Ustanak Arapa u Raqqi i moguće posljedice na rat u Siriji

Suočeni sa strašnom životnom situacijom u devastiranoj Raqqi, ljudi su podigli ustanak protiv militanata koje podupiru SAD koji nisu u stanju zadovoljiti osnovne potrebe civila. Ova se vijest vješto prešućuje u zapadnim medijima kako se na bi narušio privid idiličnog života u područjima sjeverne Sirije u kojoj kurdske snage i oko 2000 američkih vojnika pokušavaju stvoriti politički entitet koji bi samo formalno bio  dio Sirije, ali bi zapravo bio neovisan o službenom Damasku.

Civili koji žive u “oslobođenim” područjima Raqqe u sjevernoj Siriji se sada suočavaju s progonom od strane milicija koje podupiru Sjedinjene Države, čije ih je nemilosrdno ponašanje prisilio da na kraju reagiraju i pruže oružani otpor.

Prema riječima ruskog generala Sergeja Rudskoja, zamjenika načelnika Glavnog stožera ruske vojske, pristup osnovnim potrepštinama u gradu uništenom u borbama praktično ne postoji. Porastu ljutnje i frustracija su pridonijeli kurdski militanti koji upravljaju gradom.

“Izvorna arapska populacija je podvrgnuta odmazdama i provodi se prisilna mobilizacija. To rezultira oštrom nezadovoljstvom među lokalnim stanovnicima. Posljedica svega je da su u Al-Mansouru, gradu 25 kilometara jugozapadno od Raqqe, lokalni stanovnici podigli ustanak protiv snaga koje kontrolira SAD”, rekao je general Rudskoj.

Lokalni arapski portal Neda’a javlja kako su u prošlu nedjelju navečer, zapadno od grada Raqqe, izbili sukobi između klana Bukhamis i “Sirijskih demokratskih snaga” zbog uhićenja arapskog plemenskog vođe Bashira Hamdana Al-Hamshara od strane kurdskih milicija.

Sukobi su se odvijali u blizini grada Al-Mansour, gdje je su naoružani pripadnici klana napali dva punkta kurdskih milicija u pokušaju da upadnu u mjesto gdje je Hamshar bio zatočen.

Bashir Al-Hamshar je šeik klana Al-Bukhamis i poznat je po odbijanju politike YPG milicija. Zahtijevao je od njih da se povuku iz tog područja, zbog čega je na kraju uhićen.

Osim sukoba, na ulicama grada Al-Mansoura su održani prosvjedi na kojima su lokalni Arapi tražili puštanje njihovog plemenskog šeika i svih zatočenika iz drugih klanova. Kasnije je šeik Bashir Al-Hamshar navodno pušten, ali to nije smirilo napetosti između lokalnog stanovništva i kurdskih YPG snaga.

Raqqa je bila jedan od najvećih gradova Sirije prije rata, a danas se suočava s humanitarnom katastrofom. Ni SAD, niti zemlje američke koalicije, posebno ne Kurdi, ljudima u gradu ne mogu osigurati humanitarnu pomoć u hrani i lijekovima, vodu i električnu energiju.

Oko 95 000 ljudi, koji su se odlučili vratiti, žive u neljudskim uvjetima. infrastruktura u gradu je potpuno uništena. Stanovnici nemaju pristup javnim i socijalnim uslugama i od oslobođenja grada se ne radi ništa da se situacija poboljša.

U Raqqi radi samo jedna bolnica i jedan vrtić. Ne postoje sanitarne usluge jer nema tekuće vode. Stanovnici često uzimaju vodu iz Eufrata, što povećava rizik od infekcija i epidemija. Takozvane Sirijske demokratske snage i lokalne vlasti koje imenuje američka vojska ne mogu riješiti humanitarne probleme.

Ruski general Rudskoj je pozvao zapadne zemlje da izvrše pritisak na kurdske militante da dopuste prolazak konvoja pomoći koju šalju UN i druge humanitarne organizacije. Time bi se možda mogla pružiti pomoć onima kojima je najviše potrebna.

Raqqa je postala poznat kao samoproglašena prijestolnica terorističke “Islamske države”, a “oslobođena” je u listopadu 2017. Međutim, nekoliko mjeseci nakon što su SAD i zapadni saveznici pozdravili “oslobođenje”, Raqqa i dalje izgleda poput bojnog polja i grada duhova.

VIDEO – Raqqa nakon “oslobođenja” od strane SDF snaga i američkog zrakoplovstva

Bivši glavni grad samoproglašenog kalifata je ponovno postao vruća točka. Sunitski Arapi su se pobunili protiv Kurda, koji su, uz američku potporu “oslobodili” grad od terorista “Islamske države”. Što to znači za sirijski rat i zašto su, iako svjesni neizbježnosti takvog scenarija, Amerikanci ipak poslali Kurde da oslobode Raqqu?

