Ko to more platit

Kako bi zaštitili svoju porezno povlaštenu poziciju, prošle subote u Zagrebu prosvjedovali su iznajmljivači apartmana. Razumijem da je teško prihvatiti gubitak dugo uživanih privilegija, ali jednom je moralo doći vrijeme da „sezonski“ iznajmljivači podnesu jednak porezni teret kao i oni koji stanove iznajmljuju dugoročno. Naime, potaknuta zbivanjima u inozemnim turističkim destinacijama i savjetima iz Brisela, vlast je napokon shvatila da nekontrolirani rast apartmanizacije treba zaustaviti.

Paušalno po paušalu

Na žalost, u pokušaju potrebnog ujednačavanja poreznog opterećenja svih iznajmljivača, država je opet napravila krivi potez. Kad je već poduzela taj prijeko potreban korak, umjesto da je i „sezonske“ iznajmljivače krenula oporezovati po ostvarenom dohotku, država opet proizvoljno podiže „paušal“ koji na području jedne jedinice lokalne samouprave jednako po džepu udara sve – baku Katu koja ima jedan apartman i uz popunjenost od 60 dana godišnje za isti ne može dobiti više od 60 eura po danu, (a jedini drugi Katin prihod je mirovina od 500 eura) i meštra Tončija koji od 8-16h radi za plaću od 4.000 eura neto, ima 4 luksuzna apartmana koje bez problema naplaćuje 120 eura po danu i ima popunjenost od 100 dana godišnje. Ako su oboje u istoj jedinici lokalne samouprave, plaćat će isti iznos poreza po krevetu! A da je država htjela riješiti problem dugoročno i onako kako je jedino ispravno (i pravedno), baka Kata ukupno bi plaćala manje nego što će plaćati po novim propisima, a meštar Tonči plaćao bi više, zato jer puno više i uprihođuje.

Ne bi trebao biti problem izračunati stvarne troškove „sezonskih“ iznajmljivača i sukladno tome priznati im izdatke u postotku možda nešto većem od 30% i onda na tako utvrđeni dohodak razrezati porez od 12%, koliko plaćaju oni koji se bave dugoročnim iznajmljivanjem stambenog prostora. Na žalost, našim je vlastima uvijek draži zakonski egzibicionizam koji im služi za ciljano održavanje nereda u kojem puno lakše mogu ostvariti svoje nelegitimne interese.

„Paušalni“ pristup rješavanja postojećeg problema pogoduje bogatijima – onima s više apartmana koji za najam mogu dobiti veću cijenu, a kažnjava one koji imaju manje kapaciteta i za svoj apartman ne mogu dobiti ni 60 eura po danu. Što je dohodak veći, vlasniku se više isplati paušalni porez. Što je dohodak manji, vlasniku se više isplati obračun poreza po dohotku. Istini za volju, treba reći da se za najveći broj „sezonskih“ iznajmljivača (vlasnici 2-3 apartmana uz prosječnu cijenu iznajmljivanja), porez od 150 eura po krevetu približio iznosu koji bi platili i da se porez obračunava po dohotku (jednako kao u slučaju dugoročnog iznajmljivanja).

Loš potez vlade je i to što će za turistički najrazvijenije jedinice lokalne samouprave iznos „paušala“ po krevetu biti znatno veći nego za one koje pripadaju III. i IV. stupnju turističke razvijenosti. Dakle, linija razgraničenja između JLS-a odlučuje hoće li iznajmljivač po krevetu plaćati 150 ili 20/30 eura. Ako ima 10 ili 15 kreveta razlika je ogromna. Npr., imate li apartman na Hvaru, na području općine Sućuraj, paušal vam može iznositi svega 30 eura po krevetu, ali ako vam je apartman na području susjedne općine Jelsa, morat ćete plaćati najmanje 150 eura po krevetu! Koji je cilj takve politike? Dugoročno poticati apartmanizaciju u manje razvijenim gradovima i općinama? Turistifikacija i onih krajeva koji su do danas bili pošteđeni najezde apartmana?

Jednakost i pravednost?

