Migracijska kriza je bila “11. rujan Europske unije” i otkrila je svu njenu ranjivost

Migracijska kriza je pokazala ranjivost Europske unije i uzrokovala podjelu između istočne i zapadne Europe, siguran je bugarski politolog Ivan Krastev. Za njega su takozvane “vrijednosti individualizma i kozmopolitizma” zapadne polovine Europske unije uzrokovale kulturni šok među stanovnicima istočne Europe, koji se ne žele odreći nacionalnog identiteta.

Ivan Krastev je poznat po svojim stavovima u kojima vatreno zagovara unipolarni svijet temeljen upravo na “liberalnim zapadnim vrijednostima”, koje su temelj njegovog političkog djelovanja. Krastev je politolog i predsjednik Centra za liberalne strategije u Sofiji, stalni član Instituta za humanističkih znanosti (IWM) u Beču i član “Zaklade Robert Bosch” iz Berlina.

Član je upravnog odbora Europskog vijeća za vanjske poslove, odbora povjerenika Međunarodne krizne skupine i piše za The New York Times. Od 2004. do 2006. godine Krastev je bio izvršni direktor Međunarodne komisije za Balkan koja je djelovala na inicijativu i uz pomoć njemačke “Zaklade Robert Bosch”, belgijske  “Zaklade kralja Baudouina” i američkih zaklada “German Marshall” te “Charles Steward Mott”. Od 2005. do 2011. je bio i član Savjeta Međunarodnog instituta za strateške studije u Londonu.

Krastev i svom pojašnjenju za Le Figaro polazi od vrha ledenog brijega i pojašnjava negativne posljedice ratova koje je izazvao Zapad, te migracijske krize koju su u listopadu dogovorili Međunarodna organizacija za migracije (IOM) i Europsko vijeće za izbjeglice i azilante (ECRE).

Podsjetimo da je imigrantski val u EU, iako se pokušava prikazati kao “spontani priljev” izbjeglica iz ratnih područja Bliskog istoka i sjevera Afrike, odluka donesena u jesen 2014. godine, kada je Europe’s World objavio članak u kojem stoji “kako je došlo vrijeme za high-road scenarij kojim će se olakšati migracije, a ne ih ograničavati”.

“To je scenarij koji mora biti potaknut vizijom migracije kao procesom kojim se upravlja, a ne problemom kojeg treba riješiti. U globaliziranom svijetu ćemo, ako nastavimo graditi prepreke umjesto veza između naroda i pojedinaca, samo nazadovati”, 2014. za Europe’s World pišu ništa manje nego William Lacy Swing, generalni direktor Međunarodne organizacije za migracije (IOM), te Michael Diedring, glavni tajnik Europskog vijeća za izbjeglice i azilante (ECRE).

“Ako se humano promiče, kroz sigurnost, red i dostojanstvo, migracija ima bezbroj prednosti. Ona pruža brojne mogućnosti, povećava prihode i životni standard i omogućava ljudima da se obrazuju  i slijede svoje ambicije. Europska populacija u međuvremenu stari, a u EU se predviđa masovni manjak radnika, dok će radno sposobno stanovništvo u sljedećih 50 godina pasti za 45 milijuna. U mnogim zemljama su migracije usporile ili čak preokrenule trend starenja i zaustavile neodrživi omjer između radne i neradne populacije”, pišu tada William Lacy Swing i Michael Diedring.

Tek kasnije na red dolaze Angela Merkel, mediji, nevladine udruge, koji su potpomogli u pokretanju masovnog priljeva ratnih izbjeglica i ekonomskih imigranata u EU i, naravno, stvaranju gotovo nerješivih problema, koji su bili “kulturološki šok” i za građane zapadnih, liberalnih i kozmopolitskih zemalja, možda puno više od onih s istoka Europe, gdje imigranti niti žele ići i tamo ih gotovo nema.

Julian Assange da je rekao kako je ovo dio projekta strateške depopulacije Sirije, zemlje koju treba ostaviti bez obrazovanog i radno sposobnog stanovništva. Teoretičari marksizma tvrde da se u EU želi stvoriti vojska rezervne radne snage, uvijek potrebne kapitalistima da snize cijenu rada i radnička prava općenito. Dio u svemu vidi pokušaj islamizacije Europe, što za sada nije dokazano, osim ako Berlin prihvati izgradnju 200 vehabijskih džamija na svom teritoriju, što bi platila Saudijska Arabija. Istinite bi mogle biti i sve tri tvrdnje, djelomično ili u potpunosti, ali i neke druge.

