Scholzov put u Kinu ne znači da je pokazao kičmu protiv američkog pritiska

Braneći ovosedmično putovanje u Kinu, njemački kancelar Olaf Šolc rekao je da ne želi da se njegova zemlja “odvoji” od Pekinga. S druge strane, postoje dokazi da se Berlin, kao i drugi zapadni saveznici, suočava sa sve većim pritiskom Washingtona.

Dok Scholz boravi u Kini i proglašava važnost trgovine s Pekingom jer njemačka ekonomija pati od toga što EU sankcionira isporuke gasa iz Rusije, on također upozorava na pretjerano oslanjanje na Kinu. Ali da li je to po diktaciji Vašingtona? Da li je to problem?

Neposredno prije nego što je Scholz krenuo na put, njegova ministrica vanjskih poslova, Annalena Baerbock, kvalifikovala je Kinu kao neizbježnog partnera u globaliziranom svijetu, ali je također rekla za Der Spiegel da je Peking “konkurent i sve više sistemski rival”.  Isto bi se moglo reći i za Washington, koji je ohrabrio Evropsku uniju da se sankcionira zbog ekonomskih previranja u interesu da se prikloni ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu zbog Ukrajine. Čudno je da Baerbock nema ni riječi o potrebi da se održi adekvatna neovisnost od SAD-a, jer ona upada kako bi zamijenila EU opskrbu ruskim plinom američkim molekulima slobode po dva do četiri puta većoj cijeni od prodaje na domaćem američkom tržištu.

Nije da Scholz nije svjestan glavobolje koju SAD zadaju Evropi dok administracija američkog predsjednika Joea Bidena povlači sve korake u svjetlu nadolazeće recesije. Scholz se čak nedavno sastao s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom u Parizu kako bi razgovarali o potrebi da se oba lidera suprotstave američkom protekcionizmu i nepravednom mijenjanju globalnog igrališta kroz korporativne poreze i energetske poticaje u vrijeme kada se evropska industrija bori sa smanjenjem troškova energije.

Šolc je takođe suočen sa unutrašnjim pritiskom od Makrona da prestane da troši stotine milijardi evra državne pomoći njemačkim kompanijama pod rizikom da naruši tržište EU.

Ali iza foto-opcija s Macronom i laganog javnog držanja, stvarnost u pogledu toga koliko je Berlin spreman tolerirati od Washingtona čini se mnogo drugačijom.

Kina je prošlog mjeseca osigurala udio u njemačkoj luci Hamburg. Ali, sada se zvaničnik američkog State Departmenta pohvalio zapadnoj štampi da je udio Kine smanjen sa 35 % na 25 % zbog pritiska američke ambasade. “Ambasada je bila vrlo jasna da smo snažno sugerirali da neće postojati kontrolni interes Kine, a kao što vidite kada su prilagodili dogovor, ne postoji”, rekao je zvaničnik novinarima.

Washington je trenutno usred štampe u cijelom sudu kako bi uvjerio svoje saveznike da izoluju Kinu, slično tome kako je uspio nagovoriti Evropu da se odvoji od ruske energije „za Ukrajinu“ – do krajnjeg američkog ekonomskog i konkurentskog dobitka. Ne postoji ništa kao da ekonomski motor EU sve više zavisi od SAD u pogledu energije.

I Njemačka nije jedini saveznik na koji se vrši pritisak da se uskladi s planom Washingtona. Američki zvaničnici navodno idu u Holandiju kako bi razgovarali o blokiranju prodaje komponenti mikročipa Kini.

Japanu je također rečeno da se pridržava novih američkih izvoznih kontrola usmjerenih na kinesku industriju proizvodnje čipova.

Kanada se poziva na nacionalnu sigurnost kako bi izbacila kineske udjele u tri rudnika litijuma. Kanadski ministar industrije Francois-Philippe Champagne rekao je da zemlja pozdravlja direktne strane investicije, ali ne kada prijete “kritičnim lancima snabdijevanja mineralima”, što je upravo ona vrsta “prijatelja” – smanjenje učešća u lancu snabdijevanja samo na saveznike – koju je Washington zamislio i objavljeno tokom ljeta sa implikacijama da su zemlje ili u timu Washingtona ili pak s Rusijom i Kinom.

Još jednom, nacionalna sigurnost se koristi kao izgovor da se opravda politika agresije – ovaj put, u ekonomskom ratu, a ne u vojnoj.

Ostaje da se vidi da li je Scholz dorastao zadatku da se suprotstavi Washingtonu u interesu odbrane vlastitog suvereniteta Njemačke.

Već su postojali nagoveštaji šta bi se moglo dogoditi ako se ikada dogodi. Afričkim zemljama, na primjer, SAD su ranije ove godine zaprijetile sankcijama zbog trgovine s Rusijom i Kinom. Prije samo nekoliko dana, Japan je zadao udarac nastojanju Washingtona da se zemlje G7 uključe u kontrolu globalne cijene ruskog gasa uz ograničenje cijene kada je Tokio objavio da ostaje pri svom udjelu u ruskoj nafti Sahalin-1 i gasni projekat – makar samo zato što je njenoj ekonomiji bio potreban uvoz ruskog goriva.

Dakle, veliko pitanje je: šta će SAD učiniti u vezi s tim? Kazniti Japan – ili ga jednostavno pustiti?

Da je Scholz učinio isto u odbrani snabdijevanja energijom svoje zemlje – konkretno, mreže plinovoda Sjeverni tok koji ide iz Rusije ravno u Njemačku – da je, recimo, zaprijetio izbacivanjem SAD-a iz vojnih baza u Njemačkoj ako da Berlinu bilo kakvu tugu, to ne samo da bi bilo definitivno demonstracija kičme, već bi ga i stavilo u mnogo bolju poziciju da danas igra.

Autor: Rachel Marsden