Sirija trenutno nije u fokusu pozornosti svjetskih medija, što je razumljivo. S jedne strane, diplomatski rat između Sjedinjenih Država i Rusije je zasjenio arapske strahote. S druge strane, ISIL je poražen, a Assad pobjeđuje na svakom bojištu za kojeg Glavni stožer odluči da se mora očistiti od terorista. Nedavno je sirijski vođa osobnim automobilom ušao u ruševna predgrađa Damaska i posjetio vojnike koji Istočnu Goutu čiste od takozvane “oporbe” i terorista. Nešto više od 10 000 ljudi, terorista i članova njihovih obitelji je premješteno je u pokrajinu Idlib, koja je sada postala baza snaga koje se bore protiv vlade u Damasku, uključujući ekstremiste bliske Al-Qaedi.

Zrakoplovstvo Rusije je smanjilo aktivnosti, ali i dalje drži situaciju pod kontrolom u važnim područjima. Istovremeno je završena je prva faza turske operacije u Afrinu, Sirijci posvuda nalaze masovne grobnice, dok u pokrajinama Homs i Aleppo traju borbe niskog i srednjeg intenziteta.

Ukratko, Sirija je ušla u poslijeratno razdoblje kada se rat polako gasi, ali dugo očekivani mir se još ne nazire na horizontu. Velike operacije vladinih snaga su završene, ali se borbe ipak nastavljaju i ima još mnogo posla za učiniti. Prema analitičarima se ušlo u fazu subverzivnog i terorističkog rata, a on i dalje traje.

Zemlja je podijeljena, a ono što se događa u Aleppu ili Idlibu je vrlo različito od onoga što su dopisnici Al-Jazeere vidjeli u Raqqi ili Hami. To je ključni faktor kojeg treba uzeti u obzir analizirajući situaciju u Siriji, zemlji koja je podijeljena na sfere utjecaja, ali što je još važnije, podijeljena je i na ratne zone.

Deseci aktera pokušavaju zgrabiti komad nekad stabilne i ujedinjene zemlje. Jedni od njih su u Idlib i Raqqi, pustinji koja je donedavno bila glavno uporište “Islamske države”.

Napredni dio sirijskog društva koji živi na mediteranskoj obali i središtu svjetskih civilizacija na stanovnike Raqqe gleda kao na “divljake”. Doista, klanovi i plemena tamo kao da žive u nekom drugom svijetu. Sirija je u tom pogledu jedinstvena zemlja i njezina složena geografija je postala jedan od glavnih uzroka rata.

Za razumjeti o čemu je riječ je dovoljno  pogledati zemljopisnu kartu. S jedne strane vidimo obalu Sredozemnog mora i središta svjetske trgovine. Tamo su Latakija i Tartus, a nedaleko od njih je  Damask. To je područje s umjerenim sekularnim stanovništvom utvrda predsjednika Assada. Na istoku je sasvim drukčija slika. Tamo je pustinja i duboko religiozna sunitska populacija koja se dodatno radikalizirala i priklonila islamističkim skupinama.

To je prvo bila tvrđava Al-Qaede, a kasnije “Islamske države”. Ova dva sloja sirijskog društva nisu kompatibilna i sukob potaknut izvana se morao rasplamsati.

Vrijedi podsjetiti da su plemena iz istoka zemlje masovno nastanila istočni dio Aleppa tijekom industrijalizacije i Istočnu Goutu, koja je bila poljoprivredno područje, a stambene četvrti su zbog priliva stanovništva izgrađene tijekom ’80-ih. Tada su pustinjska plemena naselila područje koje je od poljoprivrednog zemljišta pretvoreno u stambene blokove i industrijske zone. Ovo je vrlo važan detalj u bitkama za Aleppo i Istočnu Goutu, jer govorimo o ljudima koji su jučer živjeli u plemenskim i klanovskim zajednicama u pustinji, a tada su dobili posao u velikim gradovima poput Aleppa i Damaska, gdje žive tek nekoliko desetljeća.

Prije sirijskog rata je područje Raqqe imalo oko dva milijuna ljudi, no 2017. godine je broj stanovnika pao na oko 400 000.

U novim okolnostima je pobuna lokalnog stanovništva Raqqe bila neizbježna. Lokalni Arapi su ustali protiv nove pokrajinske vlade i “Sirijskih demokratskih snaga”. Ovu proameričku vojsku čine Kurdi (70%), Arapi (20%), a 10% su agenti CIA-a i američkih Snaga za specijalne operacije (SOF). Može se reći da su ove snage ozbiljan proizvod sirijskog rata kojim upravlja Washington.

One nisu ni Sirijske, još manje proruske ili proiranske, dok su s Turskom u oružanom sukobu. Istina je da su SDF “oslobodile” Raqqu i borile se protiv ISIL-a u pustinji sjeverne Sirije, ali su na kraju ipak borbeni stroj kojim upravljaju CIA i kao podešen borbeni stroj izrađen od strane agenata paravojne krilo CIA-e i Pentagona.

