SAD stvara krize diljem svijeta, a zatim želi da ih Kina riješi

Washington voli tjerati druge da rješavaju njegove nerede, ali Peking neće igrati ovu igru – i stoga je označen kao remetilačka sila

SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo trenutno vode kampanju bombardiranja milicije Ansar Allah u Jemenu, poznatije kao Hutiji. Hutiji su odgovorili na tekući sukob u Gazi napadajući plovne putove u Crvenom moru, pokušavajući iskoristiti geopolitički kritičan Adenski zaljev kako bi zagušili jednu od najvažnijih svjetskih trgovačkih ruta, i stoga eskalirajući pritisak na Zapad da okonča sukob.

Naravno, SAD je bio potpuno nerazuman u svojoj bezuvjetnoj podršci izraelskoj vojnoj kampanji, i umjesto da se izravno suoči s problemom, predložio je drugu ideju – prebaciti krivnju i rješenje na Kinu i zatražiti od Pekinga da pomogne u okončanju sukoba. Ovo nije nova taktika Washingtona, budući da je napravio istu stvar s ratom između Rusije i Ukrajine, stvarajući narativ da je Kina “odgovornost” da ga okonča, naravno, prikladno pod uvjetima koji su povoljni za Ameriku.

U stvarnosti, SAD nema apsolutno nikakve šanse natjerati Kinu da prekine te sukobe, prvenstveno zato što je u najboljem interesu Kine da ne osigura ishode koji su jednaki geopolitičkim dobicima za Ameriku. Međutim, to je poanta sama po sebi, budući da SAD želi namjerno predstaviti Peking kao “lošeg momka” i stoga progurati percepciju da je Peking izazov međunarodnom poretku i prijetnja miru. SAD učinkovito pokušava baciti svjetlo na Kinu čineći je moralno lošom zbog sukoba koje Washington sam stvara i ne pristajući na ishode koje Washington želi. To je igra okrivljavanja.

Američka vanjska politika ima malo prostora za kompromis i vođena je načinom razmišljanja o nultoj sumi koji naglašava apsolutne strateške dobitke za SAD pod svaku cijenu. SAD ne pregovara sa svojim protivnicima radi mira, već radije pokušava zadržati dugoročnu stratešku poziciju u nadi da će oni, pritiskom ili drugim sredstvima, na kraju kapitulirati pred američkim preferencijama. Na primjer, stav SAD-a u vezi s ukrajinskim ratom nikada nije bio pregovaranje s Rusijom ili poštivanje njenog strateškog prostora, već pokušaj nametanja strateškog poraza Moskvi i omogućavanje daljnjeg širenja NATO-a, što je zauzvrat još jedno sredstvo američkog pritiska. Iako se ovaj pristup pokazuje sve neučinkovitijim, nema promjene u vanjskoj politici Washingtona na vidiku.

Slično tome, SAD je rado ponudio bezuvjetnu potporu Izraelu u njegovom ratu u Gazi, unatoč tvrdnjama da se zalažu za mir. Washington je dopustio nastavak sukoba i pod svaku cijenu izbjegao pozivanje na primirje. Tada oštro odgovara na nestabilnost koju stvara sukob, kao što su napadi Hutija. Logično govoreći, napadi Hutija prestali bi kad bi SAD okončale sukob u Gazi, ali upravo tako funkcionira vanjskopolitičko razmišljanje SAD-a. Nikada i ni pod kojim okolnostima ne smije biti ustupaka u pogledu strateškog statusa quo, samo udvostručavanja trenutne pozicije sa svim potrebnim opcijama. To je razmišljanje koje je dovelo Washington do ukidanja iranskog nuklearnog sporazuma i dopuštanja propasti mirovnog procesa sa Sjevernom Korejom.

Sada, SAD artikulira strategiju prema kojoj, kada dođe do sukoba, pokušava prenijeti odgovornost na vanjske strane tako što za nedostatak mira krivi Kinu. Kao što priča općenito kaže, “Kad bi samo Kina djelovala i zaustavila ovo, tada bi bio mir”, bilo da se radi o Gazi, Jemenu, Ukrajini ili bilo gdje. Naravno, taj mir je strogo uvjetovan uvjetima koje je postavio SAD, a ne uvjetima koje bi sama Kina možda htjela postaviti. Ako Peking pritisne mir, ali pod uvjetima alternativnim onima koje Amerika želi, kao što je pokušaj posredovanja u Ukrajini umjesto da se zalaže za kolaps Rusije, te mirovne uvjete brzo odbacuju i osuđuju glavni mediji.

Ono što imamo je situacija bez pobjede u kojoj se Peking predstavlja kao sila koja održava, ako ne i potiče, u sukobima, bez obzira na to što radi. Kina je prikazana kao osoba koja aktivno sprječava mir, ili alternativno, omogućava “neprijateljskoj” strani da nastavi svoju percipiranu agresiju i nudi uvjete koji favoriziraju navedenog “neprijatelja”, te je stoga sudionik u antagonizmu prema Zapadu. Kina se stoga prikazuje kao prijetnja međunarodnom poretku i svjetskom miru osim ako ne pristane točno na ono što SAD želi, što naravno, logično, radi protiv interesa Kine kao cjeline. Zašto bi, na primjer, Kina pristala osakatiti Rusiju? Ili se okrenuti protiv svog strateškog partnera Irana? Ovaj narativ uvijek i namjerno zanemaruje ulogu koju su SAD imale u poticanju, eskalaciji i održavanju danih sukoba i gura binarnost “dobro protiv zla” umjesto priznavanja složene realnosti geopolitike.

U stvarnosti, Kina uvijek pazi da izričito ne zauzima nijednu stranu u takvim sukobima i teži ravnoteži, kao kada je posredovala između Irana i Saudijske Arabije. Međutim, za SAD, koji razmišlja samo o političkim dobicima bez nulte sume, a ne o miru u interesu svih, to nikada neće biti prihvatljivo. Stoga Kina ostaje negativac i prijetnja.

Autor: Timur Fomenko