U svakom slučaju, kada su u Bruxellesu, kružoku kojem pripada i Ivan Krastev, vidjeli da stvari izmiču kontroli postupili su na najgori mogući način. S jedne strane optužuju Mađarsku, Češku, Poljsku i Slovačku za neprihvatljivo ponašanje i da su izvor bujanja desničarskog radikalima i populizma, a s druge su odlučili platiti milijarde dolara Erdoganu da u Turskoj zadrži ljude koji bježe od ratova i neimaštine koje su isplanirale i proizvele kancelarije zapadnih prijestolnica.

Ivan Krastev za Le Figaro tvrdi “kako u pozadini migracijske krize u Europi na istoku kontinenta jačaju euroskeptični i nacionalistički pokreti”.

“Istočnoeuropske vlade sve više podržavaju zatvaranje granica, a jaz između zapadne i istočne Europe raste”, tvrdi Krastev, kojeg Le Figaro naziva “jednim od najboljih stručnjaka u postsovjetskom prostoru”.

“Danas smo, čini se, svjedoci povratka u prošlost. Liberalni preokret koji je Europu zahvatio sedamdesetih godina 20. stoljeća omogućio je političke i kulturne potrese konzervativne prirode. Ako su nakon 1968. godine glavni trend u Europi bili razvoj individualnih sloboda i prava manjina, danas svjedočimo povratku “režima većine”. To se odnosi i na političke struje istočne Europe i na odluku Ujedinjenog Kraljevstva za povlačenje iz EU ili na izbor Donalda Trumpa za predsjednika u Sjedinjenim Državama”, piše Krastev.

U isto vrijeme, kako ističe bugarski politolog, konzervativizam istočne i zapadne Europe imaju mnogo razlika.

“Unatoč neprijateljstvu prema islamu i želji za zaustavljanjem useljavanja, zapadni konzervativci su opušteniji po pitanju raznolikosti od istočnih“, rekao je Krastev.

“Na primjer, ako u Austriji jedno dijete od šest ima barem jednog roditelja koji nije austrijskog podrijetla, u Poljskoj su 95% stanovništva Poljaci. Osim toga, bez kolonijalne prošlosti se zemlje istočne Europe ne osjećaju krivima za zemlje Afrike i Bliskog istoka. Migracija kriza je jasno pokazala da istočna Europa kozmopolitske vrijednosti na kojima se temelji Europska unija percipira kao prijetnju, dok su za mnoge  građani zapadne Europe vrijednosti kozmopolitizma ujedno i temelji novog europskog identiteta”, rekao je bugarski politolog.

“Nakon komunističkog doba su uslijedile liberalne reforme, koje su izazvale osjećaj ekonomske nesigurnosti među stanovnicima srednje i istočne Europe. Međutim, ljudi su se nadali kako će im pristupanje EU osigurati prosperitet i okončati poteškoće svakodnevnog života, što je nestalo čim su se suočili s protokom”, siguran je Ivan Krastev i kao da sugerira kako ne da treba promijeniti politiku, nego treba mijenjati ljude, cijele narode, jer “razmišljaju pogrešno”.

“Odnos ljudi u istočnoj Europi prema globalizaciji se razlikuje od vizije bijelih Amerikanaca i radničke klase koji su glasali za Trumpa. I jedni i drugi, s obje strane Atlantika, se smatraju gubitnicima, zaboravljenima id strane svih. Negativni stavovi prema imigrantima su povezani i s demografskim procesima u zemljama istočne Europe, koje se i dalje prazne iznutra. S ovim fenomenom se suočila i istočna Njemačka, kada je 15 posto stanovništva to područje napustilo nakon pada Berlinskog zida. Imigracija na Zapad se smatrala znakom određenog uspona na društvenoj ljestvici. Zbog toga su oni koji su ostajali bili percipirani i osjećali su se gubitnicima povijesti”, objašnjava Krastev.

“Stoga su današnji zahtjevi za zatvaranje granica u zemaljama srednje i istočne Europe ujedno i odgovor na odljev stanovništva koji je uslijedio krajem osamdesetih godina. Tako je 2011. godine 2 milijuna bugarskih građana, zemlje s populacijom od nešto više od 7 milijuna ljudi, živjelo izvan zemlje. Bugari otvaranje granica koje je uslijedilo nakon pada Berlinskog zida smatraju najboljim postkomunističkim razdobljem. No, kasnija masovna iseljavanja iz zemlje su bila ozbiljan udarac za gospodarstvo i politički sustav zemlje. Prema prognozama Ujedinjenih naroda, 2050. godine će Bugarska imati samo 27% današnje populacije. Demokratska revolucija iz 1989. je pretvorena u demografsko proturječje “, zaključuje bugarski politolog.

