je napisao kako se iz prakse i saznanja može sa sigurnošću tvrditi kako se nikad nije dogodilo da je produženi rat bio koristan za državu. Ukratko, “rat voli pobjedu, ali ne voli trajanje”.

Što je najbolje učiniti u kontekstu vojno-političkog sukoba? Ovo si pitanje postavljaju mudri državnici koji raspolažu s manje resursa, ali ih znaju upotrijebiti na najbolji način. Danas živimo u svijetu gdje su SAD nedvojbeno najveća vojna sila. Novi vojni proračun je službeno dosegao 700 milijardi dolara, ali se američka vojska ne može pohvaliti pobjedama.

Američki predsjednik Donald Trump i Kongres prijete oružjem i na sve načine sankcioniraju brojne zemlje u svijetu, ali učinka nema. Razlog je što bacaju ljudske i materijale resurse u rat bez ikakve strategije, što samo dovodi do porasta duga države, koji je već premašio 20 000 milijardi dolara. A bilo je dovoljno da su više čitali drevne kineske mudrace, a manje se oslanjali na silu. Srećom, to nisu učinili.

Prema Sun Cuu, najbolje je uništiti neprijateljske planove, a ako se to ne uspije, treba razbiti njegove saveze. U slučaju da ni to nije moguće, prije ili kasnije će se morati uništiti njegove trupe. U jednoj rečenici je sažeta sva mudrost ratovanja koju manje svjetske i regionalne velesile primjenjuju u XXI stoljeću.

Najgora stvar u ratu je “opkoliti tvrđave”, što treba shvatiti u širem kontekstu postizanja “skupog cilja” o kojem ne ovisi ishod samog rata.

“Nepobjedivost u ratu leži u nama, a mogućnost pobjede leži u neprijatelju”, napisao je Sun Cu.

Naravno, pobjednik je onaj koji se pripremio za pobjedu, a onaj tko je spreman za poraz je gubitnik. Stoga pripreme za rat moraju prolaziti stalna poboljšanja. Pripremite se za oružane sukobe i ishod će biti odlučen u jednom danu.

Prema tome, smisao suvremenog “hibridnog rata” je pripremiti protivnika na poraz, a sebe za pobjedu. Obrana i pasivnost mogu osigurati samo neporaženost, dok pobjedu pružaju aktivnost i napad. Najvažniji čimbenik za uspješan napad je vrijeme i kada ga provesti, budući da je vrijeme promjenjivo.

“Nered nastaje iz reda, kukavičluk iz hrabrosti, a slabost se rađa iz snage.” Stoga je vrlo važno razumjeti u kojoj se fazi od uspona, do maksimuma, opadanja i minimuma nalaze vlastite i neprijateljske snage. Prema tome, potrebno je izbjegavati sukob u odnosu snaga koji nam ne ide u prilog i ući u sukob samo kada je isplativ.

Što se tiče taktike, neprijatelja opijaju nadmoć i prednost, i tada treba iskoristi njegov nemar. Predlaže se izbjegavanje “trajnog oblika sukoba”, jer je onda lakše procijeniti potencijalnu ranjivost. Stoga, onaj tko zna kako iskoristiti promjene – pobjeđuje, a tko ne zna – gubi, neovisno o odnosu snaga.

Dakle, za strateške aktivnosti u sukobu moraju biti podložne stalnim efektivnim promjenama. Promjene su neizbježne i zbog prirodnih zakona, kao što je faktor  utjecaja vremena.

“Među pet elemenata prirode nema uvijek pobjede i četiri godišnja doba se neprekidno smjenjuju”. Značenje taktičkih akcija tijekom oružanog sukoba je “pretvoriti poraz u pobjedu, ali pri tom nikada ne zaboraviti opasnost”. Ekstremizam u ratu u pravilu dovodi do poraza. Kvalitetan obavještajni rad i propaganda, čak i dezinformacije, temelj su ukupnog uspjeha ili neuspjeha.

Prepoznajete li neke od ovih “savjeta” u nedavnim ratovima. Iako se nisu izravno vodili između nuklearnih velesila, zbog toga nisu manje važni i gotovo sigurno odlučuju sudbinu svijeta.

Na primjer, za pobjedu je najbolje uništiti neprijateljske planove. To je Rusija učinila kada je aktivirala akciju pripojenja Krima. Ova je akcija do u detalje isplanirana i uvježbavana tko zna koliko puta. Kada se Moskva suočila s prijetnjom da će Ukrajinu progutati NATO pakt i da će raketni sustavi raspoređeni u Harkovu u potpunosti neutralizirati obrambene komplekse istočno Urala,  provedena je u djelo. Ukrajina bez nadzora nad svojim granicama i međunarodno priznatim teritorijem ne može ući u NATO. To je jedan od ključnih uvjeta za punopravno članstvo, kako NATO pakt primanjem novih članova ne bi bio uvučen u rat kojeg službeno nije izazvao. Isto vrijedi za Gruziju. Tu su u sukobu Rusije i Washingtona još u začetku pomršeni svi planovi za daljnje sukobljavanje.

“Ako se ne uspiju razbiti planovi, neprijatelju treba razbiti saveze.”

Ovdje je tipičan primjer Bliski istok, gdje su neki od saveznika američkih stratega prešli na stranu “neprijatelja”. Zaljevsko vijeće za suradnju gotovo da ne postoji. Katar je postao partner Iranu, Turska surađuje Teheranom i Moskvom, a Izrael s jedne strane prijeti, ali ipak moli pomoć od Rusije i da Moskva osigura da Hezbollah i Iran budu dalje od granica židovske države. Pakistan je sve udaljeniji od bivših saveznika i približava se Kini i Iranu. Egipat se nakon svrgavanja Muslimanskog bratstva drži linije u kojoj formalno podržava sunitske monarhije, ali ne pristaje na bilo kakvu vojnu kampanju u regiji, osim borbe protiv terorizma.

Savezi na Bliskom istoku, kakvi su postojali prije šest do sedam godina, danas su razbijeni. Sve navedeno je bio uspjeh diplomacije, obavještajnih službi i propagande, a ne oružane sile.

Sun Cu je davno predlagao izbjegavanje “trajnog oblika sukoba, jer on vodi u poraz”. Trajnog u vremenskom smislu, ali i metodama djelovanja, bez promjena u vođenju taktičkih akcija. Ovo je tipično za američke i NATO snage, koje više od 16 godina u Afganistanu sjede u istim bazama, patroliraju istim putevima i vode akcije na isti način kako su ih vodile od zauzimanja zemlje 2001. Naravno da talibani i druge militantne skupine znaju sve nedostatke i slabe točke neprijatelja, zbog čega su zauzeli velike dijelove zemlje i nemoguće ih je poraziti, čak i ako Donald Trump tamo pošalje ne osam, nego osamdeset tisuća vojnika.

Ima još primjera, a misli drevnog kineskog diplomata i generala dokazuju kako uopće nije važan proračun od 700 milijardi dolara, ako se ljudski životi i novac bacaju bez ikakve mogućnosti za postizanje konačne pobjede.

SAD od 2001. na ratove potrošio 4300 milijardi dolara