The New York Times i Stratfor: “Balkan je bojno polje između Zapada i Rusije”

Nažalost, američki analitičari su nedavno Balkan opet nazvali ključnim područjem “novog Hladnog rata” i “bojnim poljem” između Zapada i Rusije. Istovremeno naglašavaju kako Amerikanci gube svoje pozicije, dok s ih druge strane Moskva, gradi i trenutno predstavlja pravu prijetnju zapadnim interesima u regiji. U određenom smislu je to istina, ali samo u dijelu u kojem američki stratezi tvrde da Moskva jača veze sa zemljama regije.

“Nakon ujedinjene reakcije Zapada oko trovanja Sergeja i Julije Skripal i protjerivanja ruskih diplomata, Balkan postaje posebno važna regija. Rusija traži načine osvete i istodobno se Moskvi otvaraju nove mogućnosti. Rusija gleda na Balkan kao na bitku u političkom ratu”, izjavio je za The New York Times Marc Galeotti s Instituta za međunarodne odnose u Pragu.

“Rusija uspješno širi svoj utjecaj i njena konkurencija na Balkanu može uzrokovati još jedan val nestabilnosti.

Bojeći se utjecaja Moskve, EU već radi na perspektivi članstva za Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju, Albaniju i Kosovo, ali traži temeljne reforme. Washington zauzvrat gleda i na potencijalne sigurnosne prijetnje za balkanske zemlje koje su članice NATO saveza”, nastavlja Galeotti.

Zanimljivo je da u jeku “bliskoistočne krize”, koju uspoređuje s kubanskom krizom s početka ’60-ih, The New York Times gotovo doslovno ponavlja tezu voditelja američkog obavještajno-analitičkog centra Stratfor  Georgea Friedmana iz 2014. godine, kada je američki strateg Balkan uključio područje napetosti na kojem će se voditi sukob između Rusije i Zapada. Prije četiri godine je Friedman iznio tezu velike potrebe da se State Department angažira u regiji, koju je prikazao kao paničnu zbog naglog porasta utjecaja Rusije na Balkanu i gubitka američkog utjecaja. Čini se da se u određenim krugovima ovaj trend nastavio čak i pod predsjednikom Trumpom, a ima naznaka da je danas čak intenzivniji nego prije.

Rusija smatra kako tog “povećanog utjecaja” Moskve na Balkanu uopće nema. Naprotiv, mnogi vjeruju da Rusija na Balkanu čini vrlo malo, gotovo ništa.

Negdje iz objektivnih razloga, a negdje  zbog opuštenog balkanskog načina poslovanja. Istovremeno se u State Departmentu upalio alarm, odakle se šalju zastrašujuće upute veleposlanstvima u regiji, tražeći od uposlenika “konkretne rezultate”.

Što podrazumijevaju ti rezultati? Washington u Beogradu žuri i šalje, najblaže rečeno, vrlo “upitne” poruke srpskom vodstvu, samo zato što ne uspijeva nagovoriti vlasti Srbije da nametnu antiruske sankcije. Osim toga, iako nije sudionik u procesu, Washington  traži od Srbije da se pridržava svih zahtjeva na kojima insistira EU u prihvaćanju zemlje kao punopravne članice “europske obitelji”. Čak se dolazi na razinu uvreda koje prate ”ukori” upućeni službenom Beogradu da je izigrao Amerikance.

S druge strane, isti Aleksandar Vučić svakom prilikom govori u “europskom kursu” Srbije i kako ne radi na nikakvoj uspostavi strateškog partnerstva  s Rusijom, iako mu ne smetaju ruski tenkovi i zrakoplovi. Predsjednik Srbije s istim osmjehom komunicira s delegacijom ruskih liberala i govori im o “europskom izboru”, ali je s istim žarom spreman komunicirati s ruskim “patriotskim blokom”. Biti predsjednik Srbije  je danas “dvosmjerni kolosijek”, težak kazališni rad, koji zahtjeva da istovremeno ima nedvosmisleni proamerički i proruski stav. Jasno je da će odluka jednom biti donesena, a to može biti moguće samo u stanju stvarnog rata, kojeg predviđa Stratfor i u nešto blažoj verziji The New York Times.

Naravno, Balkan nije samo Srbija. Nedavno je u grčkom tisku izašao prijedlog za stvaranje obrambenog bloka država koje su pretrpjele i patile od Albanaca. Tu “antialbansku Antantu” bi, prema grčkim medijima, trebale činiti Srbija, Crna Gora, Makedonija, Italija i Bugarska, iako potonja nikada nije bila u nekom većem sukobu s Albancima.

Grci su veliki sanjari. Oni i danas čekaju povratak Konstantinopolja, ali se prije svega moraju dogovoriti s Makedonijom o imenu ove bivše jugoslavenske republike. Tek onda mogu govoriti o nekakvoj “antialbanskoj Antanti”. No, kako god bilo, ideja o zajedničkoj antialbanskoj fronti već je rođena.

Naravno, SAD stvaranje tog saveza neće dozvoliti. Previše su vezani za bazu Bondsteel i općenito s Albancima kao saveznicima.

Osim toga, postoji inicijativa skupina Srba i Crnogoraca proruske orijentacije koja predlaže stvaranje nečega poput novog “Pokreta nesvrstanih” na Balkanu. U Bruxellesu i Washingtonu tu ideju smatraju “subverzivnom” i izravnim udarom na rad dužnosnika veleposlanstva, nevladinih udruga i medija.

