Zamislite na trenutak svijet u kojem police supermarketa zjape prazne. Gdje se za osnovne namirnice čeka u redovima. Gdje cijene hrane divljaju, a kvaliteta uvoznih proizvoda postaje sve upitnija. Zvuči kao scenarij iz nekog distopijskog filma? Nažalost, ovo nije znanstvena fantastika – ovo je realnost s kojom se već danas suočavaju mnoge zemlje koje su izgubile svoju prehrambenu neovisnost.
Povratak prirodi, povratak sebi
Dok kopamo po vrtu, sadimo sjeme ili gradimo vlastiti dom, događa se nešto magično. Naše ruke se ponovno povezuju sa zemljom, a um pronalazi mir koji je nemoguće naći u užurbanom digitalnom svijetu. Svaki trenutak proveden u vrtu postaje mala meditacija. Svaki pokret pri građenju vlastite kuće postaje vježba za tijelo i duh.
Upravo taj fizički rad, koji smo gotovo zaboravili u modernom društvu, budi u nama duboko uspavane sposobnosti. Naše ruke ponovno uče fine pokrete koje su izgubile tipkajući po ekranima. Naš mozak aktivira dijelove koji su zakržljali zbog pretjerane uporabe tehnologije. To nije samo rad – to je iscjeljenje.
Kad uvozna hrana postane luksuz
Sjećate li se kako je vaša baka uvijek govorila da trebamo cijeniti domaću hranu? Ispostavilo se da je bila u pravu. Danas, dok promatramo kako globalni lanci opskrbe pucaju pod pritiskom kriza, postaje jasno da regije koje mogu same proizvesti svoju hranu vrijede zlata.
Zamislite da možete znati točno odakle dolazi vaš kruh. Da poznajete poljoprivrednika koji je uzgojio pšenicu. Da znate da su rajčice u vašoj salati ubrane jutros, a ne prije dva tjedna. Ovo nije nostalgična fantazija – ovo je stvarnost u regijama koje su zadržale svoju prehrambenu autonomiju.
Gradimo svoj dom, gradimo sebe
Ali nije samo hrana u pitanju. Pogledajte oko sebe – svaka cigla, svaka greda, svaki komad namještaja u vašem domu ima svoju priču. Što ako bi ta priča počinjala u vašoj regiji? Dok gradite vlastiti dom, gradite i sebe. Svaki pokret zidarskom žlicom, svaki zamah čekićem, razvija vašu motoriku i budi drevne vještine koje leže duboko u našim genima.
Zašto je ovo važno baš sad?
Živimo u vremenu kad se svijet mijenja brzinom koju je teško pratiti. Jučerašnje sigurnosti postaju današnje neizvjesnosti. Ali postoji nešto što možemo učiniti – možemo preuzeti kontrolu nad osnovnim potrebama naše zajednice. U tom procesu ne stvaramo samo materijalnu sigurnost – stvaramo unutarnji mir i snagu.
Zamislite zajednicu gdje djeca u školi uče o uzgoju hrane u školskom vrtu. Gdje lokalni obrtnici prenose svoje vještine mladima. Gdje susjedi razmjenjuju proizvode na tjednim tržnicama. Gdje stare recepte i tehnike gradnje ne nalazimo samo u muzejima, već u živoj upotrebi. To je zajednica gdje ljudi nisu samo fizički zdraviji, već i duševno ispunjeniji.
Duhovna dimenzija autonomije
U svijetu gdje je sve instant i digitalno, rad na vlastitoj autonomiji vraća nas osnovama ljudskog postojanja. Dok promatramo kako sjeme koje smo posadili raste, učimo o strpljenju. Dok gradimo vlastiti dom, učimo o ustrajnosti. Dok radimo s drugim članovima zajednice, učimo o povezanosti. Ovi trenuci tišine i koncentracije u vrtu ili na gradilištu postaju naša svakodnevna meditacija.
