‘Prehrambena tranzicija’ je rat protiv hrane, poljoprivrednika i svih ostalih u svijetu

Elita misli da može učiniti bolji posao od prirode mijenjanjem suštine hrane i genetskog jezgra opskrbe hranom (putem sintetičke biologije i genetskog inženjeringa).

Plan također uključuje uklanjanje farmera sa zemlje (farme bez farmera vođene umjetnom inteligencijom) i ispunjavanje velikog dijela sela vjetroelektranama i solarnim pločama. Iako prehrambeni sustav ima probleme koje treba riješiti, ova pogrešna agenda je recept za nesigurnost hrane za koji nitko nije glasovao.

Diljem svijeta, od Nizozemske do Indije, farmeri prosvjeduju. Možda se čini da prosvjedi nemaju mnogo toga zajedničkog. Ali oni to rade. Poljoprivrednici sve teže zarađuju za život, primjerice zbog neoliberalne trgovinske politike koja dovodi do uvoza proizvoda koji podriva domaću proizvodnju i snižava cijene, povlačenja državne potpore ili provedbe politika nulte neto emisije koji postavljaju nerealne ciljeve.

Zajednička nit je da se, na ovaj ili onaj način, poljoprivreda namjerno onemogućuje ili da je financijski neodrživa. Cilj je otjerati većinu farmera sa zemlje i probiti se kroz plan koji će po samoj svojoj prirodi vjerojatno proizvesti nestašice i potkopati sigurnost hrane.

Globalnu agendu ‘jedne svjetske poljoprivrede’ promoviraju Zaklada Gates i Svjetski ekonomski forum. Uključuje viziju hrane i poljoprivrede koja vidi tvrtke kao što su Bayer, Corteva, Syngenta i Cargill kako rade s Microsoftom, Googleom i velikim tehnološkim divovima kako bi omogućili farme bez farmera vođene umjetnom inteligencijom, laboratorijski proizvedenu ‘hranu’ i maloprodaju kojom dominiraju slični Amazona i Walmarta. Kartel vlasnika podataka, vlasničkih dobavljača inputa i platformi za e-trgovinu na vrhuncu gospodarstva.

Agenda je zamisao digitalno-korporativno-financijskog kompleksa koji želi transformirati i kontrolirati sve aspekte života i ljudskog ponašanja. Ovaj kompleks čini dio autoritarne globalne elite koja ima sposobnost globalno koordinirati svoj program putem Ujedinjenih naroda, Svjetskog ekonomskog foruma, Svjetske trgovinske organizacije, Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda i drugih nadnacionalnih organizacija, uključujući utjecajne think tankove i zaklade (Gates, Rockefeller itd.).

Njihov plan za hranu i poljoprivredu eufemistički se naziva “tranzicija hrane”. Velike poljoprivredne i ‘filantropske’ zaklade pozicioniraju se kao spasitelji čovječanstva zbog svojih često promoviranih planova da ‘nahrane svijet’ visokotehnološkom ‘preciznom’ poljoprivredom’, poljoprivredom ‘vođenom podacima’ i ‘zelenom’ (net- nulta) proizvodnjom – pri čemu je “održivost” mantra.

Sastavni dio ove ‘tranzicije hrane’ je narativ o ‘kriznoj klimi’, komentar koji je pažljivo konstruiran i promoviran i ideologija net-zero povezana s uzgojem ugljika i trgovinom ugljikom.

‘Tranzicija hrane’ uključuje zaključavanje farmera (barem onih farmera koji će ostati u poljoprivredi) dalje u poljoprivredu pod kontrolom korporacija koja izvlači bogatstvo i služi tržišnim potrebama globalnih korporacija, Ponzijevih shema trgovanja ugljikom i institucionalnih investitora i špekulanata bez veze poljoprivrednicima koji smatraju poljoprivredu, prehrambene proizvode i poljoprivredno zemljište pukom financijskom imovinom. Ti farmeri bit će svedeni na korporativne agente za izvlačenje profita koji snose sve rizike.

Ova predatorska komercijalizacija sela koristi se pogrešnim premisama i alarmom za klimu kako bi legitimizirala uvođenje tehnologija koje će nas navodno sve spasiti od klimatskog sloma i maltuzijanske katastrofe.

U društvu općenito vidimo da se propitivanje službenih narativa obeshrabruje, cenzurira i marginalizira. To smo vidjeli s politikama i ‘znanošću’ koji su korišteni za legitimizaciju državnih radnji povezanih s COVID-om. Bogata elita sve više financira znanost, određuje što bi se trebalo proučavati, kako bi se to trebalo proučavati i kako se otkrića šire i kako se koristi proizvedena tehnologija.

Ova elita ima moć zatvoriti istinsku raspravu i ocrniti i cenzurirati druge koji dovode u pitanje dominantni narativ. Prevladavajuće mišljenje je da se svi problemi s kojima se čovječanstvo suočava moraju riješiti tehničkim inovacijama koje određuju plutokrati i centralizirana moć.

Ovaj oholi način razmišljanja (ili izravna arogancija) vodi do i simptomatičan je za autoritarizam koji nastoji čovječanstvu nametnuti niz tehnologija bez demokratskog nadzora. To uključuje cjepiva koja se sama prenose, genetski inženjering biljaka i ljudi, sintetičku hranu, geoinženjering i transhumanizam.

Ono što vidimo je pogrešna eko-modernistička paradigma koja koncentrira moć i privilegira tehno-znanstvenu ekspertizu (oblik tehnokratske izuzetnosti). U isto vrijeme, povijesni odnosi moći (često ukorijenjeni u poljoprivredi i kolonijalizmu) i njihovo nasljeđe unutar i između društava diljem svijeta prigodno se ignoriraju i depolitiziraju. Tehnologija nije lijek za sve destruktivne učinke siromaštva, nejednakosti, lišavanja imovine, imperijalizma ili klasnog izrabljivanja.

Kad je riječ o tehnologijama i politikama koje se uvode u poljoprivredni sektor, ti će se fenomeni pojačati i dalje ukorijeniti – a to uključuje bolesti i loše zdravlje, koji su se znatno povećali kao rezultat moderne hrane koju jedemo i agrokemikalija i prakse koje već koriste korporacije koje se zalažu za ‘tranziciju hrane’. Međutim, to onda otvara druge tehno-popravke koje vrte novac u sektoru znanosti o životu za investitore poput BlackRocka koji ulažu i u poljoprivredu i u farmaciju.

Ali u neoliberalnoj privatiziranoj ekonomiji koja je često olakšavala uspon članova kontrolirajuće bogate elite, razumno je pretpostaviti da njezini članovi posjeduju određene pretpostavke o tome kako svijet funkcionira i trebaju nastaviti funkcionirati: svijet temeljen na deregulaciji s ograničenim nadzorom i hegemonija privatnog kapitala i svijeta koji vode privatni pojedinci poput Billa Gatesa koji misle da znaju najbolje.

Bilo putem, na primjer, patentiranja oblika života, trgovine ugljikom, učvršćivanja tržišne (korporacijske) ovisnosti ili ulaganja u zemljište, njihove eko-moderne politike služe kao pokriće za stvaranje i gomilanje daljnjeg bogatstva i za učvršćivanje njihove kontrole.

Stoga ne bi trebalo iznenaditi da moćni ljudi koji preziru demokratska načela (i implicirano, obične ljude) vjeruju da imaju neko božansko pravo potkopati sigurnost hrane, zatvoriti raspravu, dodatno se obogatiti zahvaljujući svojim tehnologijama i politikama i kockati se s budućnošću čovječanstva.

Autor: Colin Todhunter