Čim ne radimo onaj posao od kog zarađujemo za redovan život i od kog očekujemo da će nam omogućiti penzionerske prihode, mi nekako računamo da smo na odmoru.
Ali odmor ne znači uvijek samo potpuno opuštanje, ljenčarenje, bavljenje sportskim aktivnostima ili hobijima; druženje s prijateljima, turistička putovanja… Neko se lijepo odmori i bavljenjem drugim poslovima. Neko se i ne odmori, nego još više umori. Ovaj „odmor“ ja sam proveo pojačano radeći – skoro svaki dan sam radio od jutra do mraka, pa nekada i noću. Naradio sam se „kao konj“, a osjećam se tako odmornim i punim energije. Dvadesetak dana u zavičaju je proletjelo kao tren i evo, već sam ponovo u Nizozemskoj. U ponedjeljak mi valja ponovo na posao, onaj „pravi“, i tako do devetog mjeseca kad ponovo idem na odmor na kom će biti i rada i ljenčarenja.
Odlazeći na odmore, kako na putu tako i na odredištu, svaki put se primijete neke promjene. Sitnica po sitnica, i vremenom se mnogo toga promijeni, a da nam se čini kako to i nisu velike razlike. Vidim da je auto-put kroz Sloveniju, kada se ide preko Maribora, gotovo potpuno zamijenio one stare, dvosmjerne, krivudave ceste. Išlo je to godinama, malo-pmalo, a sad je ostao tek komadić nedovršenog puta pred hrvatskom granicom. Za sljedeći odmor, vjerujem da će i to biti urađeno i onda će nam se činiti da je oduvijek tako i bilo.
Vozeći se prema Orašju od mog sela zapazio sam da je na putu vrlo malo vozila. Moj suvozač mi govori: „Nije to ništa, sad je življe pošto su prvomajski praznici, ali prije mjesec dana ja sam išao od Domaljevca do Orašja i nazad (oko deset kilometara u jednom pravcu), i nikoga nisam sreo.“ A nekada smo na ovom putu uvijek morali biti oprezni zbog mngih vozila, ali posebno biciklista koji su nas nervirali svojom neopreznom i nepredvidivom vožnjom.
Gledam Posavinu kako je sve ljepša, sve izgrađenija čak i s ovako malo ljudi. Bilo bi to divno mjesto i za život i za odmor da nije onih malih napasnih stvorenja, komaraca, koji su neumorni u svojim napadima na sve što u sebi krvi ima. Oni ne mare za žrtve. Možete ih tamaniti koliko želite, opet ih ostaje dovoljno da vam zagorčaju život. I što se komaraca tiče, tu ne primjećujem nikakve promjene.
Bez obzira na sve obaveze, uspio sam vidjeti i nekoliko dragih ljudi, porazgovarati s njima. Neizbježno, vidio sam i smrtovnice i tako saznao da su umrli neki moji poznanici. Moji učenici su me pozvali na proslavu četrdeset godina mature i zamolili da obavijestim i Andriju o tom događaju, pošto ću proći pored njegove kuće. On je još prije rata odselio u Zagreb, ali njegova rodbina je još tu. Kad sam navratio, saznao sam da je i on umro još prije nekoliko godina.
Uspio sam osjetiti neponovljivi miris procalog divljeg jasena na Krku i dobro poznati miris bagrema u Posavini. Vidim da se pčelari ozbiljno pripremaju i da će bagremovog meda biti u izobilju. Uvjerio sam se da je sve više ljudi koji počinju razumjeti koja je važnost proizvodnje vlastite zdrave hrane. Vrtove uređuju s velikom ljubavlju, ali i znanjem. No, za sve vrijeme ovog odmora, nisam ništa napisao. Tekstovi koje ste nedavno pročitali su napisani prije. Dobro je i od pisanja se odmoriti, napraviti pauzu. Tu mi nekada treba vremena da ponovo „naštimamm nišanske sprave“, da „uhvatim zalet“, ali ide, uđe se u ritam i opet ide sve po starom pa se nadam da će i sada tako biti.
Dakle, nadam se da ćemo opet nastaviti s druženjem, dragi čitaoci.
Ah, ta naša Posavina! Tako je lijepa, a toliko pusta, da poželiš sresti-vidjeti čovjeka. Hvala ti na tome što si podijelio s nama. Uživajte čovječe!!!!??
Jutros sam se probudio sa žaljenjem zbog buđenja, htio sam da san još traje jer tamo su bili predragi ljudi kojih odavno nema. Bilo je tamo i vrijeme koje se nalazi tko zna gdje i…onda pomislih – Bože…pa svatko tko je star 50 godina i rođen na selu je živa povijest. Od biblijskih vremena do smartphonea. Pamti zaprežna kola i volove, konjske zaprege i plugove, vršidbu sijena, branje kukuruza, jastuke od guščjeg perja i pokrivače od vune. Pamti preslice i vunene konce, pamti makadame, staze i puteve kojima asfalt nije bio na pameti. Pamti jasen i pravljenje svirala od jasenove kore… Pamti vrijeme koje se ne razlikuje previše od onoga u kojem je Abraham sa Sarom gonio stoku (koju mu je faraon poklonio samo da ga ne vidi više). To je zapravo nevjerojatno! Pravo je pitanje kako smo se uopće prilagodili? Još jučer smo nožem šiljili olovke TOZ Zagreb, a… Čitaj više »
Eh, taj odmor! Stvarno je zanimljivo kako i rad, kad radimo ono sta bas volimo u biti puni baterije…dok rad koji nam donosi novce prazni. I to posebno mentalno prazni (stres). A sve zbog nacina zivota, tj najvece danasnje vjere-profita.
Zanimljivo mi je ovo kako sela, gradovi…mijenjaju svoj izgled. Nedavno gledan fotografije mojeg mista od prije 20-ak godina. Iznenadija san se kako san, zapravo zaboravija kako je moje misto izgledalo.
Hvala vam Ivo na ovom izvjestaju i razmisljanju. Uvijek vas je prijatno čitati!
Vec se zabrinuh: gdje je Ivo? Ne procitam uvijek, ponekad ne kuzim ” sta je pjesnik htio reci” a uglavnom se pitam kako to sve skupa pase uz ove tekstove groze i uzasa iz cijelog svijeta, tj uglavnom iz svijeta a manje iz drzava “zapadnog Balkana” (koja smijurija-zapadni a Balkan!)
Ponekad mislim,eh, ovi pisu najcrnje stvari o cijelom svijetu, a za tracak ljepote i nostalgije,zaduzen je Ivo.
Tako da o nama sama ljepota,bagrenje,miris cvijeca i proljeca….a tamo Sirija, Irak ,Trump i Putin ……..
Nekako mi to cudno. Nespojivo. Kao- o nasima necemo nista ruzno. Neka se smire. Mozda je ideja dobra,ali me kopka.
Tako da me Ivine pisanije cesto razljute,ali danas……bi mi drago sto je Ivo opet tu.