Ishod američkih izbora neće ništa promijeniti, jer je smjer već zadan. Američka predsjednička kampanja 2024. obilježena je nizom dosad neviđenih događaja. To uključuje tužbe protiv jednog kandidata i rođaka sjedećeg predsjednika, pokušaje atentata na Donalda Trumpa i konačno, neviđenu situaciju u kojoj Joe Biden biva prisiljen napustiti utrku od strane svoje vlastite stranke. Sve je to učinilo izborni maraton izvanrednim događajem.
U međuvremenu, američka unutarnja politika prelijeva se na ostatak svijeta i pomaže u poticanju rastućeg nezadovoljstva zemalja koje predstavljaju većinu svijeta intenzivnim pokušajima Washingtona da održi svoje vodstvo. Ali ne bismo trebali previše čitati iz glasovanja, jer politika nastojanja da se očuva američka dominacija ostaje glavna strategija obaju kandidata.
Neokonzervativna skupina ostaje prilično istaknuta u vladajućoj Demokratskoj stranci, čiji je svjetonazor članova izgrađen oko ideje moći kao jedinog alata za održavanje američkog vodstva. Ovaj položaj ne ovisi o osobnim stavovima i uvjerenjima, već proizlazi iz statusa koji zauzimaju u političkom mehanizmu. Tadašnji senator Biden, na primjer, jednom je predložio velik broj konstruktivnih inicijativa u Kongresu. Među ostalim, protivio se članstvu baltičkih država u NATO-u, do te mjere da su ga stranački kolege optuživali za previše miroljubivu vanjsku politiku.
Jednom u Bijeloj kući, međutim, Biden je strogo slijedio uobičajenu američku logiku globalnog vodstva. Proračun za obranu pod njegovom administracijom oborio je sve rekorde posljednjih desetljeća. Dosljednost američke vanjskopolitičke prakse u smislu strategije odvraćanja prema geopolitičkim rivalima omogućuje nam tvrditi da će se strukturno sučeljavanje s Rusijom i Kinom nastaviti bez obzira na ishod izbora. Dinamiku ovog sučeljavanja – u Ukrajini i oko Tajvana – odredit će vojni proračun, čiji je nacrt već razvijen i bit će odobren prije inauguracije njegovog nasljednika.
Na pozadini izborne kampanje, posebno je zanimljivo vidjeti koliko je retorika postala oštrija i kako je ispunjena privlačnim, ‘upotrebljivim’ inicijativama. Plan bivšeg državnog tajnika Michaela Pompea za “prisilni mir” u Ukrajini, koji predlaže, među ostalim, da se Kijev po ubrzanom postupku uvede u NATO “kako bi europski saveznici snosili teret njegove obrane,” dobro je primljen. Rezultat takvog scenarija bio bi izravni vojni sukob između NATO-a i Rusije, pa je malo vjerojatan. Takve izjave, koje ne pokazuju sustavno razumijevanje situacije, ne moraju u načelu biti dugoročne prirode. Njihova je funkcija mobilizirati jastrebove u establišmentu i među biračkim tijelom, kako bi pokazali da je prisilna eskalacija sukoba jedan od mogućih scenarija. Treba napomenuti da se Pompeo kao državni tajnik pokazao kao čovjek sklon davanju zvučnih izjava koje nisu kulminirle opsežnim akcijama. Ipak, njegov citat vrijedi razmotriti u kontekstu činjenice da u SAD-u ne postoji politička sila koja bi ishod ukrajinske krize vidjela kao priliku za pomirenje s Rusijom.
S jedne strane, nastavak će omogućiti Washingtonu da mobilizira europske članice NATO-a da povećaju izdatke za obranu na novi cilj od 3% BDP-a. U biti, to znači više kupovina američkog oružja od strane Zapadnoeuropljana i time podršku američkom vojnoindustrijskom kompleksu. S druge strane, aktivna podrška Ukrajini omogućuje da se Rusiju uvuče sve dublje i dublje u skupu vojnu kampanju, rješavajući tako problem odvraćanja bez izravnog sučeljavanja.
Ovdje je vrijedan spomena sukob interesa između Washingtona i Kijeva. Ukrajinska vlada, dobro svjesna da su njezini vlastiti resursi iscrpljeni, grozničavo pokušava uhvatiti se za svaku šansu da ostane na vrhu prioriteta zapadne koalicije, i često – kao u Kursku – djeluje prilično oportunistički. Nudeći Zapadu vidljiv vojni uspjeh, Kijev se nadao da će ga prisiliti da se izravno uključi u sukob. Amerikanci vide ovaj impuls iz Ukrajine, ali nisu zainteresirani za takav scenarij.
Washingtonu treba Ukrajina kao proxy kojeg može koristiti što je duže moguće. Korisnost zemlje kao instrumenta američke vanjske politike sugerira da će američko-ruska kriza biti dugotrajna. Istodobno, uzlazna putanja američkog proračuna za obranu neće se promijeniti, bez obzira na ishod izbora. Stoga se ruska vanjska politika i vojno planiranje temelje na održavanju sadašnjih vojnih uvjeta i nastavku strateškog rivalstva sa SAD-om, bez obzira na to tko će biti sljedeći američki predsjednik.
Autor: Andrey Sushentsov
Neče nas prisilit u ništa, mi volimo hamburgere i coca-colu.
