Njemačka siva eminencija pokušava izvesti još jednu obojenu revoluciju

Kavkaska zemlja Gruzija održala je izbore koji nisu prošli onako kako su zapadne elite željele. Vladajuća stranka Gruzijski San, koju Zapad rutinski omalovažava kao “prorusku” i “antizapadnu”, pobijedila je s 54% glasova; oporbeni savez, hvaljen kao “prozapadni” i posebno “pro-EU”, izgubio je s manje od 38%. Oporba tvrdi da su izborne nepravilnosti dovoljno velike da ponište rezultat; vlada priznaje određene nepravilnosti, ali ističe da se one događaju svugdje i tvrdi da nisu dovoljno značajne da bi osporile njezinu “uvjerljivu” pobjedu.

Istovremeno, Gruzija se nalazi na klasičnoj geopolitičkoj razdjelnici između, u nedostatku boljih riječi, Istoka i Zapada. U načelu, takva bi se situacija mogla upravljati, čak i iskoristiti u korist zemlje. Međutim, u slučaju Gruzije, situacija je, kao i u slučaju Ukrajine, pogoršana zapadnjačkim, u najboljem slučaju, nepromišljenim pretjerivanjem utjelovljenim u odluci NATO summita u Bukureštu 2008. da ponudi maglovitu, ali eksplozivnu NATO perspektivu.

Mislite što hoćete o milijarderu osnivaču Gruzijskog Sna i sivoj eminenciji Bidzini Ivanišviliju, ali on je u pravu da je ova beskorisna i kratkovidna NATO politika predstavljala ogromnu opasnost i za njegovu zemlju i za Ukrajinu. U oba slučaja, značajno je doprinijela izbijanju rata (u Gruziji 2008., u Ukrajini 2014.). Možda je također u pravu da je bila motivirana nečim još gorim od arogantne nemarnosti; naime ciničnom, unaprijed smišljenom zapadnom strategijom da žrtvuje ili barem riskira ove zemlje kao potrošne pijune na velikoj šahovskoj ploči geopolitike.

Nije važno što Gruzijski San zapravo nije protiv EU-a, već samo nije bezuvjetno pokoran prema njoj. U stvarnosti, EU je masovno pokušala utjecati na izbore (između ostalog, prijetnjama viznim privilegijama Gruzijaca) i de facto suspendirala kandidaturu Gruzije. I nije važno ni to što Gruzijski San nije ni “proruski”. U stvarnosti, njegov karakterističan stil je nastojanje održavanja korisnih odnosa sa svima. Njegov stvarni grijeh u očima Zapada je to što nije antiruski, poput oporbe. Zapad je taj koji pokušava nametnuti ekskluzivan odnos zemlji kojoj je daleko bolje s vanjskom politikom koja radi s svim relevantnim centrima moći, investitorima i potencijalnim prijetnjama i balansira ih. Prisiliti Gruziju da napusti ovaj izrazito razuman kurs je stvarna ambicija Zapada; i vjerojatno će propasti.

Rezultat svega gore navedenog je da je sada u zraku pokušaj državnog udara “obojene revolucije”. Dosad, tako dosadno. Zapadni “priručnik” – da upotrijebimo termin koji obožavaju oni koji bijesne protiv Rusije – je izlizan, umrljan i poderan od pretjerane uporabe. Pa ipak, kako je jedan znak ludila opsesivno ponavljanje, evo nas ponovno: “Prozapadnom” oporbom sada efektivno vodi predsjednica, Salome Zourabichvili, izvorno padobranom spuštena sa Zapada, doslovno strani agent koja još uvijek ne govori gruzijski na razini izvornog govornika. Ona tvrdi da je pobjeda Gruzijskog Sna toliko kompromitirana nepravilnostima da je lažna. I, što je važnije, tvrdi da je – čekajte! – opet kriva zločesta Rusija. Najvažnije, zauzela je ekstremni, beskompromisni ton koji ne ostavlja prostora za završetak ove krize kompromisom. Istovremeno, također u pravom stilu “obojene revolucije”, oporba pokušava mobilizirati dvije glavne sile da sruše vladu: demonstracije u glavnom gradu, kao i zapadni pritisak i uplitanje.

Po oba pitanja, neposredni uspjeh oporbe bio je ograničen: Demonstracije nisu velike i barem prve reakcije američkog i EU vodstva bile su opširne, ali ako pogledate pobliže, upadljivo oprezne u suštini, kako je požalio urednički odbor Financial Timesa. U međuvremenu, Viktor Orban, premijer Mađarske, koja trenutno predsjedava Europskim vijećem, posjetio je Gruziju u znak podrške vladi. Kao i često, on je autsajder u EU i njegova inicijativa je široko odbijena. Ali onda, ne može ga se ni zaustaviti. Ako je “obojena revolucija” plan, prvih 48 sati nakon izbora nije ukazivalo na dobre izglede za nju.

