U kupovini

Mnogo toga se u prodavnicama može vidjeti i saznati o ljudima i njihovim odnosima i osobinama. Dovoljno je samo malo pogledati sa strane razmisliti.

Nekako sam se u kući izborio da ne moram, osim izuzetno, ići u kupovinu namirnica. To mi je izuzetno dosadan posao i radije bih se poduzeo i težeg i prljavijeg posla ako bih mogao birati. (Ipak, dok je žena u kupovini, ja obično izaberem ljepši posao – sjedim za kompjutorom.) Ali nekada mi nema spasa, moram i ja u kupovinu! Moja omiljena uloga se tada zove „gurač kolica“ i dok pored žene guram kolica, pomalo promatram ljude oko sebe.

Gledam jednog mršavog čovjeka, ispijenog lica. Ne bih mogao odrediti odakle je. U kolicima ispred njega gajba piva u bocama, a iznad nje još jedan karton piva u konzervama. Tu je i polovica kruha i još poneka sitnica od hrane. Zaključujem kako je riječ o nekome ko bi se prije odrekao hrane nego pića i ko će sad, čim dođe kući, zasjesti pred TV ekran uz pivo i toliko se napiti da će u fotelji i zaspati. Možda nisam u pravu, možda je čovjek potpuno drugačiji nego što ga zamišljam, ali ja naprosto vidim takvu sliku.

Onda mi pogled privuče jedan stariji par. Nizozemci, očito je. Muž u jednoj ruci drži papir sa spiskom namirnica koje će kupiti, a drugom gura kolica. Idu samo na mjesta gdje su namirnice koje namjeravaju kupiti. Ubacuju stvari u kolica, nekada jedno, nekada drugo, zavisi kome je šta pri ruci. Ponešto progovore. Nemaju baš puna kolica, ne kreću se suviše brzo, a već su na kasi.

Jedna mlada crnkinja, čini mi se Etiopljanka, s djetetom na grudima, djeluje dosta neodlučno. Zastane ispred nekih artikala, mjerka ih i prevrće u rukama kao da se omišlja hoće li ih ubaciti u kolica ili ih vratiti na policu. Čini mi se da joj se ne žuri. Možda joj je ovo, razmišljam, mirniji, ljepši dio dana i namjerno odugovlači kako bi se što duže zadržala? Možda je u kući čeka mnogo posla koji ne voli, možda napeta atmosfera… A možda je jednostavno takav tip – sve polako i nesigurno?

Onda iza leđa odjednom čujem „naš“ jezik. „Luk!“, samo reče muški glas. Još ne mogu po naglasku odrediti preciznije odakle je. Okrenem se i vidim čovjeka, visajliju od skoro dva metra, četrdesetogodišnjaka s povelikim stomakom, s rukama na leđima, i pored njega ženicu koja mu nije ni do ramena koja gura kolica i upravo ubacuje luk u njih. Pretpostavljam da su bračni par. „Ovo!“, pokaza muž na jedan artikal rukom, pa je brzo vrati na leđa odakle je, čini se, pomjera samo kako bi prstom pokazao šta treba kupiti. Naglasak kod ove riječi je bio crnogorski, a i visina je upućivala na to podneblje. Žena je samo bespogovorno ubacila pokazani artikal u kolica. Malo sam se odmakao da ih bolje osmotrim, bili su mi neobično zanimljivi. „Ovo je dobro“, pokazao je muž na sljedeći artikal, a žena ga ponovo bespogovorno ubacila u kolica. „Reka sam da je dobro, a ne da ga ubačiš!“, malo povišenim tonom reče muž, a žena opet bez pogovora i znaka ikakvog negodovanja vrati artikal na mjesto s kog ga je i uzela. Njen glas nisam čuo i ne bih mogao odrediti odakle je.

U međuvremenu smo već na kasi. Ispred nas dvoje Turaka koji su natovarili dvoja puna kolica i trebat će vremena da kasirka sve to skenira. Iza nas staje žurno jedna žena, valjda zato što je vidjela da je red mali, a onda, kad je vidjela koliko je pred njom robe koja čeka na skeniranje, brže-bolje se premješta na susjednu kasu gdje je više kupaca, ali računa da će prije stići. Osvrćem se i vidim da ona Etiopljanka još uvijek nije blizu kase. Kolica su joj gotovo prazna.

U međuvremenu, već smo i mi na redu, sve je plaćeno i vozimo kolica do auta. Izdržao sam kupovinu s manje dosade zahvaljujući tome što sam promatrao ljude.