Kako se osjeća limun?

Znamo mi da je drveće živo. Vidimo kako raste, razvija se, donosi plodove, stvara potomstvo, baš kao i životinje, ribe ili ptice. Ali ne znamo šta osjeća.

Evo, uskoro trebam ponovo putovati „u toplije krajeve“, kući. Kad kažem „kući“, pod tim podrazumijevam samo jedno mjesto, ono gdje sam rođen i gdje sam pola života proveo. Sve ostale kuće mogu biti i bolje, i ljepše, i veće, ali nikada mi neće biti tako bliske, tako tople i drage kao ona u zavičaju.

I dok se spremam na odlazak kući, već nekoliko dana mjerkam stabalce limuna u saksiji koje namjeravam prenijeti na Krk, „rezervnoj“ kući, i tamo ga posaditi vani, u dvorište, kako i treba, da ima dovoljno i prostora i sunca i zraka. Onda razmišljam – kako li se moj limun osjeća, sluti li da ga čeka dalek put? Hoće li mu to biti naporno i stresno? Moram paziti kako ću ga namjestiti u autu, da se ne ošteti, ne ozlijedi. Već je on imao nekoliko seoba, malih, ali ipak su to pomjeranja na koja biljke nisu naviknute. One su najvjernije svome zavičaju. Gdje se rode, tu i umiru. A moj limun (Uh, posve sam ga posvojio, a u stvari je moja supruga posadila sjemenku u saksiju.) je prvo neko vrijeme boravio u dnevnoj sobi, pa se preselio u dvorište na jedan stol, pa se poslije toga „prizemljio“ i promijenio nekoliko lokacija po dvorištu, i na kraju se skrasio, bježeći od niskih temperatura, ponovo u dnevnom boravku.

Tragovi nekih putovanja se vide na njegovim listovima i granama. Dok boravi vani, grane su mu deblje, a kraće i čvršće, a listovi sitniji. U kući mu brže rastu grane i tanje su, a listovi veći. To je ono što se vidi. Ali šta limun osjeća, je li mu ugodnije u kući ili vani, to ne znam. Hoće li se radovati putovanju, hoće li to za njega biti avantura, događaj koji će pamtiti cijelog života – pojma nemam. Možda već sluti odlazak i raduje se tome, a možda tuguje. Možda će mu na primorju, u pradomovini, biti baš lijepo i opuštajuće, a možda će cijelog života čeznuti za kišnom Nizozemskom gdje je ugledao prve sunčeve zrake i osjetio njihovu toplotu? Ništa od toga ne znam. Da znam, postupio bih onako kako njemu više odgovara, ali kako ne znam, bit će onako kako ja mislim da je bolje – ide na put!

Sve mi se čini da ću već za dvije-tri godine imati neki odgovor. Ako vidim da lijepo raste, da ima zdravu koru i listove jasnih boja, meni će to značiti da nisam pogriješio. Znat ću da je moj limun došao „kući“. Ako ne bude tako, prestajem sa seobom drveća. Neka raste tamo gdje je niklo!