Usput, kad smo kod medija, nakon što su se probudili iz dvadesetogodišnjeg sna, američki emisari, koji se predstavljaju kao poduzetnici, počeli su masovno kupovati balkanske dnevne novine, televizijske kanale i radio postaje. Kupuju sve što se može u regiji, bez obzira na važnost i težinu.

S druge strane, Rusija godinama pokušavali registrirati barem jedan kanal u Srbiji ili Bugarskoj. Do sada prozapadne balkanske publikacije još uvijek nisu potisnule tradicionalne, ali ako se taj trend nastavi, za par godina ćemo u ovoj regiji imati situaciju kao u Rusiji krajem ’80-ih i početkom -90-ih, kada je gotovo svi istaknuti novinari imali proameričke stavove, a ostala mišljenja su bila potisnuta neslužbenom cenzurom.

Bez obzira na to što govorili mediji i korumpirani političari, na Balkanu žive Slaveni, koji su još uvijek osjetljiviji na propagandu “europskog dobra protiv totalitarnog zla”, bilo da se radi o zemljama koje su u EU ili koje kane ući.

Prema uvriježenom mišljenju, Sjedinjene Države ne raspolažu financijskim i ljudskim resursima da se dovoljno jako bave Balkanom.

U isto vrijeme, američko veleposlanstvo i CIA šalju u regiju ljude koji nisu upoznati s ovim područjem. Postoje iznimke, ali one samo potvrđuju pravilo. S druge strane, u američkim veleposlanstvima u regiji bukti plamen mesijanskih ambicija. Za njih su pravila demokracije ista za sve, stoga nema smisla zamarati se lokalnim detaljima svakodnevnog života i poviješću. Međutim, tijekom godina je ova praksa zanemarila nacionalne karakteristike lokalnog stanovništva.

Narodi regije se zbog toga osjećaju neugodno, frustrirani su i dolazimo u situaciju da se na kraju traži pomoć “braće Rusa”, jer se s njima može srdačno razgovarati, piti i posuditi novac kojeg se ne namjerava vratiti.

Općenito, “duhovno srodstvo” može biti moćan alat utjecaja, ali je ” bratstvo i jedinstvo” odavno nestalo iz politike. Dakle, SAD se više boje same sebe i svojih slabosti, nego povratka Titovog ” bratstva i jedinstva”.

Naravno, situacija u kojoj obje strane, Rusija, ili bolje rečeno, malo onih koji su aktivno sudjelovali u balkanskim poslovima, i SAD u isto vrijeme smatraju se “izgubiti” i “zaostati” na Balkanu je jedinstvena situacija.

U Moskvi, na primjer, na akademskoj razini uopće ne vlada panika, jer je za njih Vučić štićenik globalnog kapitala koji u bliskoj budućnosti namjerava priznavati Kosovo, a Srbiju prepustiti na milost i nemilost Bruxellesu. Tada će Albanci preuzeti sve, ali ne ratom, nego će im Vučić to dati. Stoga u Rusiji mnogi vjeruju da ne treba činiti ništa, budući da će svakako biti protjerani Balkana. Ovi stavovi nisu rijetki.

Međutim, na drugoj strani, sve je više onih u Beogradu koji su uvjereni da je potrebno pričekati da Vojska Srbije dobije i naučiti rukovati s novim ruskim tenkovima T-72 jer se problem Kosova može rješiti samo silom, budući da je to jedini jezik kojeg razumiju Albanci. Samo prije par godina je izgovoriti naglas nešto slično bilo nezamislivo.

U ovim raspravama o “borbama na Balkanu” ima još jedan zanimljiv aspekt, posebno zanimljiv za one koji se dobro sjećaju početka ’90-ih. U to je vrijeme prostor bivšeg Sovjetskog Saveza bio smatran “bojnim poljem” i “zonom konkurencije”. Te su ideje kružile u američkom vrhu. Za SAD je to bio oblik poniženja Rusa i slavlja zbog pobjede u Hladnom ratu. U Moskvi se prvo govorilo da je postsovjetski prostor ruska zona utjecaja, a potom se Moskva počela ponašati bezumno, sve dok nije bila poražena. Međutim, kasnije su se stvari promijenile i sve je završilo drugačije. Dio zemalja je ostao u američkoj sferi utjecaja, poput Gruzije, a ostale su polako prešle u Euroazijsku ekonomsku uniju, Ugovor o kolektivnoj sigurnosti (CSTO) i Šangajsku organizaciju  za suradnju (SCO).

Sada se, kako pišu Stratfor i The New York Times, “područje borbe” pomaknulo s ruskih granica i trenutno je na Balkanskom poluotoku. Tu je i Ukrajina, ali je ta zemlja zaseban klinički slučaj, koja čeka reanimaciju.

Do neke mjere su američki analitičari u pravu. Balkan je bio, jest i bit će ne toliko “područje natjecanja”, nego vječna glavobolja koju sigurno neće izliječiti ni “europska demokracija”, ni ispijanje rakije s Rusima. Postoji puno toga što treba promijeniti u regiji, prije svega u političkim strukturama i na vrhu vlasti, a to nema veze s geografijom.