Mnogo je toga što volim, a za to imam bezbroj razloga. Volim mnoge ljude. Volim mnoge pojave u prirodi, biljke, životinje, odnose među ljudima… A volim i mnoga mjesta, bilo u užem zavičaju ili šire.
Eto, kako bih mogao ne voljeti svoje Grebnice u kojima sam rođen? Tu sam udahnuo prvi put; ugledao nebo i ovaj svijet. Tu sam prohodao, progovorio, naučio prva slova. Tu sam naučio plivati i doživio bezbroj dječjih pustolovina, a onda odrastao u čovjeka. Tu su moji školski drugovi, prijatelji iz djetinjstva, a i kasniji, oni koji su prošli sve „provjere“ i s kojima sam dijelio i dobro i zlo. Tu sam osnovao obitelj i dobio djecu. Tu sam proveo pola života i samo tu sam „kod kuće“.
A kako bih mogao ne voljeti i Hasić, kad je odatle moja majka Anka; kad su odatle moji ujaci i brojna rodbina? Kad se tamo udala moja tetka, a kasnije i neke rodice, a druga rodbina ženila iz Hasića? Kad sam tamo mnogo puta bio drag gost i kad sam u tom Hasiću stekao brojne prijatelje? Kad sam tamo odlazio na igranke i doživio niz drugih lijepih iskustava?
Teško bi mi bilo ne voljeti i Bosanski Šamac, prvi grad u koji sam kročio. U kom sam pohađao šesti i sedmi razred osnovne škole, a kasnije proveo čitav prijeratni radni vijek. Kad sam u njemu upoznao više ljudi nego bilo gdje drugdje. Kako ne voljeti mjesto u koje sam odlazio svakog dana, iz godine u godinu, i koje me je prigrlilo kao nekoga svoga?
Ili kako ne voljeti Bazik, iz kog je bila moja maćeha i u kom sam proveo dobar dio djetinjstva u nezaboravnoj igri sa svojim vršnjacima? Ili Domaljevac, u kom sam završio osmi razred osnovne škole, mnogo puta tamo prespavao i stekao u njemu brojne prijatelje? Ili Orašje, u kom sam pohađao gimnaziju i za koje me vežu te nezaboravne četiri godine i prijateljstva koja i danas traju?
Kako ne voljeti Novo Selo, gdje se udala moja sestra i gdje su sada njeni potomci, prijatelji i rodbina koji su mi prirasli za srce? Kako biti ravnodušan prema Batkuši, odakle je moja supruga i gdje žive njena sestra i brojni prijatelji i rodbina?
Bilo koje mjesto da se spomene u mom zavičaju, ja se sjetim nekog događaja ili neke osobe iz tog mjesta koja mi je draga, i odmah u mislima oživim neke lijepe trenutke. Ako mi se spomene Obudovac, ja se sjetim odbojkaških utakmica koje smo igrali protiv njih i ljudi koji su bili vezani uz te događaje. Kad se spomene Tišina, ja se sjetim igranki. Ako se spomene Prud, ja već vidim baru Staraču koja ga okružuje i zajedno sa Savom i Bosnom od sela pravi odvojenu cjelinu, mimo svih drugih. Kad čujem za Tolisu, ja pred očima imam sliku Starog bunara i čitavu priču o prošlosti tog sela iz kog su u Grebnice došli i moji preci. Iz svakog mjesta je neko od mojih učenika, poznanika, kolega, prijatelja…
No, tu u užem zavičaju se ne završava lista mjesta koje volim, za koje me vežu lijepe uspomene. U Sarajevu sam proveo dobar dio svoga života – studentske dane, pa kasnije desetak godina. Tamo sam prvi put otišao u pozorište, prvi put gledao neke prvoligaške utakmice, osjetio studentski život. Tu sam se prvi put ozbiljnije upoznao s „pravim“ gradom, sa glavnim gradom Bosne i Hercegovine. Tu sam kasnije sudjelovao u izazovnom poslu, u stvaranju firme od njenih početaka do jedne od najuspješnijih u državi u svojoj oblasti. I kako ne voljeti taj grad za koji me vežu samo lijepe uspomene?
