Izbori u Venezueli i mitovi mainstream medija

Danas se u Venezueli održavaju predsjednički izbori. Kandidati su aktualni predsjednik Nicolas Maduro (PSUV), oporbeni čelnik Henri Falcón ( Avanzada Progresista), neovisni kandidat Javier Bertucci i Reinaldo José Quijada (UPP89).

Birači će među ova četiri kandidata izabrati predsjednika čija će vlada zemlju voditi u sljedećem mandatu. Podsjetimo na pet ključnih fraza o Venezueli, koje se kao mantra ponavljaju u mainstream medijima, neke i godinama, još od vremena pokojnog predsjednika Huga Chaveza.

1. “U Venezueli nema demokracije”

U Venezueli su se od 1998. izbori održali 23 puta, godine kada je za predsjednika izabran Hugo Chavez, koji je pokrenuo proces demokratizacije državne vlasti s visokom razinom sudjelovanja naroda u odlukama koje određuju politički, gospodarski, kulturni i organizacijski put zemlje. Ovaj proces se naziva participativna i protagonistička demokracija. Iako u Venezueli glasovanje nije obvezno, postotak odaziva u posljednja dva desetljeća je preko 70%, što je veći postotak nego u Sjedinjenim Državama, Španjolskoj, Kolumbiji, Peruu i Čileu. Već 11 godina Venezuela koristi elektronsko ili automatsko glasovanje, što omogućava pojednostavljenje procesa glasovanja i zaključavanje rezultata.

2. “Maduro namješta izbore”

“Nacionalna moć naroda” je podijeljena na zakonodavnu, izvršnu, sudsku, građansku i izbornu, za razliku od Argentine, gdje postoje samo tri grane vlasti. U Venezueli izborni proces organizira Ministarstvo unutarnjih poslova. Izborni sustav zemlje kao jedan od najboljih u svijetu priznat od strane međunarodnih promatrača, kao što su UNASUR i Centra Carter iz Sjedinjenih Američkih Država, koji je sustav izbora u Venezueli nazvao “jednim od najpouzdanijih i najsuvremenijih na svijetu”.

3. “Zemlju potresa ekonomska kriza”

Točno, ali treba razlikovati krizu koju je proizvela vlada, kao predsjednik Argentine Mauricio Macri koji je u nešto više od dvije godine uništio zemlju i sada od MMF-a prosi 30 milijardi dolara, od napada nacionalnih i međunarodnih financijskih sektora na čelu s američkom vladom protiv Venezuele. Ovi su se napadi provodili i provode zamrzavanjem računa, sabotažom tečaja, skrivanjem roba široke potrošnje, sankcijama i medijskim ratom. Unatoč posljedicama koje je ostavio pet godina dug ekonomski rat protiv zemlje, vlada u Caracasu provodi mjere kojima osigurava stabilnosti i mira u zemlji. Povećana je minimalna plaća, trajno su povećana ulaganja u socijalne projekte, izgrađeno je 2 milijuna stanova koje su dobile obitelji iz najranjivijih sektora. Osim toga, provode se izravne isporuke hrane za više od 6 000 000 obitelji kroz program CLAP (Comités Locales de Abastecimiento y Producción). Pokrenut je sustav kriptovalute Petro koju podržavaju rezerve nafte u zemlji.

4. “Migracija i politički progon”

Zbog uvjeta ekonomskog ratovanja kojeg trpi narod Venezuele, mnogi su odlučili potražiti sreću pokušavajući se privremeno zaposliti izvan svoje zemlje, kao što se dogodilo s milijunima ljudi iz Srednje Amerike i andske regije iz koje se emigrira desetljećima. Osim toga, ovaj fenomen nije tipičan samo za Venezuelu, nego i za takozvane razvijene zemlje Europske unije, posebno baltičkih zemalja, Hrvatske, Bugarske, Rumunjske i zemalja u našem susjedstvu u kojem se događa egzodus ka sjeveru Europe nevjerojatnih razmjera.

Međutim, oporba u Venezueli je od izgradila priču prema kojoj je zemlja u katastrofalnoj situaciji zato što njome upravljaju “populisti”, “komunisti” i tko sve ne. Što onda reći o Meksiku? 41 milijun Meksikanaca živi u Sjedinjenim Državama. Još bolje, što možemo reći o Kolumbiji? Procjenjuje se da u Venezueli živi oko 5 milijuna Kolumbijaca, a tek 900 000 u Sjedinjenim Državama i 135 000 tisuća u Španjolskoj. Procjenjuje se da u Argentini živi 37 000 državljana Venezuele, a 87 000 Kolumbijaca je u Buenos Airesu podnijelo privremeni ili trajni zahtjev za dozvolu boravka. Dakle, brojke nekako ne govore u prilog tezi o “masovnom egzodusu” građana Venezuele koji “bježe od populističkog i komunističkog režima i njegove politike”.

