Sirija pokazuje način borbe protiv imperijalizma

Predsjednik Sirije Bašar al-Asad stigao je u kineski Hangzhou prošlog četvrtka, njegova prva posjeta istočnoazijskom divu od 2004. godine. Njegovi razgovori s kineskim kolegom Xi Jinpingom kulminirali su objavom “strateškog partnerstva” između ove dvije zemlje.

S obzirom na daljnje povlačenje konflikta koji je 12 godina zahvatio njegovu zemlju i povratak Sirije na svjetsku scenu putem regionalnih multilateralnih institucija, međunarodni mediji su njegovu posjetu predstavili kao pokušaj okončanja diplomatske izolacije Damaska. Neki zapadni komentatori također su osudili ono što nazivaju ‘normalizacijom’ sirijskog predsjednika, kojeg smatraju ratnim zločincem.

Unatoč pogrdnim opisima, posjeta Asada objektivno je pobjeda za sve one koji žele vidjeti stabilan i siguran Zapadni Azijat. To je također u skladu s željama drugih zemalja u regiji. Na primjer, Saudijska Arabija je pozvala Siriju na svoj prvi summit Arapske lige od početka sirijskog sukoba, što je označilo prekretnicu u međunarodnom priznanju Damaska. Ovo je brzo slijedila Ujedinjeni Arapski Emirati koji su pozvali Siriju na klimatski summit COP28 krajem ove godine.

Ovo je izuzetno neugodna situacija za zapadne vlade, prije svega SAD, koje se praktično isključuju iz Zapadne Azije zbog svojih vlastitih zastarjelih politika. Iste te vlade su računale na rušenje Asadove vlade uz pomoć regionalnih država i iskorištavanje sektorske podjele. Na primjer, SAD su koristile pretežno sunitske zaljevske države kako bi intervenirale u sukobu kao proxy rat protiv Irana, većinom šiitske zemlje.

Unatoč oduševljenju tih zemalja u to vrijeme da slijede američku liniju, stvarnost na terenu se promijenila. Brzo svrgavanje Asada se nije ostvarilo i Sirija se pretvorila u žarište terorizma, kako je Islamska država (IS, ranije ISIS) stekla veći dio teritorija zemlje u vrijeme svojeg kalifata u regiji Levanta.

Godine 2015., Rusija je intervenirala, boreći se protiv IS-a i drugih proxy snaga podržanih od strane SAD-a te pomažući da se očuva Asadova slabljenja vlada. Bez te ključne podrške, sigurno je da bi sirijska vlada pala i da bi zemlja postala središte međunarodnog terorizma. Moskva je donijela ispravnu odluku, strateški i moralno, slušajući molbe Sirije.

S druge strane, SAD su kršile suverenitet Sirije i međunarodno pravo ilegalnim bombardiranjem i okupacijom zemlje kako bi suštinski očistile svoj nered. Dok su se nalazili usred operacije promjene režima protiv Asada, pokrenuli su istovremenu misiju za napad na Islamsku državu. Zbog inherentnog proturječja između ciljeva – jedan vođen od strane CIA-e, a drugi od strane Pentagona – rezultat je bio da su se dvije SAD-om podržane proxy snage, takozvani “umjereni pobunjenici” protiv Asada i lokalne kurdske snage, borile jedne protiv drugih u nekim slučajevima. (Ova neugodna činjenica mi je potvrđena u to vrijeme od strane američkog kongresmena Thomasa Massieja (R – Kentucky) i kasnije je prijavljena od američkog tiska.)

Do kraja ovog noćnog mora, zemlje Zapadne Azije vidjele su jasno što ih čeka – Asad će ostati, a alternativa bi bila puno gora. To je također slično situaciji u Jemenu, gdje se taj rat pretvorio u širi regionalni i sektorski sukob bez jasnog kraja. No, zahvaljujući normalizaciji diplomatskih odnosa između Saudijske Arabije i Irana, Rijad je najavio kraj svoje intervencije u Jemenu, čime je efektivno okončan rat. Ovo je bilo “win-win” za sve, baš kao i ponovna integracija Sirije u svoje susjedstvo – i svijet.