Pogled u budućnost
Zamislite na trenutak svoju regiju za 10 godina. Kako bi izgledala kad bi bila stvarno neovisna? Vidite življe zajednice, zdraviju okolinu, zadovoljnije ljude. Ali više od toga – vidite ljude koji su ponovno pronašli svoju unutarnju ravnotežu, koji su povezani sa zemljom i jedni s drugima. Ovo nije samo san – ovo je budućnost koju možemo izgraditi zajedno.
Dok svijet postaje sve nesigurniji, naša sposobnost da se brinemo sami o sebi postaje naša najveća snaga. Regionalna autonomija nije samo ekonomska strategija – to je put prema cjelovitijem, ispunjenijem životu. Put prema ponovnom otkrivanju vlastite snage i mudrosti koja leži u našim rukama i srcima.
Možda se pitate je li to moguće. Je li prekasno? Je li preteško? Odgovor je jednostavan: nikad nije prekasno za graditi bolju budućnost. I najbolje vrijeme za početak je – sad.
….postavlja se pitanje, koliko će njih “čuti” i osvjestiti ovo što je napisano i koliko će njih poduzeti aktivnosti po tom pitanju… …zivmb…
CIJENE U HRVATSKOJ VIŠE NEGO U NJEMAČKOJ: Baksa kaže kako Hrvatska postaje zemlja u kojoj građani ne mogu priuštiti osnovne namirnice
naslov kao i link dovoljan. Hrvati će i pored Slavonije i mora Jadranskoga biti gladni i bjedni !!!
Svaka čast na članak 👍❗
Ja ću pratiti kolega fjaku, verujem da će mi sa kakvih zidina istresti korpu punu lišća od kupusa, ljuske od krompira, paprike sa uvenulim vrhovima itd… možda bude i koja pileća grbina, nebi valda do koske sastrug’o meso… okrajak od slanine npr! Vešte ruke od toga mogu napraviti vrlo ukusnu čorbu, da
Bravo za ovakav članak ! Slažem se da je rad u vrtu i kući … zaista vrijedan truda i jača psihofizičke sposobnosti jer dok radiš u prirodi udišeš svijež zrak , razbistriš glavu , očistiš pluća i zadovoljno gledaš plodove svoga rada . Kad gradiš svojom rukama tad nisi tako spreman rušiti tuđe jer znaš da je u to uloženo puno rada i umješnosti .
….”naša sposobnost da se brinemo sami o sebi postaje naša najveća snaga.”
točno, uz nadopunu – u organizirane grupacije sličnih svjetonazora spremne braniti to svoje.
……..Odgovor NI je jednostavan:
zašto, zato što svijetu još nije puno toga bitnoga dano na znanje da ne krenem u nabrajanja
Hehehe… ajoj 🙂 Ili kako mali Perica gleda na svet. Jeste li pričali sa nekim seljakom o duhovnoj dimenziji rada na zemlji? Zaista, ništa ne doprinosi ravnoteži duha i tela kao povezivanje sa prirodom. Bilo da radite u bašti, berete pečurke, pecate ili samo šetate divljinom (pod uslovom da nije prevelika divljina pa da divljina šeta vas… u stomaku). Kreativni rad je takođe blagotvoran, šta god da radite ako možete da pogledate šta ste uradili i da uživate u tome. Ali poljoprivreda je posao! Možete malo da začeprkate po bašti radi uživanja pa ako ne uspete nikom-ništa, to onaj koji gaji kako bi obezbedio dovoljno hrane ne može sebi da priušti. On (ona) mora da okopa baštu na vreme jer je sve teže što se trava dublje ukorenila, mora redovno da poliva (nema ono “odoh na odmor pa ću politi kad se vratim”), mora da se bori protiv štetočina (u… Čitaj više »
Dali možete zamisliti ili još bolje shvatiti misao HR ministra poljoprivrede pred koji dan.
Odnosi se na pitanje, kako to da su isti proizvodi skuplji u HR super marketima (u stranom vlasništvu) nego isti u EU? I što namjerava poduzeti u tom smislu?
