Američki režim – Berlin se možda okreće Istoku, a mi?

“Nikada nećemo prihvatiti okupaciju i pokušaj pripajanja Krima”, kazao je američki državni tajnik Rex Tillerson prošlog tjedna u Beču.

“Sankcije će ostati sve dok Rusija ne vrati potpunu kontrolu nad poluotokom Ukrajini”, dodao je i nekoliko sati kasnije odletio u Pariz, gdje je upoznao libanonskog premijera Saada Haririja, koji je povukao ostavku koja je dana prije pod ucjenom Saudijske Arabije potpisao u Rijadu.

Tillerson je “potaknuo libanonsku vladu i druge države da agresivnije djeluju kako bi ograničile destabilizirajuću aktivnost Hezbollaha u regiji, što će Libanon učiniti jačim i stabilnijim”.

Uopće nije bila važna nesporna istina da je Hezbollah tijekom Haririjeve otmice od strane saudijskog režima djelovao kao sila koja je jamčila stabilnost u Libanonu. Dakle, sada je jasno više nego očito da je Bijela kuća čvrsto usredotočena na sukob s Iranom i njegovim saveznicima.

U Beču, na sastanku Europske organizacije za sigurnost i suradnju (OESS), Rex Tillerson je odbacio Putinov prijedlog za rješavanje krize u Donbasu, kojeg su oprezno prihvatili Njemačka i Francuska.

Putin je predložio da mirovna misija Ujedinjenih naroda bude raspoređena na liniji razgraničenja kako bi se osigurala provedba Sporazuma iz Minska. Međutim, novi je prijedlog sadržavao zamjenu “promatračke misije OESS-a”, koja ne promatra baš ništa, mirovnim snagama Ujedinjenih naroda u “separatističkim područjima”, kako bi se omogućilo praćenje i održavanje slobodnih izbora koji će Donbasu osigurati status u budućoj federalnoj Ukrajini.

Naravno da se to nikada ne bi dogodilo. Kako bi minirao cijeli plan, režim u Kijevu nije dao obećani poseban status Donbasu, nije dao amnestiju za borce i postavio je dva uvjeta. Naime, Ujedinjeni narodi ne samo da bi trebali preuzeti vlast u odcijepljenim Narodnim Republikama Donjeck i Lugansk, nego bi se “Plave kacige” rasporedile na granici između Donbasa i Rusije, koja danas praktično i ne postoji. Kijev je eksplicitno tražio da u mirovnim snagama ne bude ruskih vojnika, jer je za ukrajinski režim Rusija “strana u sukobu”.

Međutim, kako stoji i u Sporazumima iz Minska, kasnije potvrđenim u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, Rusija nije strana u sukobu, nego posrednik. Dakle, raspoređivanje vojnika na rusku granicu bi za Donbas značilo izgladnjivanje i polagana smrt za lokalno stanovništvo, kao u Jemenu, jer iz Rusije dolazi sva hrana, lijekovi i sve što treba za život Kijevu mrskih “secesionista”.

The Washington Post, službeno glasilo američkog “Deep Statea” od kad ga je u ime CIA-e kupio američki milijarder Jeff Bezos, nazvao je Putinov prijedlog “zamkom”.

U Beču je Rex Tillerson vikao “kako Rusija naoružava, upravlja i bori se na stranu protuvladinih snaga u Ukrajini”. Potom je precizirao kako SAD nikada neće prihvati aneksiju Krima, i tako dalje.

Uz takav ton je ministar Sergej Lavrov rekao da je “uznemiren pokušajem transformacije ruskog prijedloga sa zamjenom OESS-a s UN-om”, te rekao “kako u tom trenutku više ne bi bilo procesa iz Minska”.

Tillerson je također rekao “kako su se Rusi dugo odupirali mirovnim snagama, ali su ih sada prihvatili”, što uopće nije istina, barem ne u obliku kako  to žele SAD i Kijev.

Anders Rasmussen, bivši glavni tajnik  NATO pakta do 2014. godine, na Forumu za vanjsku politiku u Berlinu, sugerirao je da bi “Plavih kaciga” koje bi bile raspoređene u Ukrajini bile NATO vojnici i brojale bi oko 10 000 ljudi.

“Rusija mora shvatiti da normalizacija odnosa između Rusije i Zapada ovisi o odnosu Moskve i Kijeva. Rusija to mora razumjeti”, rekao je Rasmussen.

Ukratko, prema dogovoru, Rusija je stavljena na optuženičku klupu i oduzet joj je status posrednika. Dobro poznata taktika. Ali ona vodi u nove podjele, od kojih sve veće udaljavanje od Kijeva dvije samoproglašene republike vodi u de facto neovisnost po uzoru na Abhaziju i Južnu Osetiju.