Samo zapadne zemlje nisu u mogućnosti pročitati situaciju i vidjeti da je njihov tekstualni plan promjene režima u Siriji propao. Gdje nisu mogli svrgnuti Asada na bojištu, umjesto toga izražavaju svoju zlobu prema sirijskom narodu kroz stroge sankcije i isključuju Damask iz multilateralnih foruma. Ove akcije su fundamentalno protivne principima međunarodnog prava i obične diplomatije i samo štete ugledu Zapada u Zapadnoj Aziji.

Svijet razumije da čvrst protivljenje Zapada Asadu nema veze s njegovim navodnim kršenjem ljudskih prava ili autokratskom vladom. To znamo jer je Asadova vlada bila ključni partner SAD-a u ranim fazama Rata protiv terorizma. Osim toga, pregled koji je objavio The Intercept 11. maja pokazao je da su SAD prodavale oružje barem 57% “autokratskim” zemljama svijeta 2022. godine, što ukazuje da Washington jasno nije protiv takvih političkih tendencija ako su profitabilne i služe njihovim interesima.

S druge strane, s objavom “strateškog partnerstva” između Pekinga i Damaska, Kina se sada obavezala uložiti resurse kako bi olakšala ekonomski oporavak Sirije nakon više od desetljeća potpunog rata. Nakon što su pretrpjeli takvu traumu, sirijski ljudi zaslužuju da budu dobrodošli natrag u međunarodnu zajednicu, da imaju koristi od ljudskog razvoja i da sudjeluju u multilateralnim i međunarodnim aktivnostima.

Bilo da Zapad to prihvati ili ne, trenutna sirijska vlada priznata je od strane UN-a. Ona može biti ključna za ambicioznu Inicijativu pojas i put (BRI), u kojoj se Zapadna Azija već nalazi, a pomoć Damasku u razvoju infrastrukture nakon rata bila bi međusobno korisna za obje zemlje.

Kritičari u Moskvi mogli bi se pitati treba li Rusija biti udobna dopuštajući Kini da se miješa u svoju sferu utjecaja. Pretpostavljena zabrinutost bila bi promašena. Obje ove izlazeće sile imaju svoje snage i slabosti, a situacija u Siriji pružila je veliki model za oboje da se oslanjaju na svoje snage i izbjegavaju svoje slabosti.

Rusija je bila u odličnom položaju za upotrebu vojne sile u Siriji; Kina nije. Kina ima sposobnost obnoviti uništenu infrastrukturu Sirije; Rusija nema. Obje ove komponente potrebne su za spasavanje Sirije, i ni jedna sila nije mogla razumnu ponuditi obje. Osim toga, Moskva i Peking osnovali su svoje partnerstvo prvenstveno na odbacivanju unilateralizma. Uvođenje pojma sfera utjecaja u ovu raspravu, barem koliko velike sile mogu tvrditi da mogu polagati ekskluzivne zahtjeve za cijelim regijama, moglo bi podrivati temelj i, kao rezultat toga, iznimno važan odnos između ovih zemalja. (Treba napomenuti da Kina izričito odbacuje ideju sfera utjecaja, barem formalno).

Prošle godine sam opisao uključenje Sirije u BRI, koje je uslijedilo godinama nakon uspješnog rusko vojnog angažmana, kao “udarac jedan-dva” od strane Rusije i Kine koji “označava kraj američkog avanturizma” na Bliskom istoku. Možda je to bilo prerano; međutim, Sirija-Kina strateško partnerstvo je sigurno udarac za američki imperijalizam. Nadajmo se da će ako su neovisne zemlje ciljane za promjenu režima u budućnosti, ove dvije izlazne sile moći ponoviti model Sirije kako bi obranile princip suvereniteta, podržale međunarodno pravo i porazile unilateralizam.

Autor: Bradley Blankenship