Kako ne voljeti onu Bileću, u kojoj sam proveo pola godine vojničkih dana koji su puni nezaboravnih detalja? I lijepi i teški trenuci se pamte i kasnije ih se sjećamo sa simpatijama. Tamo sam stekao neka znanja i vještine koje se teško mogu drugdje naučiti. Moglo bi se tako nabrajati mnogo mjesta u Bosni i Hercegovini za koja me vežu neke nevidljive niti. Modriča, Odžak, Gradačac, Derventa, Tešanj, Goražde, Mostar, Banja Luka, Bihać, Bijeljina… A u posebnom sjećanju su mi Boračko jezero, Jahorina, Bjelašnica, Prenj, Majevica, Vrelo Bosne, Vrelo Bune, Bijambare i ko bi sve to nabrojao!
Ali i izvan države su brojna mjesta koja su mi draga. Boravak u Puli i na Brijunima od pola godine, gdje sam također služio vojni rok, ostavio je traga. Kako ne voljeti Beograd ili Zagreb, gdje imam i rodbine i prijatelja i gdje uvijek kad idem idem kod nekoga „svoga“? Kako ne voljeti, Skopje, Bled, Vranje, Kolašin, Dragaš i mnoga druga mjesta, kad u svakom od njih ima neko ko mi je drag i s kim se rado susrećem? I kako ne voljeti Krk, kad sam tamo opet „kod kuće“ i kad sam tamo upoznao nove dobre ljude?
Mnogo je mjesta i u cijelom svijetu o kojima s ljubavlju razmišljam. Ali moram izdvojiti svoj novi grad daleko od Bosne, Apeldoorn u Nizozemskoj, gdje sada provodim najviše vremena. Kako ne voljeti to mjesto, koje me je prihvatilo kad sam imao tako malo izbora? Mnogo je značajnije kada ti neko pruži ruku kada ti je teško nego kad ti pruža ruku kada ti ona nije potrebna.
I tako, dok ja sve gore spomenute volim bar po malo, potrošim sve svoje vrijeme. Ne ostane mi baš ništa za mržnju. Eto zašto ne mrzim – nema vremena za to! „A i da imam, otkud mi!?“, rekao bih, kao Mujo u vicu kad mu je Haso tražio novce na zajam, pa mu ovaj odgovorio da nema, a i da ima – otkud mu?!
Je li moguće da nikada nisi išao u GM?
A ćevapi kod Baće ili u Savi, meni inače najbolji na planeti?
A jesi li bio ikada kod Margića?…
I ja isto volim osjećaj koji sam imao i imam za sve što me okruživalo od kad sam se rodio, ali to je samo osjećaj, jer se sve promjenilo. Ljubav prema tom osjećaju se zove nostalgija, a nostalgija, ne mora, ali može, napraviti čovjeka nesretnim.
Optimizam pamćenja.
Ljudi čine mjesta, ne zgrade, naravno.
A ljudi su se, od Triglava do Gevgelije, promijenili u zadnjih 30 godina.
“Kako sam ja kao mali pozvonio kompiću da se idemo igrati”. E, da.
To su bila druga vremena. Kad se s normalno živjelo s jednom plaćom. I, postojala je budućnost.
Danas, nitko i ne sanja da bi nekom pozvonio. Najvjerojatnije se nitko ne bi javio. Jer svi funkcioniraju na štopericu. Kava s nekim može značiti neskuhani ručak za taj dan ili sutra.
Ili, neobavljeno posao u fušu, a koji se mora raditi da bi se preživjelo.
I nije ritam jedini koji se promjenio.
Prljavština ulica. Svaki dan novi beskućnici.
Sakupljanje boca po kontejnerima. To rade tri poznata penzića. Ali, navrate i drugi.
Starije generacije nikad se na to neće naviknuti.
Mladi…sasvim sigurno ne razmišljaju o tome. Pitanje je i o čemu razmišljaju.