5. “Mnoge zemlje osuđuju Venezuelu”

Vlade Latinske Amerike čija se međunarodna politika temelji isključivo na optužbama protiv Venezuele su sljedeće:

Meksiko, sa 1035 novinara ubijenih u posljednjih 15 godina, više od 50 samo 2017. Meksiko je zemlja s najvećim brojem namjernih ubojstava koja su prošla bez istrage. Takozvani “rat protiv droge” nije dao nikakav rezultat, a Ured Ujedinjenih naroda za borbu protiv droge i kriminal (UNODC) je upozorio da je Meksiko de facto teritorij na kojem se proizvodi metamfetamin i opijum za američko tržište. Uzgoj opijumskog maka je u posljednjih šest godina porastao za 60%. Oko 23 000 smrtnih slučajeva godišnje je posljedica samo ovog “rata” i od prije 12 godina i početka vlade Felipea Calderóna je ubijeno više od 200 000 ljudi.

Kolumbija, osim prognanika u inozemstvo treba prebrojati unutarnje migracije uzrokovane paravojnim terorom i represijom kolumbijske vojske. Procjenjuje se da zbog represije vlade i paravojnih skupina ima oko 7 milijuna raseljenih osoba. Kolumbijska vlada, zabrinuta za Venezuelu, nije bila u stanju spriječiti ubojstva više od 80 društvenih i sindikalnih aktivista samo 2018. Mirovnog sporazuma, koji je potpisan 2016. godine, drži se samo FARC, dok ga država sustavno krši.

Brazil, zemlja kojom upravlja vlada Michela Temera, nastala institucionalnim državnim udarom protiv predsjednice Dilme Rousseff. Isti Michel Temer, koji je bez ikakvih dokaza, što se utvrdilo na ročištu u Senatu, uspio svrgnuti predsjednicu Rousseff, sada se sa suradnicima suočava s puno težim optužbama za korupciju i kriminal.

Govoreći o demokraciji, Temer je na vlast došao s nula glasova i sa stotinama sudskih procesa za korupciju i dokazima poput snimke na kojoj prima mito. Brazil je pokrenuo “reformu radnog zakonodavstva” koja gasi sva prava radnika i svodi ih na ista kakva su imali robovi u robovlasničkom sustavu. Brazil, zemlja u kojoj se ubijaju oporbeni savjetnici poput Marielle Franco i protuzakonito hapse kandidati s najvećim šansama za pobjedu na predstojećim predsjedničkim izborima.

Argentina je poseban slučaj. Mauricio Macri i njegova vlada su podigli stijeg borbe protiv Venezuele odmah nakon njegovog izbora za predsjednika krajem 2015. No, njegova je vlada do sada podijelila na stotine tisuća otkaza u javnom sektoru, povećala sve moguće tarife, zamrznula povećanja plaća, olakšala mogućnost otpuštanja, prilagodila se strukturnim reformama i zemlju predala u ruke Međunarodnog monetarnog fonda. Za ne povjerovati je kako je Macriu uspjelo u samo dvije i pol godine uništiti Argentinu i tražiti kredit od MMF-a od 30 milijardi dolara, koji će spasiti argentinsko gospodarstvo. Prošlog je tjedna Središnja banka Argentine podigla kamatne stope s 33,25% na 40%, zbog čega je na ulice izašlo stotine tisuća prosvjednika, ali kasno. Argentinci su 2015. na izborima su imali priliku odabrati kontinuitet politike bivše predsjednice Cristine Fernández de Kirchner, ali su izabrali Mauricia Macria, koji je deset godina bio predsjednik nogometnog kluba Boca Juniors, a onda se bacio u politiku. Očito je da voditi nogometni klub i državu nije isto.

Vlada Mauricia Macria koja ne sluša Interameričku komisiju za ljudska prava o ozbiljnosti progona političkih oponenata, koja guši sve prosvjede protiv “strukturnih reformi”, koja ima veze sa smrću Santiaga Maldonada i Rafaela Nahuela, vlada koja pravda ubojstvo jedanaestogodišnjaka upozorava Venezuelu kako mora poštivati međunarodne zakone i pravo.

I za kraj Španjolska, iako nije iz Latinske Amerike, nije ni republika, ali se služi Venezuelom da prikrije unutarnju političku krizu. Ne zaboravimo da je Španjolska još uvijek monarhija, a vladajuća Narodna stranka je uključena u stotinu slučajeva korupcije, jednako kao i kraljevska obitelj.