Lekcija profesora Ike

Nedavno je moja generacija proslavila pedesetu godišnjicu mature. Bio je to lijep doživljaj; poželjeli smo se, okupili i družili i prisjećali se davnih, zajedničkih doživljaja.

Došli smo s raznih strana svijeta, iz nekoliko država, nas osamnaestoro od tridesetak bivših maturanata koji su još živi. S nama su bila i trojica naših profesora, što nam je bilo posebno drago. Tek tad smo saznali da su i od trojice prisutnih profesora (Tahir, Josip i Ilija) dvojica, Ilija Iko Stojanović i Josip Baotić, bili školski drugovi; da su pohađali istu školu, čak isti razred, tako da je to bio dvostruki susret generacija.

Bila su dva odjeljenja maturanata naše generacije, četrdesetak učenika, a naši razrednici su umrli, profesorica Ana Živković i profesor Ilija Kamenjaš, tako da smo zamolili profesora Iku da toga dana preuzme ulogu razrednika za oba odjeljenja. On je to uradi rado i s puno vještine, takta i strpljenja, baš kao što je uvijek radio svoj pedagoški posao. Spomenuli smo sve svoje profesore, ona smo rekli nešto o sebi, ispričali ponešt što smo mislili da bi bilo lijepo ispričati u takvoj prilici…

Meni je na um pao jedan doživljaj vezan za profesora Iku i većinu svog vremena, umjesto da pričam o sebi, iskoristio sam upravo za to da podsjetim ostale na ovaj događaj.

Tog dana se desilo da je profesor Iko krenuo u naš razred malo prije nego što je zvonilo, tako da je bio na vratima baš u trenutku kada se čulo zvono. Mi smo svi još bili opušteni, još se nismo umirili, a jedan učenik je čak glasno uzviknuo: „Boli me k…“ kad je profesor upravo zakoračio u razred i sve lijepo čuo.

Samo da napomenem da je u to vrijeme u našoj školi vladala gvozdena disciplina i da se za sitnicu kažnjavalo. Ovo je bio prekršaj za strogu kaznu i mi smo svi u trenu zanijemili. Kroz glavu nam je svima prostrujalo zastrašujuće pitanje – šta nas sad čeka? Svi ćemo dobiti bar ukor, a ovaj učenik – ko zna!? Ode mu glava! Vrijeme je u trenutku stalo, svi smo se ukočili i sa strahom iščekivali sljedeći trenutak. Profesor Iko se na te riječi, u hodu, okrenuo prema cijelom razredu, ovlaš nas pogledao, ozbiljan u licu, a onda nastavio put ka katedri. Da, to je to, mislili smo. Sad smišlja samo kako će nam odmjeriti što oštriju kaznu. Noge su nam se odsjekle. Profesor je nehajno bacio dnevnik na stol, sjeo, i tiho, činilo nam se više za sebe, samo rekao: „Bože, Bože, tako mladi, a sve vas nešto boli!“

Nismo još uvijek znali šta slijedi poslije toga, samo smo nijemo gledali, a on je u dnevnik upisivao sat, pitao ima li odsutnih, zatvorio dnrvnik, ustao kao i svaki put ranije kad je slijedila nova lekcija i nastavio: „Danas ćemo nastaviti…“ i počeo predavati novo gradivo. Tek tad smo shvatili da je naš izgred za njega završena priča i da idemo dalje kao da se ništa nije dogodilo.

Ovog profesora smo svi voljeli još prije njegovog dolaska, jer se već pročulo da je „dobar čovjek“. Kad smo ga vidjeli, očito je bilo da je bio pristojan, lijep, mlad, uredan čovjek, ljubazan, nimalo umišljen. Cure su se masovno zaljubljivale u njega, ali on se s time nosio baš onako kako to i treba činiti pravi profesor – bio je na distanci, praveći se da to ne primijeti i pazeći da ni jednu od njih ne povrijedi. Bio je sin doktora Vlaste, koji je iz Beograda došao u Orašje i tu ostao, a brat Aco je tada bio u prvom timu FK Crvena zvezda iz Beograda, višestrukog prvaka države. Navijači tog kluba su tada ponosno nosili u džepovima novčanike na čijoj je zadnjoj strani bila i slika igrača ovog kluba među kojima  je bio i Aco, kasnije cijenjeni zubar u Orašju. Sve je to nama tada bilo nešto veliko i značajno, nešto zbog čega smo ovog profesora dodatno voljeli. Ali sve to je bilo ništa u odnosu na ovaj gest kad nam je tako lako oprostio našu nesmotrenost. Tad je u našim očima postao gorostas, primjer na koga se treba ugledati, naš putokaz i svjetionik u daljem životu. Tu lekciju, koja je trajala možda samo minutu, zapamtili smo za cijeli život i iz nje naučili više nego iz mnogih višesatnih.

Eto zašto se svi mi učenici profesora Ike ponosimo njime. Eto zašto je on mogao i za vrijeme rata, kada su zaista bila luda i nemilosrdna vremena, kad je kulminirala međunacionalna netrpeljivost, bez većih problema ostati u Orašju i sve vrijeme raditi u školi. Takvom čovjeku, jednostavno, niko nije našao zamjerku, jer on nije imao mrlja u svom životu. Na takvog čovjeka će teško nasrnuti bilo ko. I eto zašto ga i danas svi volimo i poštujemo.

Eh, da imamo više takvih profesora, gdje bi nam bio kraj…

Autor teksta s profesorom Ikom, susret nakon pedeset godina.