Kriptovaluta ili zlato? – Iranski poučak

Slovenska policija je potvrdila da je tvrtka sa sjedištem u Sloveniji koja se bavi kriptovalutama prijavila nestanak velike količine Bitcoina iz njihova elektroničkog trezora.

Prijavu o napadu na informatički sustav, pri čemu je iz elektroničkog trezora nestalo gotovo 4700 Bitcoina, podnijela je tvrtka NiceHash koju su osnovala dva slovenska državljana.

Ta tvrtka djeluje kao burza kriptovalutama i svojevrsna mjenjačnica. Njezini klijenti i korisnici s kojima je povezana preko svojih računala, među ostalim, “rudare” Bitcoine s kojima onda trguju na tržištu kriptovaluta.

Policija događaj tretira kao sumnju na protuzakonit upad u tuđi informatički sustav i krađu kojom je uzrokovana “velika materijalna šteta radi stjecanja protupravne imovinske koristi”.

Zbog istrage koju vode stručnjaci za borbu protiv računalnog kriminaliteta u policiji navode da u sadašnjem trenutku istrage o predmetu ne može ništa više reći, prenijeli su mediji koji navode da nanesena šteta prelazi iznos od 60 milijuna eura. Riječ je o prvom velikom slučaju krađe kriptovalute u Sloveniji, a NiceHash je klijente s kojima posluje već obavijestio o razmjerima slučaja i zamolio ih za strpljenje dok traje istraga.

Stručnjaci tvrde da će povrat novca biti teško ostvariti, jer tržište kriptovalutama nije dobro regulirano, a Bitcoin nema jamstva države ili neke od središnjih banaka.

Kriptovaluta je u posljednje vrijeme postala vrlo popularna, posebice zbog nezaustavljivog rasta vrijednosti Bitcoina. Postoje i druge kriptovalute, a najnoviji je projekt Petro, kojim Venezuela želi izbjeći američke sankcije u naftnom sektoru.

No, podsjetimo da je Islamska Republika bila pod američkim i međunarodnim sankcijama godinama, zbog kojih nije mogla koristiti međunarodne sustave plaćanja,što je posebno pogodilo naftni sektor. Nakon potpisivanja nuklearnog sporazuma su sankcije ukinute i Iran danas slobodno posluje, stoga nema potrebe pribjegavati kriptovaluti ili drugim oblicima zaobilaženja sankcija.

No, još uvijek ostaje zanimljiv način kako je vodstvo Irana uspostavilo shemu kojom je u velikoj mjeri uspijevalo zaobići nametnuta ograničenja. Doduše, tada nije postojala tehnologija potrebna za sustav kriptovaluta, koji se u slovenskom slučaju pokazala ranjivom i Iran se odlučio za najjednostavnije rješenje, koje se pokazalo najsigurnijim.

Kako se Iran uz pomoć zlata uspješno odupirao sankcijama

Na vrhuncu pritiska na Islamsku Republiku, još u vrijeme vladavine predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada, mjesecima se pogrešno špekuliralo kako je Iran uspješno izbačen iz sustava petrodolara i da će se njegovo gospodarstvo zbog nemogućnosti priljeva sredstava urušiti. Uvelike se pisalo kako neće moći voditi međunarodnu trgovinsku razmjenu, što je bila misao vodilja međunarodnih sankcija i embarga Zapada u želji da se gušenjem iranskog gospodarstva svrgne aktualna vlast.

Za vrijeme perioda unutarnje inflacije, koju je, opovrgavajući nagađanja, vlada uspjela obuzdati, Iran je bez većih poteškoća i dalje uspijevao voditi aktivnu trgovinsku razmjenu s Kinom, Rusijom, Indijom i ostalim trgovinskim partnerima.

“Kako je to bilo moguće?”, pitali su se svih oni koji su podržavali sankcije nametnute od strane Sjedinjenih Država i Europe. Odgovor je bio jednostavan – zlato.