U ovoj situaciji, napetoj, neriješenoj i s potencijalom za ozbiljno nasilje, ulazi Michael Roth da učini najgore. Roth, na njegovu žalost, možda nije poznato ime izvan Njemačke, ali unutar njenih političkih i intelektualnih granica igrao je žalosno veliku ulogu. Važan član SPD stranke, koja, barem formalno, vodi trenutnu vladajuću koaliciju, Roth je predsjednik odbora za vanjsku politiku njemačkog parlamenta od 2021.

U toj ulozi, dosljedno je bio tvrdolinijaš. Opsjednut ratom u Ukrajini, na primjer, pouzdano se zalagao za vojnu eskalaciju umjesto diplomacije i pregovora. Što se tiče genocida i ratnih zločina koje su počinili Izrael i njegovi podržavatelji (uključujući i Njemačku), bio je fanatično procionistički, dijeleći jednu izraelsku propagandnu tezu za drugom i klevetajući kritičare Izraela i njegovog masovnog ubilačkog pohoda kao “antisemite”.

Što se tiče Gruzije, Rothovo uplitanje dugo pokazuje kompulzivnu crtu. Tijekom nasilnih prosvjeda protiv savršeno zakonitog – i prilično blagog – zakona o transparentnosti ovog proljeća, Roth se morao pojaviti na ulicama Tbilisija i dati sve od sebe da imitira Victoriju Nuland – a zatim puno pričati o tome. Roth duboko, mesijanski vjeruje da on, intelektualno prilično izolirani aparatčik iz Berlina, najbolje zna što je dobro za Gruziju, a svatko tko se ne slaže s njim – uključujući i u Gruziji – je ili “korisni idiot” Rusije ili ga je ona jednostavno kupila.

U svojoj svježoj intervenciji vezano za kavkasku naciju, kako je iznesena u intervjuu za radio stanicu Deutschlandfunk, Rothovi stavovi su mješavina lijeno predvidljivog – i predvidljivo pogrešnog – i, ponekad, šokantno arogantnog, čak i po njegovim standardima. Sami po sebi, jedva zaslužuju pažnju. Ipak, zanimljivi su ako ih čitamo kao ono što stvarno jesu: ne izraz individualnog uma, što nije Rothova jača strana, već grupnog razmišljanja široko rasprostranjenog ne samo među njemačkim već i EU “elitama”.

Roth, naravno, ponavlja uobičajene zapadne teze, naime da su gruzijski izbori ukradeni od strane onoga što – s mučno sporim pokušajem duhovitosti – naziva “Gruzijska Noćna mora” (umjesto “San” – kužite?); da iza svega stoji Rusija; i da, konačno, ništa neće pomoći osim novih izbora. Što znači, naravno, poništavanje rezultata onih koji su se već održali. Poput jastrebova u Financial Timesu, štoviše, Roth se također osjeća “vrlo razočarano” početnim službenim odgovorom EU, koji optužuje da je previše mekan. Jedna stvar koju zahtijeva, sa svoje pozicije u Berlinu, je nepriznavanje izbornih rezultata. Manje od toga, i Michael će napraviti scenu.

Upitan vidi li paralele s nedavnom ukrajinskom poviješću, Roth izbjegava očito ključno pitanje: pitanje bi li zapadno uplitanje moglo “pomoći” Gruziji da završi jednako uništena kao Ukrajina pučem i proxy ratom. Očito osjetivši zamku, on preferira, kaže, usporediti Gruziju i Bjelorusiju, idući toliko daleko da upozorava na “bjelorusifikaciju” kavkaske države. Što god to moglo značiti u njegovom umu, znakovito je da je, u istom intervjuu, Roth taj koji ima frojdovsku omašku i govori o ljudima Gruzije kao onima “u Ukraj…” prije nego što se jedva uhvatio na posljednjem slogu. Očito, za majstora mislioca iz Njemačke, u konačnici, sve je isto, zbrka mjesta na istoku, koja dijele to da moraju služiti kao bojišta za njegove Snyderiansko-Applebaumske fantazije o pokazivanju Rusima i skupljanju bodova protiv onoga što on naziva, s dirljivom nesamosvjesnošću, njihovim “imperijalizmom”.

Za Rotha, Gruzijci kao takvi i njihovi životi i izazovi zapravo ne postoje. Dok izražava svoju podršku “vrlo mnogima” koji žele u EU, drugi ga ne zanimaju. Ali čak i oni koji zadobiju njegovu naklonost pokazivanjem “ispravnih” stavova, u konačnici su mu alati ili jednodimenzionalni kartonski likovi. On jednostavno negira da su izbori imali ikakve veze sa stvarnim životnim pitanjima, poput “socijalnih ili obrazovnih politika”.

To ne može biti, jer u Rothovom svemiru, pravi Gruzijci brinu samo o onome o čemu on brine, naime izlizanim, visokoparnim i diskreditiranim narativima o EU “vrijednostima”. A ako se vodstvo EU-a ne sabere onako kako Roth zahtijeva, onda te iste Gruzijce pretvara u amorfnu masu potencijalnih migranata kojom plaši Bruxelles na akciju: “Ako EU ne dođe u Gruziju,” upozorava on, “onda će svi mladi [Gruzijci] doći k nama.” Bili kod kuće ili u pokretu, za Rotha su Gruzijci izvor utjecaja, bilo protiv Rusije, ili ako je potrebno, čak i protiv EU.

