Zašto je Kina sklopila energetski sporazum od 540 miliona dolara sa Talibanima

Afganistan je potpisao ugovor s kineskom kompanijom koja će uložiti 540 miliona dolara u razvoj naftnih i plinskih polja u toj zemlji. Sporazum je prva velika investicija koja će biti sprovedena u Afganistanu otkako su talibani preuzeli ratom razorenu zemlju u avgustu 2021., nakon povlačenja američkih snaga nakon 20 godina okupacije.

Iako Peking ne priznaje talibane kao legitimnu vladu Afganistana, priznaje da grupa ima kontrolu nad susjednom zemljom s ogromnim prirodnim resursima, što je čini kritičnom za ekonomsku sigurnost i strategiju Kine. Dakle, dok su zapadne diplomate pobjegle iz Kabula nakon napredovanja Talibana, kineski pregovarači su ostali na mjestu.

Odluka da se sklopi dogovor s talibanima produžetak je strateške dileme s kojom se Kina suočava kada je u pitanju energetska sigurnost. Kao najmnogoljudnija nacija na svijetu i industrijski gigant, Kina je i najveći svjetski potrošač energije. Ona nema dovoljno resursa kod kuće da zadovolji svoje potrebe, koje neprestano rastu kako se zemlja brzo razvija. Ovo je ostavilo Kinu kao glavnog neto uvoznika nafte i prirodnog gasa, što je bio pokretački faktor u mnogim njenim nedavnim partnerstvima, uključujući Rusiju, Ekvador i zalivske države Bliskog istoka.

Dok su veze Kine sa ovim zemljama ostale jake, uvoz energije iz Pekinga ima stratešku Ahilovu petu – ovi resursi, osim onih koji dolaze iz Rusije, moraju se uvoziti morskim putem i kroz strateški sporne regije koje militariziraju Sjedinjene Države. Ovo uključuje Južno kinesko more.

SAD nastoje da dominiraju cijelom kineskom periferijom, a u slučaju sukoba bi gotovo sigurno pokušale staviti embargo na isporuku u pokušaju da prekinu opskrbu energijom. Iako bi pokušaj sprovođenja takve blokade bio skup, ipak postoje različite „strateške prigušnice“ kao što je Malački tjesnac, koje bi proizvele isti učinak.

Prepoznajući ovu slabost, Kina je u proteklih nekoliko godina odgovorila izgradnjom inicijative Pojas i put (BRI), nastojeći integrirati Euroaziju izgradnjom transkontinentalnih cesta i željeznica, izgradnjom novih logističkih ruta koje mogu omogućiti da roba ulazi i izlazi iz Kine. izvan dosega američke moći. Na primjer, Kinesko-pakistanski ekonomski koridor (CPEC) je kamen temeljac BRI-a koji uspostavlja rutu do zapadnog Indijskog okeana, stvarajući prečicu do Bliskog istoka koji zaobilazi ove vojno osjetljive pomorske regije.

Ali nijedna strateška mapa puta, uključujući BRI, ne bi bila potpuna bez inkorporacije Afganistana. Centralnoazijska država dijeli kratku granicu s Kinom i nalazi se kao raskrsnica između Bliskog istoka, srednje i južne Azije. To znači da Kabul čini ključni dio kineske sigurnosti i strategije. Iako je zemlja inherentno nestabilna, a samim tim i neupotrebljiva decenijama, kraj rata protiv nje predvođenog SAD-om i preuzimanje vlasti od strane talibana dali su Afganistanu relativnu stabilnost za razliku od njegovih uobičajenih okolnosti. Iako se pobuna Islamske države (IS) nastavlja s terorističkim napadima, Afganistan je na najstabilnijoj tački u posljednjih 40 godina (što je, doduše, vrlo niska granica).

I kako se to dešava, Avganistan ima ogromne rezerve minerala i poseduje 1,75 triliona kubnih stopa dokazanih rezervi prirodnog gasa, a ima i nešto nafte. Za Kinu je ovo važno, a za talibane je osiguranje stranih investicija, s obzirom na to da je ekonomija njihove zemlje na dnu, kritična. Nikada u decenijama Avganistan nije imao priliku da dobije takav novac, što je problem koji je bio pogoršan korupcijom režima koji je instalirao SAD. Ove okolnosti su omogućile da se dvije ideološke polarne suprotnosti, islamski fundamentalisti i komunistička država, udruže i zaključe posao vrijedan pola milijarde dolara.

U sklapanju ovog sporazuma, Kina se obavezuje da će poštovati unutrašnju politiku Afganistana i podržavati sopstvenu tradicionalnu poziciju nemiješanja. Iako ovo nudi kritičnu prednost i alternativu Sjedinjenim Državama, koje su pokušale silom da nametnu vlastitu ideološku viziju zemlji i nisu uspjele, to također znači da Peking mora previdjeti ekstremističku politiku Talibana, na primjer diskriminaciju žena, koje su bile isključeni iz obrazovanja i velikog dijela tržišta rada.

Kina, na kraju krajeva, osuđuje islamski fundamentalizam do te mjere da ga je osudila kao ideologiju separatizma u autonomnoj regiji Xinjiang, i smatra da je provođenje sekularne vladavine nad Ujgurskom manjinom ključno za stabilnost u toj regiji, skup politika koje su biti pod sve jačim napadima Zapada. Međutim, kineska vanjska politika je pragmatična, a uspostavljanje radnih odnosa sa talibanskom državom na njenoj granici je u nacionalnom i strateškom interesu. Kini je potreban pristup energiji, a gdje je bolje tražiti nego u susjednoj državi?

Stoga, Peking vjerovatno vjeruje da ulaganjem u Afganistan može učiniti zemlju stabilnijom kroz prosperitet. Iako postoji mnogo rezervi prema karakteru talibanske vladavine, nije li vrijeme za promjene? Bombardovanje tepihom i vođenje rata u Afganistanu u ime demokratije decenijama je bio veliki neuspjeh koji je zemlju ostavio u ruševinama kao propalu državu. Ova zemlja zaslužuje šansu da zaradi nešto novca i oporavi se, umjesto da bude izgladnjela u ratu i sankcijama koje predvode SAD. Kineski model nudi nešto novo, pozitivno i drugačije za Afganistan.

Autor: Timur Fomenko