Publicitet za ukrajinski rat nasuprot kampanji za opravdavanje američkog rata protiv Iraka 2003. godine

SAD, NATO i saveznici su mnogo uspješnije vodili publicitet za rat u Ukrajini nego kampanju za opravdavanje američkog rata protiv Iraka 2003. godine. Vijesti iz Ukrajine su sveprisutne. Dolazi s fronte, od voditelja u Kijevu, iz intervjua sa žrtvama, medicinskim osobljem i političarima.

Zapadni dopisnici sa sjedištem u Moskvi koji dominiraju eterom, televizijom i tiskanim medijima daju ne prosvjetiteljske informacije iz Rusije. Rat se dobiva za srca i umove dok krvave bitke bjesne u istočnoj Ukrajini. Opći napori kako bi se utjecalo na javno mišljenje u korist rata trajat će dugo nakon što rat završi.

To vrijedi za ovotjedno izvještavanje o 20. obljetnici smrtonosnog i razornog rata Georgea W. Busha protiv Iraka koji je izazvao kaos, anarhiju i sektaštvo u središnjoj zemlji istočnog arapskog svijeta (Mashreq) i potresao regiju. Ponavljajući tri lažna izgovora za pokretanje rata, mediji im daju valutu i nešto vjerodostojnosti. Nekoliko komentatora navodi činjenicu da je SAD “lagao” rekavši da je irački predsjednik Saddam Hussein zadržao zabranjeno oružje za masovno uništenje (WMD), da je imao veze s Al Qaidom koja je napala SAD 2001. i, što je najmanje vjerojatno od svega, predstavljao prijetnju u SAD. “Lagao” je teška riječ koja prenosi optužbu da je SAD namjeravao obmanuti svjetsku javnost, iako je to istina.

Po pitanju oružja za masovno uništenje, na web stranici Stockholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira, bivši nuklearni inspektor UN-a Robert Kelley napisao je: “Posebno povjerenstvo UN-a za Irak [UNSCOM] i akcijski tim IAEA (Međunarodne agencije za atomsku energiju) izveli su stotine osoba-dana inspekcija u Iraku u razdoblju 1992-1993. Otkrili smo programe nuklearnog, kemijskog i biološkog oružja i metodično ih uništili, čak i do te mjere da smo digli u zrak cijele tvornice i laboratorije i iznijeli posebne nuklearne materijale iz zemlje.” Američki stručnjak, Kelley, također je napisao izvješće IAEA-i o inspekcijama koje su provedene prije rata, a nisu pronađeni dokazi o nuklearnom materijalu ili opremi. Njegovo izvješće ignorirali su u Washingtonu i Londonu.

Vezu Saddam Hussein-Al Qaeda izmislili su američki dužnosnici s ciljem da Bushu daju opravdanje za njegov rat, ali ju je Senatski odbor za obavještajna pitanja odbacio 2006. Al Qaeda se pojavila u Iraku nakon američke okupacije kada je Abu Musab Al Zarqawi Osama Bin Laden je dobio zadatak da uspostavi ćelije u Iraku. Sadam Husein nije imao ni aspiracije ni mogućnosti za izvršavanje udara na SAD koje je od Bagdada udaljene više od 11.000 kilometara.

Datuma 09. travnja 2007., bivši čelnik središnje obavještajne službe George Tenet rekao je u televizijskom intervjuu za 60 Minutes: “Nikada nismo mogli potvrditi da je postojala bilo kakva iračka vlast, vodstvo i kontrola, sudioništvo s Al Qaidom za 11. rujna ili bilo kakav operativni čin koji se vodio protiv SAD-a. Točka.“

Današnji političari i komentatori nastavljaju usvajati dvadeset godina laži i lažnih predstavljanja. Najčešći je da je Sadam Husein uspostavio “manjinski sunitski režim”. To je, na neki način, opravdalo njegovo uklanjanje.

Iako je Saddam Hussein, sunit, imenovao rođake na visoke položaje, vlada je bila sekularna i uključivala je kršćanske, kurdske i šijitske ministre u ključnim ulogama. Zamjenik premijera i ministar vanjskih poslova Tareq Aziz bio je kršćanin. Ministar obrambene industrije i industrije Amr Al Sadi, koji je napravio oružje koje je Irak koristio tijekom iranskog rata i povezivao se s UN-ovim inspektorima za oružje, bio je isto šijit. Nije bio član vladajuće stranke Baath. Njegov brat bio je visokorangirani dužnosnik u ministarstvu nafte.

Rani Baathist koji je došao do vrha stranke, Saadoun Hammadi, još jedan šiita, bio je ministar nafte, premijer i ministar vanjskih poslova. Mohammed Saeed Al Sahhaf, Shiita rođen u Karbali poput Hammadija, služio je kao ministar informiranja i vanjskih poslova. Irački ministar zdravstva 1990-ih bio je Kurd kojeg sam upoznao u Bagdadu 1992. ili 1993. tijekom konferencije koju je sazvala jordanska liječnička udruga. Većina članova Baath i Komunističke stranke bili su Shiiti koji su činili oko 55 posto stanovništva.

Dva primjera izvještavanja o 20. obljetnici, koji su nastali u ponedjeljak, otkrivajućeg su karaktera.

Komentirajući u The Washington Postu predratnu izjavu američkog državnog tajnika Colina Powella o oružju za masovno uništenje Vijeću sigurnosti UN-a, Ishaan Tharoor je rekao kako bi “žalio zbog nedostataka u američkom obavještajnom procesu” koji je Bushu dao povod za rat. Nije bilo “defekata” samo laži koje su u to vrijeme protivnici i kritičari rata prepoznali kao laži.

Zaobilazeći okolo, Tharoor je priznao da je “Saddamov režim” bio “nominalno sekularan”, iako je zapravo bio “sekularan” i uključiv. Tharoor je također napisao da je “režim predsjedavao ujedinjenim osjećajem iračkog identiteta koji je, u određenoj mjeri, razbijen američkom invazijom i njezinim posljedicama”. Postojao je irački identitet prije rata i nije bilo “određene mjere” u naporima SAD-a, pokrenutim u svibnju 2003., prema uništavanju iračkog identiteta. SAD je nametnuo sustav upravljanja zavadi pa vladaj temeljen na etničkom, arapsko-kurdskom i sektaškom, šijitskom i sunitskom, identitetu. Umjesto demokracije, ovaj je sustav proizveo sektaško i etničko čišćenje i vladavinu proiranskih pro-iranskih šiitskih milicijskih vođa koji su postali političari.

U svom 50-minutnom BBC-jevom dokumentarcu, “A Choice of Horrors”, Caroline Wyatt intervjuirala je brojne akademike, novinare i bivše dužnosnike o tome zašto i zašto je izbio rat. Program je bio podijeljen na intervjue sa zagovornicima i protivnicima rata. Zagovornici su se oslanjali na nepostojeće oružje za masovno uništenje i represiju Sadama Huseina. Wyatt je ispravno tvrdio da je kraj Hladnog rata ostavio SAD kao globalnu supersilu koja je nakon 2000. godine imala snage provoditi “humanitarne intervencije”, iako je rat u Iraku bio izravan osvajački rat, a ne “humanitarna intervencija”. Dok su protivnici govorili o američkoj oholosti i tvrdili da je Irak izašao iz američkog rata slomljen, nasilan i osiromašen, zasjenili su ih zagovornici koji su govorili prvi. To je oslabilo zaključak da je američka intervencija bila gora od ne intervencije. Rat riječima oko američkog rata protiv Iraka ne jenjava.