U tom smislu, argumenti da Europa stari i zato treba migrante samo jača osjećaj egzistencijalne melankolije među stanovnicima istočne Europe. Kada vidite na televiziji kako stari seljaci prosvjeduju protiv raspoređivanja imigranata u svojim napuštenim selima, gdje desetljećima nije rođeno nijedno dijete, suosjećate s njima. I da, to su izbjeglice, a oni su usamljeni stari ljudi koji svjedoče nestanku njihovog svijeta. Hoće li za jedno stoljeće itko čitati bugarske pjesnike?”, pita se Krastev.

Ako je u zapadnoj Europi 1968. godina bila trenutak početka ideje o individualnoj neovisnosti, na istoku kontinenta je ta godina bila početak borbe za nacionalnu neovisnost. I ova borba još nije gotova. Duh koji i dalje prevladava na istoku Europe se najbolje ogleda se u riječima: “Ako ne vidite vaše mjesto za stolom, to znači da je vaše mjesto u meniju”, ironično tvrdi Krastev.

To objašnjava popularnost političara u istočnoj Europi koji su za Zapad “populisti”. No, bugarski politolog tvrdi kako se oni zapravo ne bore za deklarirane ciljeve, već ljudima daju  iluziju “kako se suočavaju s opasnostima kojima kozmopolitska elita prijeti potlačenoj većini”.

“Danas je klasnu borbu u društvu zamijenila borba sljedbenika globalizacije i zagovornika nacionalnog identiteta”, tvrdi Ivan Krastev, koji korištenjem termina “klasne borbe” unosi zbrku, prije svega jer je riječ o deklariranom borcu protiv totalitarnih režima i bugarske verzije “komunizma” ili, bolje rečeno, realnog socijalizma.

Krastev migracijsku krizu u Europi naziva “11. rujnom Europske unije”. Baš kao što je napad 11. rujna 2001. u Sjedinjenim Državama razotkrio ranjivost Amerike, vala imigranata u Europi je doveo u pitanje politički, ekonomski i socijalni model Europe, koji je također pokazao svoje ranjivosti.

Uspoređujući EU sa Sovjetskim Savezom, podsjetio je da politička organizacija ove veličine nije propala zbog “nesretne slučajnosti”, nego određene političke volje.

“Dakle, Sovjetski Savez je propao ne zbog činjenice da su nacionalne republike počele izlaziti iz njegovog sastava, nego je to bila posljedica ruske želje da ojača svoj savez s najbližom Ukrajinom i Bjelorusijom, ali je s druge strane Rusija zaboravila na druge republike, koje su za nu bile čudne i daleko u smislu poštovanja njihove kulture”, tumačenje je Krasteva razloga propasti Sovjetskog Saveza.

“Međutim, kao što govori povijest, ako se pokrene proces dezintegracije, nitko ne može biti siguran da će se on moći kontrolirati”, vjeruje bugarski politolog.

“Povijest nas uči da se veliki politički subjekti nikada ne počinju raspadati na periferiji i proces razaranja uvijek počinje u centru. Ovu lekciju autor upućuje Francuskoj, koja po njegovom mišljenju sanja o smanjenju EU na veličinu iz 1991. ili 1992. godine, odnosno na granice eurozone. Ako Europska unija počne odbacivati istočnu Europu, nepredvidiva moć ideje raspada može doseći i zemlje jezgre Europske unije”, zaključuje Le Figaro.

Za bugarskog politologa Ivana Krasteva se može reći sve, ali ne i da je neznalica. To je erudit, upućen čak i u zakulisne odluke globalističke elite i u obraćanju vrlo vješto oblikuje stvarnost po svojoj želji i ljude dovodi u zabludu.

I velikom intervjuu za Le Figaro je problem imigracija prepoznao kao ključnu problem EU, koji bi zbog reakcije istočnih zemalja mogao dovesti do raspada Europske unije u današnjem obliku, čak i ako se pokuša spasiti eurozona. Upozorio je da bi izbacivanje samo jedne od članica s istoka Europe uzrokovalo početak procesa dezintegracije, kojeg nitko ne bi mogao kontrolirati.

