Pripreme za novi svjetski rat

Sjedinjene Države guraju svoje saveznike u Europskoj uniji da se pripreme za Treći svjetski rat. Nemaju drugog izbora nego ga isporučiti ako žele izaći kao pobjednici iz “Tukididove zamke”. Osim ako sva ova strka nije samo predstava kako bi se saveznici “zadržali” u svom taboru dok se jako puno država u Južnoj Americi, Africi i Aziji deklarira “neutralnima”. Istovremeno, zvukovi čizama okupljaju japanske militariste koji su se, poput “radikalnih nacionalista” u Ukrajini, vratili.

Suočeni s napretkom zagovornika multipolarnog svijeta, branitelji “američkog imperijalizma” brzo su reagirali. Ovdje će se analizirati dvije operacije: transformacija europskog zajedničkog tržišta u vojnu strukturu i reformacija Osovine Drugog svjetskog rata. Ovaj drugi aspekt dovodi novog igrača u igru: Japan.

Godine 1949. Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo stvorile su Sjevernoatlantski pakt (NATO). Kanadu i države koje su oslobodili smještaju u Zapadnu Europu. Ne radi o obrani, već o pripremi napada Sovjetskog Saveza. Sve je završilo stvaranjem Varšavskog pakta.

Godine 1950., kada je izbio Korejski rat, Sjedinjene Države razmatrale su proširenje sukoba na Njemačku Demokratsku Republiku (poznatu kao “Istočna Njemačka”). Da bi to učinili, morali su ponovno naoružati Njemačku Saveznu Republiku (poznatu kao “Zapadna Njemačka”) unatoč protivljenju Francuske, Belgije i Luksemburga. Stoga su predložili stvaranje Europske obrambene zajednice (EDC), ali nisu uspjeli suočeni s otporom Gaulista i francuskih komunista.

U isto vrijeme, Marshallovim planom pomažu obnovu zapadne Europe. To uključuje mnoge tajne klauzule, uključujući izgradnju zajedničkog europskog tržišta. Washington je namjeravao i ekonomski dominirati Zapadnom Europom i politički je sačuvati od komunističkog utjecaja i “sovjetskog imperijalizma”. Europska ekonomska zajednica — a kasnije i Europska unija — čine civilnu stranu američkog žetona, čija je vojna strana NATO. Europska komisija nije administracija šefova država i vlada članica Unije, već sučelje između njih i Atlantskog saveza. Europski standardi u pitanjima, ne samo naoružanja i konstrukcije, već i opreme, odjeće i hrane itd. uspostavljene od strane NATO službi, prvo u Luksemburgu, zatim u Belgiji, prenose se na Komisiju, a danas ih odobrava Europski parlament.

Godine 1989., dok se Sovjetski Savez urušavao, francuski predsjednik François Mitterrand i njemački kancelar Helmut Köhl zamislili su oslobađanje Zapadne Europe od američkog tutorstva kako bi se mogli natjecati s Washingtonom. Pregovori o ovom ugovoru vode se istovremeno s prestankom četverostranačke okupacije Njemačke (12. rujna 1990.), ponovnim ujedinjenjem dviju Njemačkih (3. listopada 1990.) i raspuštanjem Varšavskog pakta (1. srpnja 1990.-1991). Washington prihvaća Ugovor iz Maastrichta pod uvjetom da se prizna njihova vojna dominacija. Zapadni Europljani prihvaćaju ovo načelo.

Međutim, Washington zazire od para Mitterrand-Köhl i u zadnji čas zahtijeva da Europska unija integrira sve bivše članice Varšavskog pakta, pa i nove neovisne države iz bivšeg Sovjetskog Saveza. Ove države ne dijele težnje pregovarača iz Maastrichta. Namjera je osloboditi se njemačkog i ruskog utjecaja. Oni svoju obranu oslanjaju na jedini “američki kišobran”.

Washington je 2003. iskoristio španjolsko predsjedanje EU-om (socijalist Felipe González) i visokog predstavnika za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Javiera Solanu da se donese “Europska sigurnosna strategija” po uzoru na nacionalnu sigurnost – Strategija američkog predsjednika Georgea W. Busha. Ovaj dokument je 2016. revidirala visoka predstavnica Federica Mogherini.

