Ljubav u šumi

Ljudi međusobno komuniciraju. Nekada riječima. Nekada pokretom. Svađaju se ili se vole. Nekada se ljube i miluju, a nekada tuku. Sastaju se i rastaju.

A šta je s drvećem? Komuniciraju li na neki svoj način bukva i hrast u šumi? To pitanje sam postavljao sam sebi mnogo puta dok sam šetao kroz šumu. Kad idem ujutro na posao, putujem kroz jednu šumu kroz koju ide put s drvoredima s obje strane, starima preko pedeset godina. Najviše je u njima platana, ali ima mnogo i hrastova i bukava. To je već veliko drveće čije su se krošnje isprepletale iznad puta. Često zamišljam kako se njihove grane na vjetru dotiču i tako „razgovaraju“ na svom, šumskom jeziku koji je nama nerazumljiv. Zamišljam ih kako su, dok je drveće bilo malo, maštale o tome da porastu visoko iznad puta i de pohrle preko puta u zagrljaj, da se druže i vole. Jesu li im tada ptičice, prelijećući iz jedne mlade krošnje u drugu, prenosile neke tajne poruke? Je li vjetar imao ulogu kurira u prenošenju šapata čežnje na drugu stranu? I kakav je bio osjećaj kad su se listovi prvi put dotakli s onima s druge strane puta?

Onda pomislim šta se sve događa u svijetu koji ne vidim, tamo ispod zemlje. Odvija li se ista igra između korijenja, je li se i ono isprepletalo onako kako su to učinile krošnje? Tamo nema vjetra da ih primiče i odmiče, gdje se dotaknu, ta veza ostaje trajna i vremenom, kako korijenje deblja, postaje sve čvršća. Postaje jedno. Ta ljubav je toliko jaka da ostaje i kada drvo posijeku. Čak i kada panj izvade iz zemlje, mnoge žile i žilice ostaju u zemlji zajedno, a često iz njih izniknu nove mladice koje postaju velika stabla i ponovo se vole kao i njihovi prethodnici, možda i više.

Kako je tek tamo dublje u šumi gdje svako drvo nikne gdje želi, gdje ih ljudi ni privremeno ne odvajaju toliko da moraju nekoliko godina čekati da se spoje! Tamo mora da je prava ljubavna idila! Ili se, možda svađaju? Ne, ne vjerujem da se drveće svađa. Zašto bi, kad imaju toliko mogućnosti za ljubav?! Svakom drvetu je dovoljno imati samo onaj komadić zemlje, na kome raste i na kome može kontaktirati sa susjedima, i komadić neba koji može gledati. Nikada drvo nije ni pokušalo osvojiti cijelu šumu, ili čak i susjedne, a kamoli sve šume na svijetu. Drveće je pametno!

I tako, dok hodam kroz šumu ili idem pomenutim putem, često pustim mašti na volju i u glavi mi se roje priče kao pčele u košnici. Mogao bih ih tada napisati ko zna koliko, ali dok dođem kući već me odvuku druge obaveze i priča ostaje neispričana. Ipak, bar neke ideje su ovdje, pa možda nekome posluže da on napiše svoju priču? A od mene – evo pjesme:

ŠUMSKA LJUBAV

Kad povjetarac
kroz šumu pirne,
hrast bukvu krišom
granama dirne.

I ona svoje
grane primakne
pa mu listove
malkice takne.

Potom hrast basom
svojim zašušti,
bujica nježnosti
ka bukvi pljušti.

Zatrepti ona
na sve to stidno,
zaljubljena je
očevidno!

A vjetrić i dalje
lagano duva
i tajnu njihove
ljubavi čuva.