A ministar na to odgovara: “suprostavimo im se na taj način da kupujemo HR i bijkotiramo strane uvozne proizvode”. I prisiliti ćemo ih da spuste cijene.
Ja jednostavno ne pronalazim smislen i zdravorazumski odgovor na ovako “pametnog ministra”
Jbt. ma di ih samo pronalaze?
Dragi moji Logičari, često razmišljam kad se pokrene ovakva tema o nezavisnosti (hrane) s svime što slijedi, dali je moguće donositi neke zaključke i raspravljati o bilo čemu?
Zemlja koja ne može prehraniti svoje stanovništvo i obezbjediti osnovne uvjete preživljavanja u slučaju velikih katastrofa ne može se zvati nezavisnom a još manje samostalnom.
Lp
Zakašnjenje je veliko, kod mene u selu, odgovorno tvrdim, osim mene ima još dva uzgajivača a na desetke napuštenih kuća i domaćinstava, neka su zarasla u šikaru najmanje 10 godina!
Prosečan čovek može u životu prosečno, 4 puta da pogreši.
U trećem braku verovatno neće imati dece.
Posle četvrtog braka neće imati ko da ga sahrani.
#
Istorijske greške nacija verovatno imaju istu tendenciju ali nam tu trebaju nezavisni istoričari i akademici koji su još pri pameti.
Ja sam te prazne police prvi put videla kada sam bila na zimovanju (januar 1991.) u Češkoslovačkoj. Bilo je jedino hrane za bebe, sira za mazanje i hleba i nešto malo peciva. Jedva sam čekala da se vratim kući i jedem ko čovek. Ali je zato bilo svih drugih stvari koje nemamju veze sa hranom. Malo kasnije te prazne police sam viđala kod nas, čekanje u redovima postalo je neizbežno. Jedino su se pijace dobro držale, tu je bilo svega i svačega i što je najvažnije svu robu su prodavali proizvođači. Preživeli smo i te dane i godine. Danas ima svega i u prodavnicama i na pijaci. U prodvanici je sve bez veze, a nije bolje ni na pijaci – hrana iz uvoza iz Albanije, a ono malo domaće hrane na pijaci sto puta tretirano hemijom. Sve u svemu, ne znam šta mi se više gadi. Ta bajka o selu,… Čitaj više »
Ovaj clanak je pisao neki seljak da navuce vikendase da nasade svega pa da mu obere radnim danima dok njega nema. Tako je bilo sa mojim prvim komsijom – za vrijeme korone nakupovao je sjemena i rasade i zasijao veliku bastu. Na jesen ubrao je samo par sugavih paprika kad vikendom ode. Seljaci su mu obrali sve. Danas na 10 sela nacicete jednog sto drzi krave, seljaci odavno ne rade zemlju.
Zaboravite zemljoradnju ako se ne mislite vratiti na selo. Ne moze se iz grada uzgajati povrce, voce, zivina, stoka. I ne moze bez puno rada. Na selima malo ko radi, vecina builji u telefon. Dobro bi im doslo naivcina da zasiju povrce i nasade voca da ne moraju ici do grada u market.
Tekst je optimističan, lijepo je to.
A sad ja: Najveći neprijatelj bilo kakve autonomije su velike aglomeracije stanovništva: gradovi, gradurine, gadurine… i urođeni (svima!) mentalitet: kruha bez motike! Rijetki su ljudi… ma ne mogu da duljim. Ukratko: sviđa mi se tekst, jbg 😛 😛
Mudro ali za mene uzalud. I ovo sad pišem u mraku jer mi nitko ne želi upaliti svjetlo
utopija je riječ koja se dobiva od utopiti i ja
Samodovoljnost je ključ opstanka u 21 veku.prvenstveno to vazi za “male”drzave.narod ako to shvati opstace,ako li ne shvati ( ne želi da shvati)ko mu je kriv.dosao je kraj najboljeg od svih svetova.ne proizvodis dovoljno hrane ,a svi siti,ne proizvodis tehnologije a svi imaju sve.Nemas nafte,gasa,ruda a,nikome ne fali,Ne proizvodis automobile,aparate,a svi imaju polja prazna,svi u kancelarije,plata mala ali redovno leze na račun…
Sad je nedavno došla jer sam pola sata trpio što moram na wc pa je počela mahnitati o tome kako su bijesni na nju. Kad sam ja na to odgovori svašta. Ti šuti i nemoj govoriti jer će nas zbog tebe izbaciti na snijeg?? Brat joj je isti pa mi nema života s takvima.