Po kojoj to ekonomskoj logici čovjek koji dugoročno iznajmljuje stan mora državi platiti nekoliko puta veći porez od „kolege“ koji iznajmljuje apartman turistima i naplaćuje ga dnevno. Što Ustav RH na to kaže? Kaže ovo: „Porezni sustav temelji se na načelima jednakosti i pravednosti“.

Kad država napokon, koliko-toliko ujednači porez na dohodak od dugoročnog i kratkoročnog najma, jedinice lokalne samouprave za svoje bi građane mogle napraviti puno toga dobroga – izgraditi vrtiće, škole i drugu društveno korisnu infrastrukturu.  Za početak, mogle bi smanjiti brzorastuće račune za komunalne usluge.

Kao da unazad 40-ak godina nismo dovoljno unakazili naš prostor pa nam treba još zgrada, još katova i bazena, više turista u našem okruženju, više galame, više prometnih gužvi, više smeća, zagađenja, još lošija kvaliteta života u ljetnim mjesecima. Naime, kvaliteta života ne mjeri se samo novcima i nije smanjena samo u stambenim zgradama u gradskim centrima poput Dubrovnika i Splita. Kvaliteta života smanjena je u svim turističkim destinacijama u kojima se u ljetnim mjesecima broj stanovnika poveća pet do šest puta. Zbog nakaznosti urbaniteta koju donosi gramziva apartmanija, naš život degradiran je već dugo vremena i to kroz cijelu godinu, da ne govorimo o izgubljenom skladu urbanog i prirodnog. Iako mnogi toga nisu svjesni, u takvim okolnostima svi gube na kvaliteti života.

Simbioza: Domaćin i parazit

U cijeloj toj nespretnoj akciji vlade, posebno je zanimljiv institut „domaćina“ koji će imati pravo na smanjenje poreza. Travestija zakonskog prijedloga leži u nakaznom definiranju tog pojma. Naime, mudraci iz vlade kažu da je „domaćin“ onaj iznajmljivač koji ima prijavljeno prebivalište na području jedinice regionalne samouprave gdje se nalazi objekt u kojem pruža ugostiteljsku uslugu smještaja u domaćinstvu, ali to ne vrijedi za iznajmljivače koji iznajmljuju apartman u stambenoj zgradi.

Dakle, ako imate dva stana u istoj zgradi i jedan iznajmljujete turistima, ili ako imate prebivalište u Novom Vinodolskom, a iznajmljujete apartman 20-ak km južnije, u svojoj djedovini u Senju (ali u drugoj županiji) – vi niste „domaćin“. Ali zato, ako živite u Rijeci i preko agencije iznajmljujete novoizgrađeni apartman koji se nalazi 130 km južnije, u Malom Lošinju, vi ste „domaćin“, odnosno, baš vi činite pozitivnu razliku – upravo ste vi predstavnik „pravog obiteljskog smještaja“ za razliku od spomenutog „hladnog biznismena“ iz Novog Vinodolskog i iznajmljivača u stambenim zgradama.

Svi koji se nalaze izvan određene administrativne granice su „rentijeri“ koji se  iznajmljivanjem apartmana bave samo zbog zarade, a oni unutar te granice od države su proglašeni „domaćinima“ kojima zarada (valjda) nije primarni cilj. Kao „domaćini“, oni ugošćuju, a ne iznajmljuju; tu su prije svega radi promocije hrvatskog načina života, zbog druženja, altruizma, ljudskosti, a ako neki euro i ostane u džepu, neće ga odbiti. Takve ljudine treba nagraditi manjim porezom. Ali što su tek onda iznajmljivači koji apartmane iznajmljuju na trećem i četvrtom katu svoje obiteljske kuće u kojoj stalno žive? Super domaćini? Heroji hrvatskog turizma? Treba li njima dodatno smanjiti porez jer pored reklamiranja hrvatske gostoljubivosti, svojim arhitektonskim apart-brutalizmom trajno oplemenjuju prostor i društvu nude korisnu vrijednost?