Podsjetimo da je u rujnu Jean Asselborn, ministar vanjskih poslova Luksemburga, javno pozvao na izbacivanje Mađarske iz Europske unije, jer je zgrožen kako se Orban i Mađari neprijateljski odnose prema izbjeglicama. Asselborn je rekao da Mađarska tražitelje azila tretira “gore od životinja” i stoga Mađare treba trajno ili privremeno izbaciti iz Europske unije.  Čak je pozvao Bruxelles da promijeni pravila za države članice, kako bi bilo lakše isključiti Mađarsku, jer je to “jedini način da se očuvaju zajedništvo i vrijednosti EU”.

Situaciju je pokušao smiriti predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, koji je rekao “kako problem nije toliko dolazak imigranata, koliko njihov nekontrolirani ulazak u EU i da su građani uznemireni zbog gubitka kontrole tijekom prolaska vala migranata tijekom 2015.”. Mađarski premijer Orban je rekao kako podiže ogradu na mađarskoj granici upravo “zbog nedostatka kontrole nad ljudima koji ulaze u EU”.

“Orbanova ograda je promijenila Europu i to početak kraja EU kakvu poznajemo”

“Dok je mađarski premijer Orban svojski radio na tome da Europu pretvori u tvrđavu, svijet se čudio slikama iz Njemačke. Tisuće ljudi je na željezničkim kolodvorima je s cvijećem i plišanim medvjedićima dočekivalo i izražavalo dobrodošlicu desecima tisuća izbjeglica. Kancelarka Merkel je svemu tome pridodala i moralnu dimenziju. “Ako se sada moramo još ispričavati što smo ljubazni prema izbjeglicama, koje je teška nevolja natjerala da dođu, onda to više nije moja zemlja”, rekla je tada njemačka kancelarka, koja je dobro znala da odrađuje samo djelić posla koji je dogovoren na puno višoj razini od njezina ureda.

Tih dana su u središtu pozornosti bile izbjeglice, ljudi koji su u Europi potražili utočište od ratova u Siriji, Afganistanu ili Iraku, kao i stotine tisuća drugih, koje su na bijeg natjerali siromaštvo i glad.

“Potrebno nam je više Europe”

Kada je, oglušivši se o sva postojeća pravila, Angela Merkel odlučila pustiti imigrante u zemlju, ona je postupala vodeći se europskom idejom i aktivno je zastupala vrijednosti po kojima je EU otvoreno društvo, koje ima obveze prema izbjeglicama iz Ženevske konvencije, ali i iz vlastitog poimanja stvarnosti. Zaigrala je na kartu europske solidarnosti.

Protukoncept  onome Angele Merkel glasi: “Što je moguće manje Europe i onoliko Europe koliko je nužno!” Čak je sve prisutnija želja za slobodom u donošenju odluka, po načelu: “Svatko je sam sebi najvažniji!” Zajednička europska politika bi se po tom konceptu ponovo trebala “renacionalizirati” i to jest proces koji svjedočimo, ali on nije nužno negativan, kako ga vidi Krastev.

Sva krivnja je pala na mađarskog premijera Viktora Orbana, koji je dosljedno i jasno govorio čemu teži. Istog dana kada je kancelarka Merkel govorila o humanosti, za koju se ne želi ispričavati, Orban je najavio podizanje ograde. Šengenska ideja više nije bila nepobitno načelo, već neobvezna mogućnost, koja se koristi ili ne, ovisno o tomu kako kome odgovara.

Godinu dana kasnije su podignute ograde diljem Europe. Slovenija je podigla ogradu na granici s Hrvatskom, Austrija je najavila ogradu na granici s Italijom, Bugarska je podigla čeličnu ogradu na granici s Turskom, Makedonija je uz pomoć EU podigla žičanu ogradu na granici s Grčkom.

Istovremeno je više zemalja, prije svega na istoku Europe, najavilo da ne žele prihvatiti izbjeglice, te “kako ni u kojem slučaju neće izbjeglice muslimane“!

Pod pritiskom EU ali i pod pritiskom izbornih uspjeha Alternative za Njemačku (AFD), politika Angele Merkel se bitno promijenila i pooštreni su zakoni koji omogućuju dolazak novih imigranata, dok je olakšan izgon pridošlih.

To je bilo neminovno, jer su globalistička elita i eurobirokrati hladno i ekonomski pragmatično desetljećima gledali na ovaj fenomen. Imigranti su dobri jer su korisni i donose dobit, a sve ostalo nije važno.

Mađarski premijer je na summitu u Bratislavi 2016. bio jasan i rekao je da se pokaže malo poštovanja prema Mađarskoj, inače će Europa eksplodirati zbog trikova kojima vara svoje narode.