Dakle, siromašni sunitski Arapi su podigli ustanak protiv kurdskih navodnih “komunista” odjevenih u američku uniformu, naoružanih američkim oružjem i koji se bore za interese Washingtona i Izraela. Ova “ljevičarska gerila”, koja služi zemlji koja se smatra utvrdom divljeg kapitalizma i zemlji s najgorem sustavu segregacije i apartheida, jedinstvena je u modernoj povijesti. No, što to znači?

Raqqa je od strane američke koalicije i Kurda “oslobođena” u listopadu 2017. godine. Barem je tako rečeno. Činjenica je da se ISIL tada povukao iz grada , a nekoliko tisuća boraca je pod američkom pratnjom prebačeno na krajnji sjeveroistok Sirije, na granicu s Irakom.

No, ISIL se povukao iz grada ne u jesen, nego na početku zime, kada je povratak u grad bio nemoguć. “Oslobođenje” Raqqe je nesumnjivo uspjeh svih onih koji su se borili protiv ISIL-a.

Međutim, kako to uvijek biva nakon građanskog rata, bilo je važno i pitanje reorganizacije, a to je za SAD posljednja briga. Sirija je multinacionalna zemlja. Raqqa je pokrajina sunitskih Arapa koji nikad neće prihvatiti vlast Kurda. Nedugo prije početka operacije su u Washingtonu ozbiljno razmatrali pitanje uporabe kurdskih milicija u oslobađanju grada, ali zbog nedostatka alternative su Amerikanci bili prisiljeni poslati kurdske YPG snage da obave ovu zadaću.

Stanovnici Raqqe su od 2014. godine zapravo podržavali ISIL, ali su shvatili nemogućnost borbe protiv snaga iza kojih stoje SAD i pomirili su se s novim gospodarima. Ali samo nakratko.

U Washingtonu su uvjereni da Assad ovaj komad zemlje ne može ili ne želi zauzeti, ali moraju priznati i da oni ne mogu svrgnuti predsjednika i vladu u Damasku.

S druge strane, Arapi nikad neće priznati nove vlasti i doslovno mrze život “pod Kurdima”, koji se protive njihovom identitetu koji se razvio tijekom “kalifata”.

Što se tiče samih Kurda, oni nisu ni željeli ići u Raqqu, niti im je taj grad ikada trebao. Na tom području ne postoji ništa što bi im išlo na ruku. Većina stanovništva mrzi njih, mrzi Assada i simpatizirala je ISIL. Uvlačenjem Kurda u ovu “veliku bitku“, Amerikanci su posijali sjeme novog građanskog rata. Sada izbijaju sukobi između Kurda koji su došli sa sjevera i lokalnih pustinjskih Arapa.

Arapi koji žive na istoku i jugoistoku Sirije su plemena koja su tamo davno doselila u potrazi za boljom klimom. Žive u plemenskom društvu u kojem religija znači puno, a vladaju stariji. Ovi ljudi nikako ne razumiju kurdske pseudokomunističke ideje i način kako bi po njima trebalo funkcionirati jedno društvo.

Odluka da se Raqqa oslobodi uz pomoć SDF je bila prisilna, jer se trebalo boriti protiv terorizma. Scenarij u kojoj su imali SDF na jednoj strani i ISIL na drugoj američkim stratezima nije ostavio mogućnost izbora.

Arapi se u bliskoj budućnosti u Raqqi neće moći organizirati, jer nemaju sredstva ili znanja za to. Jedino je rješenje bila središnja vlast u glavnom gradu pokrajine pod Assadom, a plemena u pustinji su imala gotovo punu slobodu.

Kurdska vlast u Raqqi nije moguća ni teoretski. To bi otprilike bilo isto kao židovska vlada u predgrađu Rijada ili albanska vlast u Beogradu. Sada se vide i prve klice novog sukoba.

Što može biti izlaz iz ove situacije? Države sa zemljom odgovornom za ovu zonu utjecaja trebaju početi stvarati vlasti koje će se sastojati od lokalnog stanovništva. Jedino to može spriječiti novi krug građanskog rata za Raqqu. Damask također mora pregovarati s novim vlastima regije, utjecati i raditi s plemenskim i vođama klanova, koji su se pokazali spremnima na kompromis, iako uvijek uz malo mita i obećanja za izgradnju i obnovu infrastrukture. Naravno, djelima treba pokazati da će obećanja iz sporazuma biti ispunjena, što je funkcioniralo u više slučajeva među sunitima u južnim dijelovima pokrajine Idlib ili među umjerenijim Druzima u pokrajini Suweida. Lokalna samouprava bez sumnje može smiriti čak i vrelu sirijsku pustinju. Međutim, problem i dalje čine 2000 američkih vojnika i obavještajaca koji Kurdima obećavaju da će to biti njihov Sirijski Kurdistan. Jednom riješen taj problem, ostatak će se riješiti sam od sebe, jer YPG milicije bez američke potpore ne mogu ostati na velikom arapskim područjima sjeverne