Zlato je Iranu bilo lako dostupno, za razliku od petrodolara. No, to i nije bila neka novost. Zna se da je Iran u prošlosti uvezao iz Turske ogromne količine zlata, unatoč činjenici što je Ankara sve opovrgavala.

Kada je Reuters posvetio malo više pozornosti iranskoj stvarnosti, njegovi su analitičari shvatili da je Iran razvio svoj Put svile XXI stoljeća, kojim je vješto izbjegavao klopku petrodolara, lansirajući “petrozlato”.

Sve se odvijalo upravo suprotno onome što su govorile turske vlasti, piše Reuters. Kuriri su prenosili milijune dolara u zlatnim polugama. To su činili u svom osobnom prtljagu u letovima na relaciji Istanbul-Dubai, odakle je kasnije zlato išlo prema Iranu.

Prema onima koji su bili upleteni u to, radilo se o basnoslovnim ciframa. Turska trgovinska organizacija je potvrdila neke pošiljke zlata za Dubai i da su isporučene iranskim kupcima.

Ove su pošiljke pomogle Teheranu da vodi svoje financije, koje su sa suočavale s posljedicama sankcija nametnutih zbog nikada dokazanog nuklearnog programa. Kako god bilo, Iran je u velikoj mjeri bio isključen sa svjetskog tržišta kapitala, te mu je onemogućen protok istog. Koristeći se čistim zlatom, Iran je raspolagao svojim bogatstvima i izvan svojih granica.

Zlato je u ovom slučaju bio novac, zato što ga svi prihvaćaju kao valutu, bilo da se radi o rezervnom bogatstvu ili sredstvu za robnu razmjenu. Na kraju je zlato postalo sredstvo plaćanja, barem za one zemlje koje se nisu bojale da će milijarde i milijarde dolara u sirovoj nafti preko noći postati “oružje za masovno uništenje”.

“Svaka valuta ima svoju relativnu vrijednost, no zlato ima apsolutnu, gdje god da se nalazite”, rekao je jedan posrednik u Dubaiju, koji je bio dobro upoznat kako funkcionira trgovina zlatom između Turske i Irana.

No, što je tu bila zarada Turske? Naravno, Turska je dobivala ono čega Iran ima u izobilju i što joj je bilo prijeko potrebno. Iran je na ovaj način Turskoj prodavao naftu i plin, koja zbog sankcija iranskim izvoznicima nije mogla plaćati u dolarima ili eurima, nego u turskim lirama, što je Iran prihvaćao.

Turske lire nisu konvertibilne, ali su Iranu služile za kupovinu zlata u samoj Turskoj. Tako da su u svijetu u kojem svakoga tko odbije američke dolare proglase ludim Turska i Iran našli efikasan način za trgovinsku razmjenu, koristeći lokalnu valutu za kupovinu zlata, kojim je Iran poslije kupovao što mu je bilo potrebno.

Ili bolje rečeno, zlato je služilo Iranu da kupi sve što mu treba od zemalja koje nisu provodile američke i europske sankcije, kao zemlje Afrike i već navedenih Kine, Rusije i Indije.

Ono što je za Zapad  bilo zabrinjavajuće je činjenica da je i Dubai počeo igrati istu igru i da bi ga mogli slijediti i ostali, odnosno sve zemlje koje se ne plaše ignorirati diktat Washingtona.

U vrijeme najvećeg pritiska su sve zapadne kancelarije i mediji, kao papagaji, ponavljali tvrdnje Izraela. Početkom 2012. godine, kad su sankcije počele nanositi štetu Iranu, Teheran je pojačao kupovinu zlata, što su potvrdili turski službeni izvori. Izvoz je samo u srpnju 2012. dosegao 1,8 milijardi dolara u zlatu, što je bila petina turskog trgovinskog deficita za taj mjesec. Potom je slijedio pad prodaje Iranu, koji je posljedica prodaje zlata Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Turska je u kolovozu 2012. izvezla zlata u vrijednosti 2,3 milijarde dolara, od čega je 2,1 milijarde bilo u polugama. Nešto više od oko 36 tona zlata je otišlo za UAE, potvrdio je Državni zavod za statistiku Turske.

