Nije tajna da se sve više udaljavamo jedni od drugih. I pored većih mogućnosti da to činimo više nego nekada, naši kontakti se svode, ako ih je još ostalo, na povremene sms poruke ili lajkove i emotikone.
Nema više onih masovnih okupljanja rodbine za praznike i značajne obiteljska događaje. Nema ni velikih zborova, sportskih i radnih događaja i proslava po selima na koje se hrlilo sa svih strana. Posebno je bilo mnogo omladine. Sad, i ako se okupimo, malo nas je i uglavnom su prisutni stariji ljudi, puni nostalgije.
Nekada se dogodi da neko i pokuša ponovo okupiti drage ljude, ali to ide teško. Razbijeni smo, razbacani po svijetu, pogotovu oni iz nekih regija koje su više nastradale u ratu, poplavama, potresima i ostalim nesrećama. Treba uskladiti svoje vrijeme s poslodavcima, platiti troškove putovanja, smjestiti se. Treba sve organizirati. Uz to, mlađe generacije su odrasle drugdje, one naš zavičaj ne doživljavaju onako kako ga mi doživljavamo. Razumljivo je zato da su rezultati svih pokušaja okupljanja slabiji.
Međutim, nekada je želja za okupljanjem tako jaka da se sve prepreke savladaju. Ako se uz to nađe i uporan inicijator susreta, koji je spreman izdvojiti dobar dio svoje energije i drugih sredstava za takav cilj, onda se ipak sve završi uspješno. I tako nešto se upravo dogodilo nedavno u Posavini. Vlajko Nikolić je, kako sam kaže, živio za dan u kom će okupiti svoju rodbinu, kod svoje kuće. Istina, u toj kući ni on više ne živi, ali je učinio sve da cijelo domaćinstvo oživi za taj dan, da bude kao nekada što je bilo. Uspio je. Došla je rodbina sa raznih strana. Istina, nisu tu svi, razbacani su od zavičaja do daleke Australije, ali došli su oni koji su mogli, njih oko sedamdeset. Napravili su i zajedničku fotografiju, a jasno je da će ovo druženje svima ostati u trajnom sjećanju. Vlajko kaže da mu je sad „srce na mjestu.“ Treba ga razumjeti.
Lijepa je ovo ideja i ovaj tekst sam napisao s namjerom da razmislimo o njoj. Možda i mi možemo uraditi nešto slično i biti nagrađeni radošću, kao Vlajko i njegova rodbina?
Mašallah..
Lijepo. Samo, ovaj tekst zapravo treba ići pod naslov ” Propast Europe”. Pri čemu je najvažnije “Treba uskladiti svoje vrijeme s poslodavcima, platiti troškove putovanja, ” That’s it. Pad standarda i pad potrošnje; sredinom ’90-tih trebalo raditi dva sata dulje za standard iz ’70- tih. U Njemačkoj rast proizvodnosti nije pratio rast nadnica. O ovome se može govoriti na razne načine, pjesničke ili drugačije. Ali, to je to. Na što će se ovo još odraziti? Naravno, na natalitet. Ili, drugačije. Zašto ne sve na Zapadu toliko skupo? Ne radi se samo o cijenama aviona, a što su ovdje nedavno uspoređivali, za 1 Rafale 4 Miga novije generacije. Nabavka sirovina i energije izvan EU ne opravdava ovu skupoću. Jer to nije krenulo kad su Rusi ušli u Ukrajinu. Razmislite o ovome. Sve drugo je potpuno sporedno i zamagljuje sliku. Što je bilo tko napravio u EU ili USA u zadnjih 30… Čitaj više »
Lijepo.
Ivo,
Zar ti je to vrhunac karijere… ???
Nekad cijenjeni pisac, danas… ovdje putinoljupcima uspavanke pisati…
Lepa bajka
Sami smo si krivi. Nema veze standard ni bilo što drugo. Ljudi postali prokleti, nikad dosta. Daš mu 1000 e plaću, malo je. Daš dvije, malo je. Daš 3,4,5,6…jebi ga , malo je. Fuj!
eh Ivo,imam sreće da imam široku familiju pa se dovoljno i sastajemo.Zadnji put smo nakon petog gemišta imali pozitivnu svađu.Na jednoj strani ja i sin ,druga strana brat i šogor a tema je bila koalicija hdz i dp naravno koju oni podržavaju
na sprovodima.
Koja grupa debila, inteligencija im pršti iz očiju svi zajedno imaju IQ kao moj kaktus