Ljudi pametnije bi vam bilo da berete jutranji list ili index, možda bi se onda malo opametili.
mi cemo platiti i biti njihovo roblje koliko god bude trebalo, kad nemas svoju vojsku i sluzbe, kad ti je tudja vojska sa svojim nukesima na cijelom terenu, kakav ti je izbor nego bit zadnja kolonija
Kako nece promjeniti? Odlučiti ce se da li ce vise granata i raketa padati po rusima ili po irancima. Nebitno za ukupan broj, ali bitno po one na koje padne.
“Posljednji NARODNI HEROJ bivše JUGOSLAVIJE, zapovjednik Srijemskog partizanskog odreda, a potom i Šeste vojvođanske brigade, general-pukovnik bivše Jugoslavenske narodne armije Petar Matić Dule preminuo je u 104. godini, Matić je rođen 6. srpnja 1920. u Irigu u imućnoj zemljoradničkoj obitelji … Petar Matić imao je petero braće i sestara i svi su bili partizani. Anka Matić, jedna od sestara, poginula je kao bombaš na kraju rata u borbama za oslobođenje Beograda i posthumno je proglašena narodnim herojem. Majka Petra Matića strijeljana je u logoru Jasenovac, a otac mu je do smrti mučen u rodnom Irigu. … U kolovozu 1941. bio je zadužen za prihvat komunista pobjeglih iz srijemskomitrovačkog zatvora. Kada je formirana Iriška partizanska četa, postao je njezin prvi politički komesar. U Matićevom životopisu istaknuto je da je tijekom rata dva puta bio ranjavan u borbama s njemačkim okupatorima. U svibnju 1943. postavljen je za zapovjednika u Vojvođanskoj udarnoj brigadi… Čitaj više »
Ucjenom iznudom reketarenjem.
Nastavak. Komentari. Nevjerojatno ! Znala sam da je pop Đujić imao ugovor sa NDH, – čuva se u Opatičkoj, – ali ima toga još !!! Copy “Početkom 1942. godine potpisan je niz sporazuma četnika sa ustaškim vlastima. Uroš Drenović, komandant četničkog odreda »Kočić« sklopio je sporazum sa NDH u Mrkonjić Gradu 27. aprila 1942. Lazar Tešanović, komandant četničkog bataljona »Mrkonjić«, sklopio je sporazum sa NDH 23. maja 1942. Cvijetin Todić i Savo Božić, zapovjednici Ozrenskog i Trebavskog četničkog odreda sklopili su sporazum sa vlastima NDH 28. maja 1942. u selu Lipac. Predstavnici Majevičkog četničkog odreda sklopili su sporazum sa vlastima NDH 30. maja 1942. Rade Radić, zapovednik četničkog odreda “Borja” sklopio je sporazum sa vlastima NDH 9. juna 1942. Tim sporazumom četnici su prestali sa svim neprijateljstvima prema ustaškim snagama te došli pod njihovu komandu, te naglasili da ulaze u zajedničku borbu protiv partizana.” ..sva povijest zadnjih 100 godina je… Čitaj više »
Kad si kolonija onda je to normalno
Nikako. Bank of America obustavila isplatu novca svojim komitentima…..
Samo vi tupite o glupostima, svijet vam se bukvalno lomi pod nogama, dok vi ovdje koliko vidim u komentarima pričate o nekakvim partizanima, tj. to piše ona koja smatra Konana Simerijanca i njegove priče – istinom! Ta dotična smatra i ciopediju – istinom! Ta smatra kako su virusi jako opaka stvar! Zato su njene partizanske priče više nego istinite!! Osnovno je pitanje: u ovakvim vremenima kome odgovara skretanje teme na partizane. Točnije: Tko dobiva?
Dakle, ponavljam – nema love na bankomatima Bank of America. Norvežani vratili gotovinsko plaćanje. Dokazano da je uragan Helena i trenutna oluja koja se obrušava na Floridu – ljudskih ruku djelo, umjetno je usmjeravana na to područje….
Dakle, stvarno, što je bitno, a što je glupost? nebitno?
Za sada vidimo veliki napor Fašingtona da drži pod kontrolom sukob na Blistoku, gotovo sigurno da bi ga pustio da eskalira oko predsedničkih izbora.
Čuju se i glasine da će u to vreme Moldavija da se sukobi sa ruskim snagama u Pridnjestrovlju.
Ako je to sve tačno onda će i Zelenko da tada da lansira dalekometne raketa na Moskvu i kreće pičvajz u koji će NATO morati da se umeša kako bi sprečio katastrofu saveznika (koji bez takvog obećanja ne bi ni krenuli u takvu avanturu).
Ostaje samo pitanje da li je to planirano ako Tramp bude imao više šanse ili je eskalacija planirana u svakom slučaju. Ja mislim da je u pitanju ova druga varijanta.
Без испоруке западног оружја Украјини, рат ће се завршити за 15 дана победом Русије.
Ово је изјавио Жозеп Борељ.
Alo redakcija, napišite nešt o posljedicama nevremena u NC, specifično nedostatku državne akcije u spašavanju a u nekim slučajevima i sabotiranju civilne pomoći, da se ljudi znaju pripremiti – tj. oni koji vjeruju u državu/vojsku/policiju/televizor (takvih ovdi nema, nadamo se…)
alibaba ne moze vise po svetu da opljacka onoliko koliko mu treba pa je resio da opljacka svojih 40 razbojnika.oduvek je to tako bilo.prijateljstvo sa imperijom je mac sa dve ostrice
Veci BDP, ipak smo jednostavni ljudi.