Plenković je uništio Hrvatsku, a u ekonomiju se razumije k’o Marica u krivi k***c.

Uvođenje eura u Hrvatskoj 1. siječnja 2023. godine bilo je jedan od najkontroverznijih poteza vlade Andreja Plenkovića. Premijer i njegova vlada hvalili su ovaj korak kao veliki uspjeh i dokaz napretka prema “europskoj obitelji”. Međutim, mnogi ekonomisti i građani upozoravali su da će prijelaz na euro donijeti ozbiljne ekonomske posljedice, posebno inflatorne pritiske, koji će pogoršati životni standard građana. Nažalost, upozorenja su se pokazala opravdanima, a Hrvatska se danas suočava s inflacijom koja uništava kupovnu moć njezinih građana.

Jedan od glavnih argumenata protiv uvođenja eura bio je činjenica da euro ne odražava gospodarsko stanje Hrvatske, već je prilagođen snažnim ekonomijama poput Njemačke ili Francuske. Hrvatska, s relativno slabijom ekonomijom, nije imala istu početnu poziciju. Kuna, iako nije bila savršena, omogućavala je određenu fleksibilnost u monetarnoj politici, što je Hrvatskoj bilo potrebno u vrijeme globalnih ekonomskih turbulencija. Uvođenjem eura, Hrvatska je izgubila tu fleksibilnost, a inflatorni pritisci koji su uslijedili samo su potvrdili strahove kritičara.

Premijer Plenković i njegova vlada ignorirali su ove upozorenja, nastojeći prodati priču o “povijesnom koraku”. Međutim, stvarnost je pokazala da je taj korak bio preuranjen i loše pripremljen. Inflacija koja je zahvatila Hrvatsku nije samo rezultat globalnih trendova, već i direktna posljedica gubitka monetarne suverenosti. Euro, kao valuta koja ne prati specifičnosti hrvatskog tržišta, postao je teret, a ne olakšica.

U današnjem obraćanju javnosti, Plenković je pozvao sve aktere na “društveno odgovorno ponašanje” kako bi se smanjili inflatorni pritisci. Međutim, takve izjave zvuče prazno i licemjerno, s obzirom na to da je upravo njegova vlada odgovorna za monetarnu politiku koja je dovela do ovakve situacije. Plenković je istaknuo da je inflacija u 2023. godini bila unutar planiranih 3%, ali to ne mijenja činjenicu da su građani osjetili značajno poskupljenje osnovnih životnih namirnica i usluga.

Vlada je najavila proširenje popisa cjenovno reguliranih proizvoda, ali to je samo privremeno rješenje koje ne rješava korijen problema. Umjesto da se suoče s realnošću da je uvođenje eura pogreška, Plenković i njegovi ministri nastavljaju s retorikom o “društvenoj odgovornosti” i “ravnoteži košarice”. Međutim, takve mjere su samo flaster na otvorenu ranu. Inflacija je posljedica strukturalnih problema, a ne samo pohlepe trgovaca ili proizvođača.

Hrvatska je monetarno uništena, a tek je početak. Uvođenje eura samo je pojačalo postojeće probleme, a vlada nema alate za njihovo rješavanje. Bez mogućnosti vođenja nezavisne monetarne politike, Hrvatska je prepuštena milosti i nemilosti europskih trendova. Plenkovićevi pokušaji da se predstavi kao čuvar stabilnosti zvuče sve manje uvjerljivo, jer su upravo njegove odluke dovele do ovakve situacije.

Umjesto da prizna pogreške i traži načine za ublažavanje posljedica, Plenković nastavlja s retorikom o rastu BDP-a i smanjenju javnog duga. Međutim, ti makroekonomski pokazatelji malo znače običnim građanima koji se svakodnevno bore s poskupljenjem hrane, goriva i drugih osnovnih potrepština. Rast plaća i mirovina, koji Plenković spominje, ne prati inflaciju, što znači da su građani zapravo siromašniji nego prije.

Uvođenje eura u Hrvatskoj bilo je politički potez koji je ignorirao ekonomsku stvarnost. Andrej Plenković i njegova vlada odlučili su se za brzu integraciju u eurozonu, ne razmišljajući o dugoročnim posljedicama po hrvatsko gospodarstvo i građane. Sada, kada su se te posljedice počele osjećati, vlada pokušava prebaciti odgovornost na trgovce, proizvođače i građane, pozivajući ih na “društvenu odgovornost”.

Međutim, prava društvena odgovornost počinje na vrhu. Umjesto da se pravi da je sve u redu, Plenković bi trebao priznati da je uvođenje eura bilo preuranjeno i loše pripremljeno. Hrvatska je monetarno uništena, a bez ozbiljnih promjena u politici, situacija će se samo pogoršavati. Građani zaslužuju više od praznih obećanja i privremenih mjera. Zaslužuju odgovornu vladu koja će se suočiti s realnošću i poduzeti konkretne korake za zaštitu njihovih interesa. Nažalost, čini se da takva vlada još uvijek ne postoji.