U cijeloj toj priči, iskače još jedan zakonski problem ili što bi rekli političari – izazov! Naime, fizička osoba koja ima smještaj u domaćinstvu može imati do 20 kreveta, ne uključujući pomoćne krevete. To znači da je „domaćin“ i netko tko iznajmljuje 10 apartmana u koje smješta 20 (i više) ljudi. Takvi iznajmljivači nisu nikakvi „domaćini“ nego poduzetnici koji vode mali hotel, ali ne žele promijeniti svoju kategorizaciju jer je posao malog hotela složeniji. Dakle, i to pitanje treba dovesti u red.

U stvarnosti, politikantski pojam „domaćina“ u spornom prijedlogu izmjena Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti tek je nova dimenzija nejednakosti i nepravednosti porezne politike. Groteskno iracionalnoj balkanskoj administraciji očito nema kraja.

Mali vs Veliki: Ima li razlike?

Kad se sve zbroji i oduzme, ne znaš tko je društveno pogubniji u brutalnoj turistifikaciji zemlje – velike hotelske kuće ili oko 130.000 tisuća „sezonskih“ iznajmljivača od kojih velika većina prihodom od iznajmljivanja apartmana ostvaruje dodatnu (ne i nužnu) zaradu pa se opravdanim povećanjem poreza ništa strašno neće dogoditi. Osiromašenja neće biti. Nitko neće ostati gladan i na cesti jer uz samo dva apartmana (6 kreveta), cijenu od 80 eura po danu i popunjenost od 65 dana, godišnji (točnije je reći dvomjesečni) prihod od iznajmljivanja je 10.400 eura. Na kraju ljeta ostane solidna zarada, a da je tome tako, najbolje svjedoči nezaustavljiva gradnja novih apartmana od Savudrije do Cavtata.

Od 2017. godine kapaciteti u tzv. „obiteljskom“ smještaju narasli su za 180.000 kreveta, a samo od prošle godine za preko 46.000 kreveta pa sada imamo oko 700.000 ležaja u tzv. smještaju u domaćinstvu. Zajedno s ostalim smještajnim kapacitetima, najjači smo u Europi – ali ne po kvaliteti ponude i ljepoti življenja, nego po broju kreveta po glavi stanovnika. Na svaka 2 stanovnika dolazi jedan turistički krevet!

U turizmu nam je već unazad nekoliko desetljeća bilo potrebno zaustavljanje rasta. Loša je politika koja svoje gospodarstvo temelji na nestabilnoj ekonomskoj grani poput turizma ili cijeloj hrpi novih, besmislenih i dehumanizirajućih poslova koje je proizveo nekontrolirani razvoj tehnologije. Jer postoje i druge, za održivi razvoj poželjnije djelatnosti od sezonskog iznajmljivanja apartmana. Zašto država, županije, gradovi i općine snažnije ne podupru razvoj mnogih drugih zanimanja koja stvaraju novu i korisnu vrijednost; zašto snažnije ne potiču povratak profesija koje nestaju, a važne su za funkcioniranje zdravog, humanog i samodostatnog društva. Vrijedi uvijek imati na umu da bez primarnih i sekundarnih djelatnosti nema održivosti, nema stabilnosti, nema suverenosti.

Ako smo napokon shvatili da smo apartmanizirani do neodrživog stupnja i da nam se turizam na obali i otocima oteo kontroli, zašto se strateški ne bi pripremali za scenarij u kojem će za tridesetak godina turizam u Hrvatskoj biti tek sporedna djelatnost?

Da bi se stvorili preduvjeti za pozitivne pomake, prostorno planiranje trebalo bi prebaciti na višu razinu. „Odgovorne“ osobe u gradovima i općinama pokazale su da svojim planiranjem uređenja prostora ni približno ne ostvaruju pretpostavke za stabilan društveni i gospodarski razvoj, zaštitu okoliša, autentičnost i vrsnoću gradnje, racionalno korištenje prirodnih i kulturnih dobara. Vode se partikularnim interesima na štetu dugoročne dobrobiti zajednice.

Pored naše Slavonije, obale, otoka i gorja, ljepote življenja koje u tom okruženju  može ostvariti 3,7 milijuna građana Hrvatske, ovisiti o masovnom turizmu znak je loše, korumpirane politike i nesvjesnog, pohlepnog i lijenog naroda.

Možemo li bolje?