No, dolaze vremena otrežnjenja.
L. R.
Nakon šta ste mi par uređaja blokirali ipak ste, unatoč mojoj velikoj opreznosti, uspjeli razotkriti me kao CIA uposlenika i radnika.
Svaka čast i pohvala vašoj budnosti u raskrinkavanju neprijatelja.
Samo tako nastavite i mnogo uspjeha u daljnjem radu.
Živi i zdravi bili.
Imam i te kako.ove sto su me 2 godine maltretirali,sikanirali,radi injekcije tretirali kao nize bice,majku im jbm
Hvala Bogu, niste bili u nekom od gradova gdje bi vas navijaci pretukli bez povoda, narkomani oteli mobitel i novac, stariji ucenici zlostavljali u skoli, neko mjesto gsje su zene vecinom sponzoruse pa bi vam slomile srce. Uglavnom, hvala Bogu samo lijepe stvari ste dozivljavali a ne dozivotne traume…
Asimilirate li proslost, oslobodit cete je se. Mozete je iskoristiti, ali ona ne moze iskoristiti vas. Vi je posjedujete, ali ona ne posjeduje vas. Kad asimilirate hranu, ne morate je pamtiti. Ne postoji zasebno od vas: postala je vasa krv, vase kosti, vasa kostana srz, postala je vi. Proslost se mora probaviti. Nema niceg loseg u proslosti. To je vasa proslost. Ne morate zapoceti ispocetka, jer kad bi svatko zapocinjao ispoceka, ne bi bilo evolucije. Zbog toga zivotinje nisu evoluirale. Samo je covjek zivotinja koja moze evoluirati. Odakle ta evolucija? Evolucija je moguca jer je covjek jedina zivotinja koja moze asimilirati proslost. Cim asimilirate proslost, oslobadate je se. Mozete steci slobodu i mozete iskoristiti svoju proslost. U protivnom biste morali prolaziti kroz previse dozivljaja i potratili biste zivot. Mozete stajati na ramenima svojih oceva i praoceva i njihovih oceva i praoceva. Covjek stoji na ramenima svojih predaka, zbog toga je… Čitaj više »
Obitelj,zelenilo sume u kontrastu sa plavim nebom,kristalno čisto more,srne na livadi iza kuce,zujanje pcela,itd…. Beros,markotic,capak,fauci,von der leyen,Gates,bezos,thedros,kekin,mrak taritas,itd…ne ide ljubav bez mrznje,jin jang.mozemo zamisljati svijet bez negativnih osjećaja ali to je utopija.vi osjećate ljubav,nostalgičnu,prema Bosanskom Šamcu ali odmah imate kontrast pred sobom..kako se taj grad zove danas?i zbog čega?..jin jang,jedno ne moze bez drugog.postovanje,šjor Ivo.hvala.
Ako mozak “ispravno hraniš”, selekciju sjećanja odradi savršeno (na korist nosioca, naravno😁), pa možeš napisati ovakav tekst…pozdrav Ivo.
Sve je pogresno bez ljubavi. Mrznja je veoma duboka. Mrznja je zivotinjsko naslijede. Ljubav je samo buduci potencijal, nije stvarnost, samo sjeme. Mrznja je potpuna, potpuno razvijena – tisuce godina covjekove proslosti u razlicitim oblicima zivota. Promjena se moze dogoditi samo u covjeku.
Neka ljubav bude stanje vasega bica. Samo budite puni ljubavi. Neka ljubav jednostavno bude vasa priroda. Neka ljubav bude samo miris vasega bica. Vasa ljubav ce vam pomoci da se razvijete vise prema svjetlu, prema istini, prema slobodi.
Ljubav prema rodnoj grudi i ja sam to osjetio kad sam na Dušni Dan posjetio Bakin i Djedov Grob ali više je ljubavi biloi prema njima.
Portalsje bio srušen i nedostupan-
Hvala vam Ivo na ovom članku!
Niske vibracije i negativa.Pazi da ne privučeš krhotinu iz Oortovog oblaka.