Za stratege u Washingtonu je važno da ova situacija traje što duže, kako bi se izgladnjela populacija Donbasa. Svjetski program za hranu Ujedinjenih naroda je priopćio da će od veljače obustaviti isporuke hrane istočnoj Ukrajini zbog nedostatka sredstava. Od donatora je traženo 200 milijuna dolara, a prikupljeno je samo 30%. U sadašnjim uvjetima stanovništvo u istočnoj Ukrajini živi od izvoza robe koju uspije proizvesti preko posrednika i banaka u Južnoj Osetiji i pomoći iz Rusije. Dok je granica s Rusijom otvorena, neće se suočiti s gladi, što je poznata taktika hibridnog rata protiv Jemena.

Srećom, Sergej Lavrov još uvijek nije izgubio svoj smisao za humor. Na marginama sastanka je komentirao jednostranu odluku Donalda Trumpa da Jeruzalem stekne status glavnog grada Siona.

“Rex Tillerson mi kaže kako Sjedinjene Američke Države očekuju da će napraviti posao stoljeća, kojim će riješiti izraelsko-palestinski sukob, jednim udarcem. Svakako želimo razumjeti kako oni to misle napraviti”, rekao je Lavrov.

Njemačka, SAD, “Novi put svile” i Balkan

U međuvremenu se oglasio njemački ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel, koji kao da najavljuje veliki odmak od Washingtona, što je donedavno bilo nepojmljivo.

Promjena retorike njemačkog ministra vanjskih poslova Sigmara Gabriela, koji će vjerojatno ostati u svom uredu ako se reformira velika koalicija, treba tumačiti kao pozitivan događaj.

Na opće čuđenje Angele Merkel, 5. prosinca u Berlinu je Gabriel priznao “kako implicitno shvaćanje američke uloge kao zaštitnika, unatoč povremenim sporovima, počinje nestajati”. Posebno je naglasio da će tako ostati čak i ako Trumpa otjeraju iz Bijele kuće.

“Povlačenje Sjedinjenih Američkih Država ne ovisi o samo jednom predsjedniku. Ova se situacije neće temeljito promijeniti čak i nakon izbora”, rekao je Sigmar Gabriel.

“SAD više ne igraju svoju ulogu i oni za nas, Njemačku i Europu, moraju postati za nas sila poput ostalih. Njemačka mora odbiti slijediti američke vanjskopolitičke avanture koje su potpuno strane našim interesima i našoj viziji svijeta”, dodao je njemački ministar i naveo sankcije protiv Rusije koje ugrožavaju njemačke i europske gospodarske interese.

“U Siriji, za razliku od Roosevelta, koji je govorio kako treba govoriti tiho, ali mahati velikom batinom, mi smo vikali  glasno i po zraku vitlali tankom šibom”, rekao je Gabriel, a tu je i odbijanje sporazuma s Iranom i Trumpova odluka da Jeruzalem prizna za židovsku prijestolnicu.

Sigmar Gabriel ni u jednom trenutku nije spomenuo NATO. S druge strane je opsežno govorio o kineskoj inicijativi  “Novi put svile”, kao o geostrateškom konceptu u kojem Kina obraća pozornost na trgovinske politike, geografiju, geopolitiku, a možda čak i vojnu silu.

Njemački ministar je posebno naglasio kako njegove riječi “nisu imale za cilj optužiti Kinu, nego je izrazio poštovanje i divljenje za kineski plan”.

“Mi, na Zapadu, s pravom možemo biti kritizirani, jer nikada nismo osmislili bilo kakvu usporedivu strategiju”, dodao je Gabriel.

Je li moguće da je Angela Merkel tako izblijedjela i da se Njemačka budi iz dogmatskog sna?

Možda je doprinos buđenju dao interes, za kojeg Nijemci nikada nisu izgubili smisao. Kao dio “Novog puta svile” je Peking pokrenuo i vodi  inicijativu “16 + 1”, koja jača suradnju s 11 zemalja članica EU i pet zemalja regije. To su Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Makedonija, Crna Gora, Poljska, Rumunjska, Srbija, Slovačka i Slovenija. Ova “regija” ima 120 milijuna stanovnika i za Kinu predstavlja veliki potencijal.

Željezničku prugu Mađarska-Srbija će napraviti Kina, ali to je samo prvi dio buduće mreže koja će ujediniti jug Balkana sa sjeverom i dalje prema Poljskoj. Osim toga, predviđa se izgradnja linije  Baku-Tbilisi-Kars u Turskoj, koja će povezati Crno more i Kaspijskim.

