Saif Al-Islam i predsjednički izbori – Zapad se boji ruske podrške Gaddafijevom sinu

Već neko vrijeme kruži vijest da će jedan od kandidata na sljedećim predsjedničkim izborima u Libiji biti sin pokojnog vođe Velike Socijalističke Narodne Libijske Arapske Džamahirije, pukovnika Muammara Gaddafija. Libijski vođa je ubijen, zemlju je razorio NATO pakt i stvorio razne islamističke skupine koje su podijelile zemlju. Međutim, tijekom proteklih godina je u Libiji ojačala vojska generala Haftara, čovjeka s vrlo živopisnom biografijom, koga podržavaju i milicije Zintana, koje su u zatočeništvu držale Gaddafijevog sina, da bi ga na kraju, prema odluci vladu u Tobruku, pustile na slobodu.

Saif Al-Islam Gaddafi je obećao osvetiti smrt svoga oca. Ovu će priliku dobiti sredinom godine, kada će se u Libiji održati predsjednički izbori. Sile koje su zemlju gurnule u kaos otvoreno se boje tog scenarija, pozivajući Muammarovog nasljednika “štićenikom Moskve”.

Imenovanje Saifa Al-Islama Gaddafija kao kandidata za mjesto libijskog predsjednika je na posebnoj konferenciji za novinare u Tunisu najavio njegov zastupnik. O tome se raspravljalo sredinom prosinca prošle godine, ali je vijest ponovno odjeknula u svjetskim medijima najavom kampanje Gaddafija mlađeg u vrijeme uhićenja bivšeg francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozya.

Zapadni tisak objavljuje nove dokaze korupcijskog skandala koji vodi do ministara vlada Sarkozya i poslovnih ljudi osumnjičenih za pranje novca. U pozadini svega, Saif Al-Islam izgleda kao čovjek koji barem može pravedno osvetiti svog oca. U svjetsko politici nerazumna osveta ne znači ništa, ali je Gaddafijev sin jedina osoba koja može obnoviti Libiju kao jedinstvenu državu pod jedinstvenim upravljanjem, a to bi za zemlje koje su je razorile bio najbolniji udarac.

Međutim, unatoč svijetlom “početku”, Saif Al-Islam još uvijek nije predstavio svoj program i službeno se još uvijek nije kandidirao. Do sada je sve ograničeno na općenitu retoriku o “spašavanju zemlje, očuvanju njenog arapskog, afričkog i islamskog identiteta, zaštitu osobnih i općih sloboda i potpunog uništavanja terorizma na cjelokupnom državnom teritoriju”. U smislu mehanizama za provedbu ovih namjera, zastupnik Gaddafija je spomenuo nade u pomoć Ujedinjenih naroda, što također izgleda vrlo neodređeno.

No, ako pogledamo događaje tijekom prošle godine, riječi o programu sa “sveobuhvatnom političkom, društvenom vizijom i sigurnosti” postaju nešto jasnije.

U ožujku 2017. godine je Tunis bio domaćin sastanka plemenskih vođa, onih koji su uvijek podržavali Muammara, bili su prisutni i predstavnici različitih krajeva Libije, pa čak i kao gosti delegati iz odcijepljenih republika  Donbasa. Najzanimljivije je što su na konferenciji sudjelovali i predstavnici ubijenog libijskog vođe. Jedan od dužnosnika posljednjeg Gaddafijevog kabineta je organizirao “Vijeće plemena i gradova” Libije koji u iseljeništvu ima oko 20 tisuća ljudi. Približno isti broj suradnika ova organizacija ima i na području bivše Džamahirije.

Saif Al-Islam Gaddafi je od svih priznat kao glavni nasljednik svog oca, a njegova sestra Aiša je zadužena za međunarodne poslove. Zbog karakteristika plemenskog sustava Libije to daje kontinuitet i vjerodostojnost organizaciji. Cilj vijeća je obnoviti Džamahiriju kao jedinstvenu javnu i državnu strukturu, po uzoru na onu koju je za života stvorio pukovnik Gaddafi.

Od 1977. do 2011. godine, Libija nije bila ni republika ni monarhija. Ukidanje tradicionalnih institucija je bilo moguće zbog plemenske samoorganizacije, jer se država sastojala od mnoštva općina koje su imale punu moć, sve do raspodjele proračunskih sredstava. Nakon revolucije 1969. godine, državna i privatna poduzeća pretvorena su u “narodna”, a radnici i zaposlenici u “suvlasnike”. 1979. Muammar Gaddafi i njegovi suradnici formalno napuštaju svoje dužnosti, a vlast je predana Vijeću revolucionarnog zapovjedništva. Sam pukovnik bio je imenovan “vođom libijske revolucije”.

Isticao je svoje ideje društvenog poretka u takozvanoj Teoriji trećeg svijeta, koje  su se suprotstavljale tradicionalnim djelima teoretičara komunizma i kapitalizma. No, u Libijskoj Džamahiriji je bio vidljiv trag i utjecaj ruskih anarhista.

Među najvećim pokusima Gaddafija je bila zamjena vojske i policije s “naoružanim narodom” i “narodnom milicijom”, ukidanjem vojnih odjela i tradicionalnih institucija vlasti. Do 1980. je Libija uklonila i privatnu trgovinu, a organizirala je sustav javnih i kooperativnih trgovina. Veliki prihodi od prodaje nafte su dopuštali distribuciju proizvoda i dobara po principu islamske pravde.

Pad cijena nafte 1987. godine je prisilio pukovnika da u Velikoj Socijalističkoj Narodnoj Džamahiriji najavi “perestrojku” i vrati prava privatnom sektoru. Ali, Libiju je bilo nemoguće nazvati siromašnom zemljom, sve do rušenja njezinog vođe.