Ovaj članak je, na žalost, već debelo zakasnio i predstavlja samo divan i romantičan san autora, koji ovo samo piše i ne živi to o čemu piše (da ne griješim dušu, moguće je da se autor bavi vrtlarenjem na balkonu ili na gredici od 20 m2 i to paušalno, odnosno, krade vrijeme koje mu ponekad za vikend ostaje za takve aktivnosti a pored tog “imanja” gradi spremište za alat i roštilj sve skupa također 20 m2)…. 😉 Uskoro će se samo rijetki sjećati ovoga što se ovdje opisuje i predlaže. Da ne budem defetist bez osnove, samo ću se dotaknuti par ključnih problema koje, (uskoro) ni najveći entuzijasti neće moći prebroditi (govorim onima koji nisu sa sela i nisu nasljednici nekog bivšeg gospodarstva) U tijeku je proces depopulacije koje u startu kreće natjeravanjem roblja u geta (tzv gradove) te razvlašćivanjem pojedinca i stvaranjem niza prepreka koje će pojedincu onemogućiti posjed… Čitaj više »
Ima alternativa Švabu gde svaki živi sam u megapolisu, radi nešto virtualno ili granatirani dohodak. Pretpostavljam da ste svi gledali Avatar ili istorija Inka, Maja, Indijanaca. Može da si miroljubiv ili veliki silni ratnik ali kada je tehnosfera primitivna dođe neko jači od tebe i te porobi. Ali kao kompromis razvijena civilizacija decentralizirana, bez megapolisa većina imaju kucu i 2 dekara, silna infrastruktura, sami gledaju piper, luk patlidžan… Mali deo je posvećen naučnom radu, radi se 3-4 dana u nedelju. Nešto kao socijalizam ali decentaraliziran, u svaki slučaj treba da je inkluzivan, nema potrebe da BVP raste, i progres ima limit, nema potrebe od robota, a mi samo odmaramo. Neki kompromis tehnika, tehnologija i malo truda, koje gradi ljudski karakter. realizira. Ne znam iz juge iskustva ili zapadnog kapitalizma ili drevno egipatskog stroja uvek se nađe neka elita koja hoče da je iznad drugih, imam predvid KPJ nomenklatura, kapitalisti na… Čitaj više »
Sunce li vam j… ž…… pa to je Tito, bravar, šepavac pričao stalno ali gospoda hoće demokraciju, da upravljaju, da mogu kupiti uvoznu robu a naše tvornice zatući, da mogu kupiti smeće iz Mcdonaldsa a našu hranu prestati proizvoditi, da ne upravljamo svojim vodama, zemljom i šumama i prepustimo to strancu jer će on to bolje voditi od nas. izda li vam terina četničko-ustaško-balijska, trebalo vas je sve pobiti.
Vec je proveden globalni eksperiment od strane Pol Pota. 70 % stanovnistva umire u roku od godinu, dvije. Bez struje umire 95% stanovnistva u roku od 6 mjeseci. S obzirom da se pod utjecajem digitalizacije općem stanovnistvu pada kvocijent inteligencije i socijalizacije, prvo teži zamjeni slobode sa sigurnošću. Naravno sve ide u orwellizaciju u kojoj nema ni slobode ni sigurnosti. Taj proces je trenutno najdalje odmakao u Putinovoj Rusiji. I tamo se pretpostavljaju “tradicionalne vrijednosti sa kupusom u bradi”.