Više investicija, manje uplitanja: Kako Kina ulazi u ”američku hemisferu”

Kako stoji u članku u Forbesu, kineska “lista latinoameričkih prodora je duga i upečatljiva” i “ Vašington tek treba da odgovori u velikoj mjeri”. Dalje se napominje da je u 21 godini koja je protekla otkako je Kina pristupila Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO), „trgovina Kine sa Latinskom Amerikom porasla u prosjeku zapanjujućih 31 % godišnje, što je ekvivalentno oko 450 milijardi dolara godišnje.”

Kina je sada „najveći trgovinski partner Južne Amerike i druga je nakon Sjedinjenih Država po trgovini sa cijelom Latinskom Amerikom. ”Potpisala je sporazume o slobodnoj trgovini sa tri zemlje, Čileom, Kostarikom i Peruom i započela pregovore sa Ekvadorom prošlog februara.

Sve se to događa u regiji u kojoj su, kako se to opisuje u članku, SAD “ispoljile gotovo neograničenu hegemoniju.” Skoro 200 godina, zapravo, Sjedinjene Države su učinile neusporedivu dominaciju u Americi jednim od svojih ključnih sigurnosnih i vanjskopolitičkih ciljeva, prema onome što je poznato kao Monroeova doktrina. Da bi to učinila, pokrenula je beskrajni niz ratova, državnih udara i drugih oblika političkog uplitanja.

Ali to ne sprečava zemlje regiona da se okrenu ka Kini. Američka dominacija nije izjednačena sa prosperitetom ili stabilnošću praktično nijedne zemlje Latinske Amerike. U stvari, to je često značilo siromaštvo, nejednakost i haos. Iako Peking nema posebne planove da ”politički dominira” Latinskom Amerikom, rastuće veze između ova dva regiona svijeta su proizvod toga što je južnoamerički kontinent decenijama zakočen brutalnim neoliberalizmom – isti razlog koji pokreće plimni talas ljevičarske vlade na vlast u zemlji za zemljom. Novi brazilski predsjednik Lula je samo najnoviji primjer, i on preuzima državu koja se suočava sa dubokim ekonomskim padom. Nema sumnje da će unaprediti svoje partnerstvo sa Kinom kao dio BRIKS-a.

Za latinoameričke zemlje, Sjedinjene Države nisu skrbnik ili dobronamjerni nadzornik, već partner koji zlostavlja koji ne mari za njihove interese. Nastojanja SAD-a da održe vlast na zapadnoj hemisferi (koju američki zvaničnici imaju običaj nazivati ​​”našom” hemisferom) dolazi s uvjerenjem da bi, kako bi odgovaralo SAD, njihovi susjedi trebali ostati siromašni, podijeljeni i slabi. Može li se zamisliti, na primjer, da Brazilu bude dozvoljeno da se uzdigne i postane bogata država koja može izazvati ekonomsku i vojnu moć SAD-a? Južna Amerika je također bila ”pokusni kunić” za ekonomsku eksploataciju koju predvode SAD i prisilno nametanje radikalizma slobodnog tržišta, posebno 1980-ih s MMF-om. Ovo je, naravno, korisno za američke kompanije, čija dominacija i kapital sprečavaju lokalne ekonomije da se istinski razvijaju ili da se takmiče. Nedostatak životnih izgleda potom stvara ”odliv mozgova” talenata koji emigriraju u same SAD.

Kineska vanjska politika je, međutim, drugačija. Dok su se Sjedinjene Države uglavnom fokusirale na ”otvaranje” tržišta drugih zemalja kako bi dominirale njima, Peking sebe opisuje kao pružanje zajedničkog puta ka razvoju pozajmljivanjem stručnosti iz svog vlastitog modela i onoga što opisuje kao saradnju “koja pobjeđuje”. Da bi to učinila, Kina nudi pristup tržištu svojoj ogromnoj bazi potrošača od 1,4 milijarde ljudi, dok nudi zajmove i stručnost državnih kompanija za brzu montažu infrastrukture, poput energetike i transporta, bez političkih uvjeta. To su beneficije u kojima se Sjedinjene Države i njihovi saveznici, zbog ideoloških i strukturalnih razlika, jednostavno ne mogu nadmetati.

Kineska investicija ne dolazi u potpunosti bez političkih obaveza. Peking odbija da ima posla s vladama koje priznaju Tajvan kao nezavisan, a u proteklih 20 godina mnoge su latinoameričke zemlje povukle takvo priznanje. Ove nacije su očito smatrale da je to manje posljedično od direktnijeg i ometajućeg utjecaja njihovog mnogo bližeg sjevernog susjeda – ili su pokazale osnovno razumijevanje nacionalnog suvereniteta i nemiješanja, razumijevanje koje nisu vidjeli od Washingtona.

Kako se u članku Forbesa dalje navodi: „Osim direktnih zajmova vladama, većina kineskih investicija koncentrisana je na razvoj energije, preradu nafte i proizvodnju električne energije. Trenutno, Power China ima 50 tekućih projekata u 15 zemalja Latinske Amerike.” Budući da su SAD postavile Kinu kao svog geopolitičkog rivala broj jedan, dugo je tražio da pruži “alternativu” inicijativi Pojas i put, obećavajući da će uložiti milijarde u infrastrukturu širom zemalja u razvoju. Argentina je bila posljednja latinoamerička zemlja koja se pridružila Pojasu i putu, a to je učinila početkom ove godine. Jedan od ključnih projekata na kojem će dvije zemlje raditi zajedno je nuklearna elektrana.

Alternative koje nude SAD i druge zemlje G7 uglavnom su bile retoričke, previše se oslanjale na dobru volju privatnog sektora i plasirale se u beskrajnom ciklusu mijenjanja imena i retoričkih zvukova, od „mreže plavih tačaka“ do „Izgradite bolje“ u „ Partnerstvo za globalnu infrastrukturu i investicije“. Čini se da se nekoliko njih ikad drži, dok je Pojas i put sveobuhvatna i jasno detaljna vizija s dosljednošću u onome što želi postići. Kina može plasirati svoje prednosti, dok SAD nemaju drugi razlog, motivaciju ili viziju osim da se jednostavno suprotstave onome što Kina radi. Stoga, nikada nije iznio uvjerljiv argument da zemlje Latinske Amerike prestanu sa partnerstvom s Pekingom.

S obzirom na gore navedeno, ako SAD ozbiljno misli da se takmiči s Kinom u Latinskoj Americi, trebalo bi da pokuša sa manje političkog uplitanja i više ulaganja. Dva stoljeća američkih intervencija i promjena režima nisu stvorile prosperitetni ili zadovoljan kontinent, ali su ostavile bezbroj stagnirajućih ekonomija koje nikada nisu nadmašile ono što je poznato kao ”zamka srednjeg dohotka” zbog političko-ekonomskih sistema koji učvršćuju status quo, ili u slučaju Kube i Venecuele, stalno guše sankcije. Peking nudi snažnu i dosljednu alternativu, onu koja dolazi sa pristupom tržištu, ulaganjem u infrastrukturu i planom za budućnost. Protiv toga je teško raspravljati.

Autor: Timur Fomenko