Sada, kada je došlo vrijeme ukidanja zabrane političkih stranaka i pokreta, Libija se pretvorila u zemlju s dvije različite vlade, rastrgana na dijelove u stanju trajnog sukoba.

Izlazak iz ove situacije nudi Saif Al-Islam, koji želi uništiti planove onih koji su sudjelovali u uništenju zemlje. Džamahirija zaista može ujediniti plemena, od koji su mnoga nostalgična za bivšom Libijom. Međutim, Gaddafija ne podržavaju ni prozapadna islamistička vlada Fayeza Al-Sarraja iz Tripolija, a jasnu podršku nije dobio ni od generala Kalife Haftara i njegove vojske s istoka

Najveću podršku Saif Al-Islam, prema lokalnim medijima, ima na jugu Libije, gdje vlada general Ali Kana, koji je prije pada Libije vodio Gaddafijevu Južnu armiju. On i dalje uživa veliki ugled među stanovništvom. 2016. je za vrijeme slavlja u općini Gat, gdje živi pleme Tuarega, general Ali Kana osobno podigao zelenu zastavu Libije i uvjerio sve u njegovu odanost zakletvi pokojnom vođi.

Saif Al-Islam igra na novu kartu kako bi uspostavio kontrolu nad Libijom, unatoč činjenici da UAE imaju sve veći utjecaj na moćnog generala Haftara koji vlada istokom.

Štoviše, general Haftar tvrdi da je Gaddafi uglavnom negirao izjavu svog predstavnika o kandidaturi za predsjednika. Mediji Ujedinjenih Arapskih Emirata i Saudijske Arabije Saifa Al-Islama nazivaju “sinom mrtvog despota” i “jasnim primjerom vladavine koja bi samo donijela probleme libijskom narodu, susjedima i svim partnerima”.

Međutim, pitanje je koliki utjecaj na generala Haftara, koji je ključan u ovom procesu, imaju UAE i saudijski režim, a koliki Rusija ili Zapad?

UAE su 2011. podržavali pobunu protiv Gaddafija, a zatim su poslali oružje u Tobruk i naoružali vojsku generala Haftara, što je učinjeno usprkos embargu Ujedinjenih naroda. The New York Times je čak objavio otvorenu elektronsku korespondenciju diplomata iz Emirata koji priznaju isporuku oružja u Tobruk.

Jednu od ključnih uloga u rušenju Gaddafija je imao i Katar, ali sada su UAE i Katar prekinuli odnose i na rubu su sukoba kojeg je izazvao saudijski režim. Sada Katar na libijskom teritoriju vodi posrednički rat u kojem Doha podržava “treću vladu”, odnosno Novi generalni nacionalni islamski kongres.

Al-Jazeera je u tim smislu napisala “kako je Gaddafijev režim je otišao zauvijek, a ako se Saif Al-Islam želi vratiti na vlast, onda, koja je svrha revolucije”? Prema katarskoj televiziji, Saif Al-Islam bez međunarodne ili regionalne podrške neće doći na vlast.

General  Haftar je vrlo suzdržan oko vijesti o mogućoj kandidaturi Saifa Al-Islama. Zanimljivo je da Saudijci, koji su od početka u Libiji podržavali najekstremnije islamističke skupine, nakon rušenja Gaddafija podržali Haftara, kada je tada kratko vrijeme igrao važnu ulogu u novoj prijelaznoj vlasti, ali je ubrzo potjeran na zahtjev bivšeg katarskog emira. General Haftar sigurno još uvijek ima veze s američkom vojnom i obavještajnom zajednicom. Haftar je profesionalni vojnik koji tijekom osamdesetih dolazi na viši položaj u libijskoj vojsci koja vodi rat protiv Čada. Tijekom 1987. godine Haftar pada u zarobljeništvo Čada, nakon čega nudi svoje usluge Čadu i Sjedinjenim Državama. SAD ga postavljaju za vojnog lidera takozvane Libijske nacionalne armije, financirane od strane SAD-a za borbu protiv  Libije Muammara Gaddafija. Nakon pada vlade Hissene Habrea u Čadu 1990. godine, Haftar bježi u SAD gdje živi blizu sjedišta CIA-e u Virginiji. Međutim, nakon uspješne revolucije se američko vodstvo složilo s Katarom i protjeruje generala Haftara s mjesta zapovjednika libijske kopnene vojske i na to mjesto dolaze islamisti predvođeni Abdelhaqimom Belhadjom, bivšim operativcem Al-Qaede, kasnije američkim saveznikom. Haftar se kasnije vraća u Libiju i objavljuje rat do istrebljenja svim islamističkim skupinama, uključujući i one koje se bore za američke ili francuske interese.

Istovremeno gradi čvrste odnose s Moskvom, a lokalni izvori redovito ukazuju na prisutnost ruskog oružja u Haftarovoj vojsci, kao što su sustavi “Grad”, proturaketna oružja, oklopna vozila i druga vojna oprema.

Francuski Le Point piše o “sinu bivšeg diktatora koji dolazi na uz potporu Rusije i beduina”. Naglašava i veze Haftara s Rusijom, iako francuski list naglašava kako je teško vjerovati u savez Haftara s Gaddafijem, koji ga je svojevremeno uhitio zbog neuspješnih operacija u ratu s Čadom. Ali to je bilo ’80-ih, a general Haftar, ako se i osjećao nepravedno kažnjenim strane Muammara Gaddafija, još više su ga izdale SAD i neke arapske zemlje.

U međuvremenu, ovaj “neangažman” glavnog zapovjednika libijske vojske s istoka može igrati na ruku Saifa Al-Islama. Naime, Kalifa Haftar sada bez ikakvog problema može dati podršku političkom usponu nasljednika tvorca libijske Libijske Džamahirije.