U istom tonu, on označava izborne rezultate kao “težak udarac” ne samo za Gruziju već “za Europu”, inzistirajući da oni nisu “ništa s čime mi [moj naglasak] možemo raditi.” Teško je zamisliti naivniji način otkrivanja da ono što je važno u konačnoj analizi je “Europa”, što je, pak, zapravo samo riječ za Rothove vlastite političke i ideološke želje, frustracije i komplekse.

I nije kao da Roth ne može vidjeti koliko je sve ovo opasno. Što se tiče Moldavije, on zapravo priznaje da je “duboko podijeljena” oko pitanja pristupanja EU. Što se tiče Gruzije, čak je i on primijetio da se “nasilje” ne može isključiti. Pa ipak, ništa ga nikada ne tjera da preispita svoje vlastite pojednostavljene i sebične pretpostavke. Skrivajući se na očigled iza svoje retorike solidarnosti i “stajanja uz narod” u Gruziji je ista lažna i snishodljiva vrsta prijateljstva koja je namamila Ukrajinu u propast.

Ipak ova kratkovidna i arogantna samousredotočenost takvih zapadnih prijatelja iz pakla je više od osobne mane. To je sistemska značajka koja ironično također potkopava autoritet i položaj zapadnih elita kod kuće. Uzmite na primjer drugi nedavni intervju s Rothom. Samoporažavajuće tašt čovjek, za ovaj sastanak je besramno zapovjedio kao pozadinu svojoj osobnoj veličanstvenosti berlinski središnji spomenik židovskim žrtvama Holokausta – ponosno pokazujući osobni, savršeno neprimjeren utjecaj da otjera prisutne koji su s pravom prigovarali. Nisu samo Gruzijci ili Ukrajinci ti koji moraju ustupiti mjesto Rothovom egu. Tako mora i sjećanje na žrtve Holokausta i oni koji ga žele čuvati od uznemirujuće neprimjerene uporabe.

Roth je nesposoban istinski prepoznati vlastite pogreške. Ali ima sposobnost priznati frustraciju kada njegove pogrešne politike ne nađu potpunu podršku koju nikada ne sumnja da zaslužuju. U intervjuu za njemački magazin Der Spiegel prije mjesec dana, požalio se da “nije uspio objasniti kako stvarno postići mir u Ukrajini, naime… snagom i vojnom sposobnošću.” Previše Nijemaca, očito osjeća, još uvijek nije dovoljno ratoborni. Još šokantnije, “otvorio se opasan vakuum”, “u kojem se podržavatelji Ukrajine diskreditiraju kao ratni huškači.” Zanemarimo fiziku Rothovog svemira, gdje praznina udomljuje njegove kritičare. U zemlji Annalene “360 stupnjeva” Baerbock, Roth, uostalom, nije prvi njemački političar koji pokazuje uznemirujući nedostatak elementarnog poznavanja egzaktnih znanosti.

Ono što je zapravo pokušavao požaliti se tom zbunjenom usporedbom bilo je da, skandalozno, oni koji se ne slažu s njim još uvijek imaju pravo govoriti u Njemačkoj. Barem zna koga kriviti. Da, Rusiju, naravno. Ali osim Rusije, i druge Nijemce. Posebno, Sarah Wagenknecht i njenu stranku, BSW. Prema Rothu, oni su “oteli koncept mira.” A čak su i oni u Rothovoj vlastitoj stranci, SPD-u, krivi: Ako se usude odstupiti od njegove linije pojavljivanjem na demonstraciji za mir, on ih optužuje za promicanje “pogubnog pomicanja diskursa,” kompliciran način da kaže da ne dijele njegova mišljenja.

Bit svega je da kada stvari – srećom – ne ispadnu onako kako Roth želi, čak su i njegova žaljenja samoslužna. U biti, on krivi građane i birače, kao i one političke protivnike (pa i prijatelje) koji se ne slažu s njim i bolje uspijevaju uvjeriti te birače. Misao da bi on jednostavno mogao biti u krivu nikada ne ulazi u njegovu glavu. Roth je, drugim riječima, savršeni predstavnik narcisoidnih i tvrdoglavo samouvjerenih “elita” koje način života EU-a njeguje.

Tragedija – ili komedija – je naravno da je upravo ta vrsta političara najveća opasnost za sam EU jer ono što Roth odbacuje kao “populizam” i “ruski utjecaj” je u stvarnosti u velikoj mjeri pobuna protiv upravo njegovog tipa političara i aparatčika: sebičnog, ideološki doktrinarnog i samouvjerenog, i savršeno nesposobnog za poniznost koju bi pravo slušanje i učenje zahtijevali.

Autor: Tarik Cyril Amar