Godine 2022., tijekom ukrajinskog rata, Sjedinjene Države, kao i tijekom korejskog rata, ponovno misle da trebaju ponovno naoružati Njemačku protiv Rusije (nasljednice SSSR-a). Oni, dakle, transformiraju EU, ovaj put oprezno. Tijekom predsjedničkog mandata Francuza Emmanuela Macrona ponudili su mu “Strateški kompas”. To je usvojeno tek mjesec dana nakon ruske intervencije u Ukrajini. Članice Europske unije su tim više paralizirane jer još uvijek ne znaju točno jesu li zajedno da surađuju ili da se integriraju (“konstruktivna dvosmislenost”, prema izrazu Henryja Kissingera).

Trenutačni visoki predstavnik Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Josep Borrell u ožujku 2023. organizira prvi “Robert Schuman Forum o sigurnosti i obrani”. U njemu sudjeluje veliki broj ministara obrane i vanjskih poslova država članica Unije. Osim europskih država koje nisu članice Unije, ali su pro-američke, mnoge druge su tamo zastupljene na ministarskoj razini kao što su Angola, Gana, Mozambik, Niger, Nigerija, Ruanda, Senegal, Somalija, Egipat, Čile, Peru, Gruzija, Indonezija i Japan. Osim NATO-a, tamo su zastupljeni i ASEAN, Vijeće za suradnju u Zaljevu i Afrička unija. Iznad svega, Arapska liga šalje svog glavnog tajnika.

Ovaj Forum ima izričiti cilj obrane “multilateralizma i međunarodnog poretka temeljenog na pravilima”; elegantan način osude rusko-kineskog projekta “multipolarnog svijeta utemeljenog na međunarodnom pravu”.

Zahvaljujući epidemiji Covida, Europska unija već je sebi dala ovlasti u području zdravstva koje nisu bile predviđene Ugovorima. Objasnio sam na početku ove epidemije da mjera zatvaranja zdravih ljudi nije imala presedana u povijesti. Zamislio ga je na zahtjev bivšeg direktora laboratorija Gilead Science i bivšeg ministra obrane Donalda Rumfelda doktor Richard Hatchett, koji je postao direktor CEPI-ja (Coalition for Epidemic Preparedness Innovations). Prema njegovom povjerljivom izvješću iz 2005., zatvaranje zdravih civila u njihove domove trebalo je odrediti poslove koji se mogu premjestiti, zatvoriti industrije široke potrošnje na Zapadu i koncentrirati radnu snagu u obrambenu industriju. Još nismo tu, ali Europska unija nakon što je preuzela javnozdravstvene ovlasti koje nisu predviđene Ugovorima, ne izazivajući ogorčenje, sada tumači tekstove da postane vojna sila.

Prošli tjedan, tijekom Schuman Foruma, Josep Borrell predstavio je svoje prvo izvješće o provedbi “Strateškog kompasa”. Riječ je o koordinaciji udruživanja nacionalnih vojski, uključujući i obavještajne službe u duhu integracije, a ne više suradnje. Projekt Emmanuela Macrona sada pokopava projekt Charlesa De Gaullea i francuskih komunista. “Obrambena Europa” sada se pojavljuje kao slogan čiji je cilj staviti ne samo operativne snage država članica EU-a pod nadležnost vrhovnog zapovjednika savezničkih snaga u Europi (SACEUR), danas generala Sjedinjenih Država Christophera G. Cavolija, već i preuzeti kontrolu nad svim odlukama o financiranju koje su dosad bile u nadležnosti nacionalnih parlamenata, pa čak i odluke o naoružanju i organizaciji koje su padale na izvršne vlasti država članica. Dakle, Unija je u procesu organiziranja zajedničke vojske ne znajući tko će njome zapovijedati.

Rekonstrukcija osovine nacisti-nippon

Kada razmišljamo o Drugom svjetskom ratu, u Europi mislimo na datume 1939. i 1945. To je apsolutno netočno. Rat je počeo 1931. nakon što su japanski generali napali kineske vojnike u Mandžuriji. Ovo je bilo prvo prelijevanje japanske civilne moći od strane militarističke frakcije, koja je dobila zamah nekoliko mjeseci kasnije atentatom na civilnog premijera od strane skupine vojnika. U roku od nekoliko godina Japan se transformirao u militarističku i ekspanzionističku silu. Ovaj rat nije završio s oslobađanjem Mandžurije od strane Crvene armije 1945. godine. Doista, Sjedinjene Države upotrijebile su dvije atomske bombe kako bi spriječile predaju Japana SSSR-u i osigurale da će se to dogoditi samo pred njegovim generalima. Nastavili su se boriti sve do 1946. jer su se mnogi Japanci odbili predati Amerikancima koji do tada gotovo da i nisu ratovali na Pacifiku. Drugi svjetski rat je stoga trajao od 1931. do 1946. Ako ispravimo ove pogreške u datumu, to je zato što je postao globalan tek s Osovinom Rim-Berlin-Tokio (“Trojni pakt”).