“Bezlični bruxelleski birokrati će zbog podmuklih trikova kojima donose propise biti prokleti zbog pokušaja da ne usliše želje izabranih europskih čelnika”, rekao je mađarski premijer Viktor Orban i tražio od njih da “pokažu barem malo poštovanja za demokraciju”.

U svom žestokom napadu je mađarski premijer optužio Bruxelles “da hrpama jedva razumljivih zakona i direktiva obmanjuju volju suverenih naroda”.

Rekao je kako neće dopustiti Bruxellesu da u oceanu birokracije utope izabrane vlade, koje samo žele provoditi volju građana koji su ih izabrali, a ne direktive EU.

Postoji način da se riješi izbjeglička kriza – Pomoći ljudima u njihovim matičnim zemljama

Kao što je navedeno u početku, Ivan Krastev se dotaknuo samo vrha ledenog brijega, vješto skrivajući pozadinu i korijen imigrantske krize, koju je nazvao “11. rujnom Europske unije”.

Ali stvari su tako jednostavne. Ne treba nama više ili manje Europe, iako bi idealno bilo da je nema uopće, kao ni NATO pakta. Dovoljno bi bilo ne pokretati ratove ili barem ostaviti Washingtonu da ih vodi sam, što se ne bi dogodilo, kao kada se 2013. Obama iznenadio odbijanjem britanskog parlamenta da podrži napad na Siriju, zbog čega je morao blokirati spremne ratne planove američkih jastrebova.

Nepokretanje ratova i razvoj Afrike, Azije i Latinske Amerike bi bio najbolji način da se ublaži pritisak na Europu i Sjedinjene Države, čime bi patnju izbjegle stotine tisuća, vjerojatno milijuni ljudi koje žele emigrirati, koji bi u drugačijim okolnostima sigurno radije ostali u svojoj zemlji, samo kada bi uvjeti života bili prihvatljivi.

O proizvedenim ratovima na Bliskom istoku i na sjeveru Afrike je nepotrebno trošiti riječi. Ukratko, glavni krivci za ovaj masovni egzodus su prijatelji bugarskog politologa, američki i izraelski stratezi koji su odlučili prekrojiti “Veliki Bliski istok”.

U ekonomskom smislu se puno toga može učiniti. Iako postoje programi međunarodne pomoći bogatih zemalja, rezultati očito nisu nikakvi i zemlje “Trećeg svijeta” kao da čekaju da dođe njihov red za kineske investicije.

Ratovi koji su razorili Irak, Siriju, Libiju, Mali, Afganistan, potom jake napetosti u ostatku svijeta koče provedbu bilo kakvog ozbiljnijeg plana rješavanja migrantske krize. Postoji još jedan razlog, a to su korumpirane vlade koje međunarodnu pomoć koriste u vlastite svrhe, odnosno prebacuju novac na svoje offshore račune.

Među onima koji se obilato bogate u ovoj priči su i brojne neprofitne organizacije i nevladine udruge. Tu je i uloga multinacionalnih korporacija koje zarađuju na pomoći, šaljući loše i precijenjene proizvode, dijelom zbog sprege s korumpiranim vladama, a djelom i zbog monopolističkih uvjeta u kojima posluju. Lako je reći “pomozimo im kod kuće”, ali za pravi razvoj afričkih i latinoameričkih zemalja i rekonstrukciju Bliskog istoka prvo treba uništiti ovaj svjetski poredak i resetirati sve potpisane sporazume. Naravno, to bi bio smrtni udarac za neoliberalnu agendu.

S druge strane, iako Krastev pokušava uvjeriti Staru Europu da, usprkos svemu, ne izbacuje nijednu zemlju članicu središnje i istočne EU, jer će to biti početak njezinog kraja, to je samo kozmetička mjera. Međutim, on drugačije i ne može razmišljati, jer sve vidi kao jaz između čvrsto ukorijenjenih liberalnih vrijednosti zapadne Europe i novih članica koje se još uvijek nose s neriješenim problemima iz komunističke ere i za “revolucionarnom 1968. godinom zaostaju nekoliko desetljeća”. No, ipak je svjestan problema, ali ne i uzroka. Namjerno ili ne, teško je reći.

Ono što je sigurno, ako se uskoro nešto ne riješi i ne poduzmu radikalni koraci, umjesto “Ode radosti” će Europska unija svirati Mozartov “Requiem”, jer je i laiku jasno da, ovakva kakva jest, EU ovu krizu neće preživjeti.