Rusija se sustavno napada s ciljem uništenja i ne može si priuštiti pasivnost

Ruski stručnjak iz područja vojno-političkih znanosti i geopolitike, general-pukovnik Leonid Ivašov smatra da je zapadna civilizacija u procesu propadanja, ali je zato očito da je u procesu ove krize Ruska Federacija za “razvijeni Zapad” postala meta broj jedan. No, ona to nije postala, samo su procesi vidljiviji. Naime, još 1904. je britanski politolog Halford Mackinder

zaključio da je Euroazija “središnja regija”, takozvani “Heartland”, na čemu je pokojni američki strateg Zbigniew Brzezinski izgradio svoju teoriju koju je predstavio u knjizi “Velika šahovska ploča”. Teorija je zapravo jednostavna.

“Tko kontrolira istočnu Europu dominira Heartlandom. Onaj koji dominira Heartlandom dominira “Svjetskim otokom”, a tko dominira “Svjetskim otokom” dominira cijelim svijetom”, osnovna je misao vodilja od Mackindera do Brzezinskog, sve do danas. No, koliko su političari poput Borisa Johnsona, Trumpove uprave, Angele Merkel i bruxelleskih birokrata općenito dorasli ovoj zadaći.

Dakle, nakon što je poražen SSSR i zauzeta istočna Europa, tada je došao red na Ukrajinu, jer se time kanilo otvoriti put kolapsu Ruske Federacije. Prema mišljenju američkog geopolitičara Alfreda Mahana iz devetnaestog stoljeća, Rusi moraju biti izolirani i postepeno potisnuti na sjever, nakon čega ruski narod, zaključan na sjevernim geografskim širinama, neće izbjeći sudbinu koja mu je predodređena. To je bila javno formulirana zadaća.

Leonid Ivašov je siguran da je najslabije karika suvremene Rusije njezin sustav društvenog upravljanja. Osim toga, Rusija se ponaša pretjerano pasivno, što prirodno utječe na procese duž njezinih granica. Na Balkanu je posljednji fragment ruskog utjecaja, Srbija, zapravo integrirana u Europsku uniju. Bjelorusija i Lukašenko  balansiraju između EU i ruskog tržišta, jugozapadno u regiji Donbasa je u tijeku sukob, a države Središnje Azije već pokušavaju formulirati svoj plan bez ruskog sudjelovanja. Zemlje poput Gruzije grade svoj stav ovisno o željama Sjedinjenih Država i Europske unije. Armenija poput Bjelorusije balansira između Rusije i Europske unije. SCO i BRICS  su u fazi zastoja. Kina djeluje isključivo na temelju vlastitih interesa, što je prirodno. Zapad je protiv Rusije krenuo u odlučujuću ofenzivu s hibridnim ratnom, kombinacijom terorizma i “meke sile”.

U ovom projektu se Zapad oslanja na ekonomsku ovisnost Ruske Federacije i korupciju na različitim razinama vlasti, kako bi postupno neprijateljsku državu doveo u situaciju da se sama liši svoje državnosti.

Daljnji cilj je kidanje veza između različitih regija Ruske Federacije, uz  mogućnost potpunog uklanjanja nuklearnog oružja. Liberalna vlada i formalni predstavnici na vlasti bi provodili strogi progon protiv bilo kojeg oblika političkog otpora. Teritorij moderne Ruske Federacije za Zapad ima status područja resursa, poput Kanade.

“Konvergencija” s postsovjetskom Rusijom je na Zapadu je gotova i stvoreni su preduvjeti za napredovanje u neokolonijalnom pothvatu. Nadalje, metodama rata, Donbasu i Siriji, terorizmom i političkim djelovanjem bi se  ekonomski ovisni teritorij trebao prisiliti na određene modele “političkog ponašanja”. Svaki dan ruske pasivnosti neprijatelju osigurava kretanje u pravom smjeru. Kolonizacija Heartlanda i destabilizacija Kine su stalni zapadni politički program. Uspjeh ovog projekta pobjedniku daje nezamisliv globalni monopol.

Što učiniti? Po posljednjim odlukama Moskve se čini da Rusija zna kako odgovoriti, a zbog trgovinskog rata protiv Kine se našla na istoj strani barikade s Pekingom, da su dvije zemlje bile prisiljene suradnju podići na puno višu razinu i na vojnom planu, ne samo na ekonomskom i diplomatskom.

Nužno je shvatiti stvarnu težinu situacije i shvatiti da su odnosi Ruske Federacije i Zapada radikalno promijenjeni, te postupati  uzimajući u obzir realnost. Iako Rusiju mnogi opisuju kao autokratsku demokraciju, vremena traže još veće jačanje države, ne samo kroz poslovne odnose s “partnerima”.

Na ideološkom planu se nema što mijenjati, jer se odavno odustalo od  odgoja potrošača. Međutim, taj proces nije beskrajan. Rusija u tom smislu zaostaje za Europom samo jednu generaciju. Slika Ukrajine je u tom smisli vrlo  indikativna. 1991. je to bilo jedno društvo, a 2018. godine je situacija radikalno drugačija. Jednom riječju  “očevi i djeca” su dvije različite društvene skupine s različitim načinom razmišljanja. U Rusiji su isti problemi od temeljne važnosti, ali je taj proces prepoznat i sustavno se radi da ne dođe do prevladavanja zapadnog načina razmišljanja među mladima.

Plan za podjelu je za sve zemlje isti i provodi se po istom scenariju. Prvo se korumpira ukupna inteligencija, uništavaju se veze unutar društva, polarizira stanovništvo, sustavno se vrši utjecaj kroz korupciju, a nesposobnost i materijalizam se potiču se kao stvarni društveni ideal. Tamo gdje je Zapad uspio provesti ovaj scenarij, rat nije bio ni potreban i bila je dovoljna obična “policijska operacija”.

Za poraz nema teoretskih opravdanja, već se mora mijenjati pristup. Vanjski i unutarnji pritisak na određene države će se povećavati do kritičnih razina i

koristit će se načelo čekanja sazrijevanja “ploda”.

Prvo cilj za “razvijeni Zapad” je produljenje svog postojanja u sadašnjem obliku, očekujući raspad Rusije, što bi bila pobjeda u novom Hladnom ratu. Prioritet za Rusku Federaciju su nacionalna sigurnost, aktivna društvena i ekonomska politika o kojoj ovisi nacionalna sigurnost, jer bez nje nema ni prve.

Budući da je “Hladni rat 2” već proglašen, Rusija je sada u nekim službama stranih država “pod mikroskopom” i udari se provode na više načina i na brojnim mjestima. Iako političari zapadnih zemalja izgledaju poput klaunova, time se ne treba zavaravati. Oni ništa ne misle. To su samo prikaze, dok drugi misle za njih.