Temelj Osovine nisu različiti interesi njezinih članova, već njihovo obožavanje Sile. Da bismo danas učinili slične reforme, potrebno je ujediniti one koji dijele to isto štovanje.

Kada su Sjedinjene Države 1946. godine okupirale Japan, prvo su pomislile na čišćenje svih militarističkih elemenata. Ali kada je izbio Korejski rat, odlučili su se osloniti na Japan u borbi protiv komunizma. Okončali su suđenja koja su bila u tijeku i rehabilitirali 55.000 visokih dužnosnika. Postavili su Dodgeov plan, ekvivalent Marshallovom planu u Europi. Među sretnim korisnicima ove promjene politike, Hayato Ikeda postao je premijer i obnovio gospodarstvo zemlje. Uz pomoć CIA-e osnovao je Liberalno-demokratsku stranku. Iz njegove struje, unutar nje, potekli su premijer Shinzo Abe (2012-2020) i njegov nasljednik Fumio Kishida (2020 -).

Potonji je upravo iznenada posjetio Ukrajinu. On je prvi azijski šef vlade koji je posjetio ovu zemlju od početka rata. Posjetio je masovnu grobnicu u Buchi i izrazio sućut obiteljima žrtava “ruskih zlostavljanja”. Većina analitičara ovo putovanje tumači kao pripremu za nadolazeći summit G7 u Japanu. Osim ako se ne ide mnogo dalje.

U svom završnom priopćenju, Fumio Kishida i Volodimir Zelensky ističu “neodvojivost euroatlantske i indo-pacifičke sigurnosti” i “važnost mira i stabilnosti diljem Tajvanskog tjesnaca”. Na njima je ne samo braniti Ukrajinu od Rusije, nego i Japan od Kine. Ovo priopćenje postavlja temelje za novi savez između nasljednika nacista koji su ukrajinski “integralni nacionalisti” i nasljednici shōwa nacionalizma.

Današnja Ukrajina jedina je država na svijetu koja ima eksplicitno rasistički Ustav. Usvojen 1996. i revidiran 2020., u svom članku 16. navodi da je „očuvanje genetskog nasljeđa ukrajinskog naroda odgovornost države”. Ovaj je članak napisala udovica ukrajinskog nacističkog premijera Yaroslava Stetskog.

S druge strane, japanski Ustav odriče se rata u članku 9. Ali Shinzo Abe i Fumio Kishida pokrenuli su borbu za ukidanje ove odredbe. Između ostalog, onemogućuje prijenos smrtonosne obrambene opreme, pa je gospodin Kishima Kijevu ponudio oko 7,1 milijardu dolara humanitarne i financijske pomoći. Što se tiče nesmrtonosne vojne opreme, mogao je samo ovaj tjedan najaviti isporuku zaliha vrijednih 30 milijuna dolara.

Ovu remilitarizaciju Japana podupire Washington, koji je već promijenio stranu podržavajući Ukrajinu. Američki veleposlanik u Tokiju Rahm Emmanuel tweetao je: “Premijer Kishida dolazi u povijesni posjet Ukrajini kako bi zaštitio narod Ukrajine i promicao univerzalne vrijednosti sadržane u Povelji Ujedinjenih naroda (…). Na udaljenosti od oko 1600 km , u Moskvi se oblikuje drugačije i zločestije partnerstvo” (aludirajući na summit Putin-Xi).

Sa svoje strane, glasnogovornik kineskog Ministarstva vanjskih poslova, Wang Weibin, naprotiv, izjavio je o premijerovom putovanju da se “nada da će Japan vršiti pritisak na ublažavanje situacije, a ne obrnuto”. Sa svoje strane, Rusija je poslala dva strateška bombardera iznad Japanskog mora oko sedam sati.

Autor: Thierry Meyssan