Ovo je vrijeme kada nas lipe nesebično časte svojim opojnim mirisom. Tamo gdje ima više stabala ovog drveta i u zatvorenom autu se osjeti miris.
Apeldoorn, gradu u kom živim u Nizozemskoj, je poznat po tome što ima mnogo zelenila. Prometnice su uglavnom građene tako da pored kolovoznih traka za automobile s obje strane idu trake travnate površine, potom biciklističke staze, a onda opet zeleni pojasi. E, sve te zelene površine, osim što su obrasle travom, zasađene su raznim drvoredima. Mislim da je lipa najviše, na stotine stabala samo u nekim alejama, a ima ih mnogo i u manjim ulicama. Ovih dana su počele mirisati i očekivati je da će uskoro njihov miris doseći svoj maksimum. Možete pretpostaviti kako je prošetati ispod stotinjak lipa kad su u punom cvatu! Ne žuri vam se, a osjećate kako uživate u disanju, o kome inače nikada i ne razmišljate.
Često me miris lipe podsjeti na vrijeme kad sam u njemu najviše uživao, a to je dok sam bio na odsluženju vojnog roka u Bileći. Kad bih imao malo slobodnog vremena, legao bih na klupu u parku ispod lipa i disao, disao i uživao u disanju. Želio sam udahnuti mnogo više nego što je moj kapacitet pluća to mogao podnijeti. Razmišljao sam kako sam nekada, dok sam bio dijete, brao lipov cvat za čaj. Tada se to otkupljivalo i u velikim jutenim vrećama odvozilo na dalju obradu. Sada ne vidim da se neko bavi time, jer mnogo truda treba uložiti da se nabere kilogram cvjetova, ma koliko oni gusti bili.
Nedavno je bagrem pokazao svu svoju ljepotu i aromatičnost, ali i radost pčelama koje su od njega mogle napraviti obilje meda. Bagrem je kralj u svoje vrijeme, ali lipa je sad. I lipov med je cijenjen, i miris lipe uz zujanje pčela je naprosto ljekovit. Sjesti ili leći u hladovinu pod lipu na vrelom danu u vrijeme cvatnje, još ako oko nje zuje pčele i ako ima bar malo osvježavajućeg vjetrića, liječi i tijelo i dušu! Zatvoriti oči, maštati, a posebno zaspati u takvom ambijentu je osjećaj koji je teško i opisati.
Lipa je, sa svojim stasom, bujnom krošnjom i maštovito raspoređenim granama; sa svojim treperavim i na povjetarcu ugodno šumećim listovima i nenadmašnim mirisom i prava ljepotica među drvećem. Zato – neka nam lipe, stvarno nam uljepšava život i ne znam nikoga ko se na nju, iz bilo kojih razloga, ljuti.
Dobro jutro Ivo, hvala na još jednoj lijepoj maloj priči za početak dana! 🙂
Da podjelim i ja nešto što još nisam znao:
“Stari Slaveni su živjeli u lipovim šumama. U literaturi se spominje lipa kao sveto slavensko drvo pa se može zaključiti da su Slaveni prije prijelaza na kršćanstvo poštivali idolopoklonstvo šume, dakle i mislima bili povezani s lipom. Prema predaji vršili su obrede i podnosili žrtve lipi kao idol. Običaj idolopoklonstva lipe zadržao se i kod Slavena koji su napustili staru domovinu pa utiču ogranke lipe u krov svoje kuće ili stana, da je time očuvaju od gromova i požara.” – Wikipedija
Lipe cvatu, sve je isto k’o i lani…samo što nešto nedostaje. Lipe vjerojatno svugdje jednako opojno mirišu, isto. Ma opet one nizozemske mirišu drugačije. Jer naši životi drugdje, izvan ‘našeg’ mirišu drugačije. Mirisi će nas tek podsjetiti na mirise…prošlosti naše. Na one lipe koje su u svoje godove utiskivali naša imena, naš smijeh i naše snove. Ove strane lipe, koje nisu samonikle poput naših, koje su sadili neki drugi jedva da nas se i dotiču. Opet, možda mirisi nemaju prostornu dimenziju. Možda samo vremensku? Podsjećaju na prolaznost. Prolazimo neko vrijeme, odrađujemo svoje navike i onda odjednom više ne prolazimo. Lipe sebi ne smiju priuštiti vezivanje za ljude. Svisnule bi od tuge kad bi to činile. Mi smo nestalni, oblačići koji se pojave na horizontu života i onda nestanu. Da smo bar kiša pa da padnemo na zemlju i napojimo žedne..ali nismo ni to. Sebičnjaci smo, opijeni brigom i strahom. I… Čitaj više »
Na protiv…pcelar mi prica da je lipov med naj slabjeg kvaliteta i da pcela mnogo vise mora raditi,taj opojan miris ih drogira i stalno idu na Lipu. Tako kaze.
Miris procvjetale lipe kod mene okida Proustove flešove. Duž cijele ulice Andrije Hebranga u Osijeku godinama su svakog juna cvale lipe, a onda su ih gradske vlasti sve posjekle i umjesto lipa posadili neka otužna stabalca bez hlada i mirisa. Pa kakvi su to ljudi?