Premijer Viktor Orban je potpisao sporazum s Kinom za željezničku liniju od Poljske do južnog Balkana. Većina kineskih ulaganja će biti koncentrirana u Mađarskoj. 28. studenog je prvi kineski teretni vlak krenuo prema gradu Chendu. 17 vagona s talijanskom robom je napustilo Mortaru i krenulo prema Kini. Broj vlakova će ovisiti o intenzitetu trgovinske razmjene.

Prije tri dana je priopćeno kako je Srbija napokon krenula s radovima na željezničkoj pruzi koju sufinancira Kina u svrhu poboljšanja infrastrukture balkanskih zemalja i spajanja luke Pirej sa središnjom Europom. Prema procjenama, brzinska će željeznička pruga koštati 3,2 milijarde eura, a Beograd je u svibnju ove godine od kineske Exim banke dobio 297,6 milijuna dolara za modernizaciju svoje dionice željezničke pruge između Beograda i Budimpešte.

Peking i dalje vidi Srbiju kao jednu od najangažiranijih zemalja u projektu Novi put svile, prije svega zbog njene vojne neutralnosti, dobrih političkih odnosa sa svim centrima moći, pa čak i zbog kandidature za članstvo u EU. U ponedjeljak je Mađarska također raspisala natječaj za nabavu određenog dijela opreme i usluga za izgradnju svog dijela. Radovi će započeti 2020. a očekivani troškovi mađarske strane iznose oko 1,7 milijardi eura.

Ranije su obje zemlje zbog ove suradnje bile na meti kritike službenog Bruxellesa. Mađarska je 2014. bez javnog natječaja dodijelila 13 milijardi dolara vrijedan projekt nuklearne elektrane Rusiji, dok je Srbija na isti način kompaniji iz Abu Dabija dodijelila projekt Beograd na vodi.

Neuspjeh projekta pruge Beograd-Budimpešta bio bi snažan i vrlo negativan politički i medijski signal i Kina neće dozvoliti da se to dogodi.

Sigmar Gabriel je dobro primijetio kako će bliska budućnost izgledati na globalnoj razini. Unatoč otporu američkih saveznika, predvođenih Poljskom, može se očekivati i da institucije EU, koje predstavljaju uglavnom njemačke interese, naprave zaokret u tom smislu.

Sigmar Gabriel je govorio neposredno nakon summita Kine i 16 zemalja heterogene, ali geografski usko povezane regije. Nakon summita “16 + 1” su mediji prenijeli kako EU strahuje od snažne Kine u središnjoj Europi, ali se čini da to nije istina.

Njemačka je i sama zainteresirana za regiju Zapadnog Balkana, iako do sada u geopolitičkom smislu, a format “16 + 1” je bio dodatni poticaj na buđenje. 2016. je kineska državna kompanija China Ocean Shipping Company stekla većinski udio u luci Pirej. Kineska vlada smatra da je grčka luka Pirej glavna ulazna točka kineskog izvoza u južnu, istočnu i središnju Europu i ključno središte za pomorski tranzit diljem Sredozemnog mora i šire. Od tada kineska vlada utječe na trgovinske putove između Kine i EU. Glavni koridor je grčki Pirej, a nadogradnju beogradske i budimpeštanske željeznice financira kineski kapital.

Navodno su neki diplomati rekli kako  kineska angažiranost na Zapadnom Balkanu izaziva zabrinutost u sjevernoj Europi i posebno u Bruxellesu. Velike luke na sjeveru, poput Rotterdama i Hamburga, mogle bi na kraju izgubiti mnogo prometa zbog ovog projekta. Međutim, Europska komisija službeno smanjuje geopolitički ulog, a Bugarska je, barem za sada, izuzeta iz kineskog koridora.

No, to nije spriječilo bugarskog premijera Bojka Borisova da uskoči u vlak i sljedeći “16 + 1” će se održati u Bugarskoj.

“Imamo rijetku priliku kombinirati dvije velike gospodarske sile, EU i Kinu, sa svojim inicijativama. To će nam omogućiti napredovanje na mnogim projektima. Što više projekata dogovorimo, to će regija biti uspješnija i konkurentnija”, kazao je Borisov, koji sebi još uvijek ne može oprostiti gubitak Južnog toka, kojeg su preoteli “Turska” i na sjeveru Njemačka.

Kineski premijer Li Keqiang je pozvao je na integraciju kineske inicijative “Novog puta svile” sa strategijama EU, sa srednjom i istočnom Europom, te Zapadnim Balkanom.

Naravno, “naša” vladajuća elita ima mnogo konkretnije brige od jasnih strategija koje će dovesti do mira u svijetu i gospodarskog rasta u zemlji. Ono čime se bave Lavrov, Gabriel, Li Keqiang, pa čak i njihovi geopolitički suparnici i neprijatelji, bilo u ekonomskoj ili vojnoj sferi, za naše su političare potpuno nevažne teme.