Prije srpnja 2012. je Turska u UAE izvezla samo 7 milijuna dolara u zlatu, a izvoz zlata u Iran je varirao u protuvrijednosti između 1,2 i 1,8 milijarde dolara.

Objašnjenje variranja u količini može objasniti posrednik iz Dubaija, koji spominje neizravne pošiljke kako bi se izbjegao publicitet, obzirom da se počelo previše govoriti o cijelom ovom poslu.

To je potvrdio i jedan turski trgovac zlatom.

No, što bi se dogodilo kada bi SAD “zamolile” Dubai da prekine ovu trgovinu s Iranom? Baš ništa, jer bi se neka treća zemlja ponudila da upotpuni mjesto koje bi Dubai u zlatnom trokutu ostavio praznim.

Što bi se dogodilo Turskoj da je zatvorila svoja vrata iranskim kupcima? Trgovci bi i dalje štitili svoje interese, zaobilazeći tursku vladu. Dobri odnosi s Iranom su se pogoršali kad su se dvije zemlje našle na suprotnim stranama zbog sukoba u Siriji.

Turska je u to vrijeme sve uložila da svrgne predsjednika Assada, a Iran ga je svim silama htio očuvati na vlasti.

Da je došlo do većeg sukoba između Turske i Irana, iranski izvoznici nafte bi se morali potruditi da nađu drugu zemlju koja treba njihovu naftu, a u regiji ih ne manjka.

Potom bi se koristio isti model. Iran bi zatražiti isplatu u zlatu i održao u životu način plaćanja “petrozlatom”.

Da bi ironija bila veća, pored svih deklarativnih neprijateljstava između Turske i Irana, pogotovu u pogledu Sirije, zlato je uvijek uspijevalo izgladiti nesuglasice između dviju država. No, ono što je najvažnije, uspostavljen je učinkovit model u kojem na kraju nitko nije kršio pravila igre. Ne postoji niti jedan zakon koji zabranjuje trgovinu zlatom, čak niti kad je sankcionirani Iran bio pitanju. Embargo Ujedinjenih naroda se odnosio na materijale koji bi služili u nuklearnom programu za proizvodnju oružja.

Sankcije su obuhvaćale neke osobe i tvrtke za koje se sumnjalo da sudjeluju u njemu. Ostalu trgovinu sankcije Ujedinjenih naroda nisu zabranjivale. Jednostrane sankcije Washingtona i Bruxellesa, koje je EU ukinula kada je IAEA potvrdila da Iran ne želi proizvesti nuklearno oružje i da odustaje od programa obogaćivanja urana, su nešto sasvim drugo.

No, ostaje upisano u povijesti kako je Iran, gotovo legalno, uspijevao izbjeći sankcije nametnute od strane međunarodne zajednice i istovremeno je udario temelje novom sustavu plaćanja, koji se sigurno neće svidjeti međunarodnim financijskim institucijama.

Iran se “petrozlatom” služio u vrijeme kada je tražio način da izbjegne sankcije, ali je nesvjesno stvorio model za novo tržište na kojem će se nafta prodavati za kineski juan, a onda će se kineska valuta moći pretvoriti u zlato. Uz ovaj model sada imamo i naftnu kriptovalutu Venezuele, koja bi mogla otvoriti nove horizonte u izbjegavanju petrodolara, što će se sigurno dogoditi.

U tom kontekstu je slovenski slučaj s krađom 4700 Bitcoina dobar poučak i ne mora nužno nametnuti izbor: ili kriptovaluta ili zlato. Zašto ne i jedno i drugo? Iran za potonju shemu ima sva potrebna iskustva, a ne manjka mu ni saveznika.