Većina nas je bar jednom u životu čula narodnu tvrdnju koja kaže: „Odande si odakle ti je žena.“ Izgovorena u društvu, odmah biva počašćena slavodobitnim ženskim osmijesima i odbačena skupljenim muškim obrvama. Kakogod, narodnim mudrostima treba vjerovati jer su nastale na viševjekovnom iskustvu. Tako, slavodobitno, mislim ja, žena.
Uz obrazloženje da Sarajevo voli kao da je rođen u njemu, Edmond Offermann, biznismen holandskog porijekla, ovog proljeća je rodnom gradu svoje supruge Maje- Amre Serdarević, nuklearne fizičarke koja živi i radi u Americi, poklonio ni manje ni više nego obnovljenu žičaru.
Sarajevska ili, kako je još zovu, Trebevićka žičara, napravljena je rukama i združenim naporima vrijednih radnika jugoslavenskih firmi: Impola iz Slovenske Bistrice, Termoelektroiz Beograda, Jelšingrad iz Banjaluke i Energoinvest iz Sarajeva. Pogonski dio uvezen je iz tadašnje Čehoslovačke. Sa radom je počela s proljeća 1959. godine.Duga 2.100 metara u to vrijeme bila je najveća u regionu. Povezivala je grad i Trebević, dižući planinare i izletnike sa 583 metra nadmorske visine na visinu od 1.160 metara, do Vidikovca, trebevićkog uzvišenja sa kojeg se, kako mu i samo ime kaže, pruža divan pogled na grad.
Svečanim ruhom žičara je posebno zasjala 1984. godine kada je Sarajevo bilo domaćin XIV zimskih olimpijskih igara, prvenstveno zbog takmičenja na trebevićkoj bob-stazi. Ova staza, kombinirana za bob i sankanje, izgrađena je uoči Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, a gradila je njemačka firma Dayle. Inače, radovi oko bob-staze bili su povjereni profesoru Gorazdu Bučaru koji je s grupom arhitekata napravio tadašnje olimpijsko remek-djelo.Važila je za jednu od najzahtjevnijih staza na svijetu, pa je sasvim razumljivo da su žičarom do ovog olimpijskog borilišta svakodnevno dolazile hiljade ljubitelja sporta.
Potpuno uništena usljed ratnih dejstava, sarajevska žičara je čak 26 godina čekala da se njene kabine ponovo pokrenu, izrone između bistričkih bašti i avlija i krenu put Trebevića. I ko zna koliko bi još čekala da zet s početka ovog teksta, gospodin Edmund, nije poželio da svima koji to požele pomogne da osjete ono što je osjetio on kad se 1991. godine žičarom popeo do Trebevića. Za obnovu žičare donirao je 3,8 miliona švicarskih franaka.
Svečanim otvorenjem 6. aprila, koji se obilježava kao Dan oslobođenja Sarajeva u Drugom svjetskom ratu, trebevićka žičara je ponovo puštena u promet. Na njenom đerdanu nanizane su 33 kabine, čiji je ukupni kapacitet 1.200 ljudi. Vožnja do Vidikovca traje trajati oko sedam minuta. Kabine su snabdjevene svim sigurnosnim i signalnim uređajima, kao i akumulatorom za slučaj nestanka struje. Na polaznoj i trebevićkoj stanici izgrađene su čekaonice u kojima se nalaze i mali bifei.
Četiri vokala kultne sarajevske grupe Ambasadori: Zdravko Čolić, Hari Varešanović, Ismeta Dervoz i Jasna Gospić, snimili su pjesmu čiji je autor Zlatan Fazlić Fazla. Za kraj vam poklanjam stihove i link na kojem možete poslušati pjesmu „Trebević opet silazi u grad“. Vjerujem da će neke od vas podsjetiti na neka davna vremena, a onim mlađima poželjeti dobrodošlicu.
Trebević opet silazi u grad
Kako da zaborave dječje oči borove,
i jeleu vedrom danu?
Lješnjaka šuma, kolač s mirisom ruma
i malo ciklama za mamu.
Odjekuju poljupci, jedna je mladost,
kapije grada pamte nam korake.
Stara žičara stenje, polako se penje
nebu pod oblake.
Dolazi nam nova mladost
sunce je pobjeglo u hlad,
prosulo po nama radost,
Trebević opet silazi u grad.
Jednog dana je jako počeo padati snijeg,
cijeli svijet se odjednom stvorio tu
bijeli praznik bez kraja, cijeli jedna raja
ko u najljepšem snu.
Vidikovac čeka, strpljiv ko rijeka
kad brana joj teška na put stane
puno dobrog nas čeka, naša srca su meka
ja vjerujem u sretnije dane.
Poslije čitanja teksta i slušanja pjesme, samo od sebe izranja pitanje – je li sve lijepo u prošlosti? Jesu li svi naši uspjesi tamo vremenom zabetonirani i možemo li samo tamo pronaći ljepotu i optimizam?
Ako sami ne znamo prepoznati ljepote oko nas jer smo ni na nebu, ni na zemlji, raseljeni ili opsjednuti sjećanjima, znaju prepoznati drugi.
Eto, Edmund Offermann uz puno ljubavi i puno novca uspijeva ono što zajednica ne može. Možda zato što zajednica više ne postoji, možda zato što su sve vrijednosti i ljepote oko nas ostale u Prirodi, a mi u njoj ružni.
Ništa nije zauvijek. Sve možemo promijeniti dok smo živi. Možemo i od svog kraja napraviti mjesto privlačno za život.
Bezobrazluk od strane g-dina. Offermanna!
Tek tako otet cistu zaradu postenim radnicima gradske (kantonalne, opcinske, mjesne…) uprave i dati gradjanima na koristenje, pa stvarno… Jos i nove gondole, sa pogonom bez struje…da se nema sta puno “raditi na odrzavanju”. Nije to tako nasa vlast planirala. ljudi lijepo odugovlacili godinama, a ovaj gospodin pozurio da pokloni supruzi.
Takve vrste “neprijatnosti” iz tog pravca nisamo imali do sada previse, a nasem postenom gradonacelniku fakat nije jasno odakle sad…jos na dan borbe protiv antifasizma…
No medjutim prica se da je g-din. Bandic tom prilikom prtrcao u pomoc sa svojim “know how” i sapnuto na uho vrijedan savjet – FONTANE.
Odmah nakon najmodernijih biciklistickih staza, super uredjenja (vec prethodno uredjenih) parkova, obnove i restauracije poplocanih plocnika dolaze i fontane 🙂
Zaboravili ste napisati za diskriminaciju vezanu za cijene karata.
Masoni , cia , opus dei , iluminati …
Svi zajedno rade i blokiraju komentare na logicno.com.
Sta da radimo kako da se borimo brate istina.
I dok se vi gložeti oko toga diskriminira li sarajevska žičara strance (u koje i ja spadam, makar rođeni Sarajlija), malo je komentara koji se dive potpunom strancu na izdašnoj donaciji. Ta je žičara u doba mojeg djetinstava uz Baščaršiju i vijećnicu bila simbol Sarajeva. I bila je vrlo praktična. Moglo se u njoj voziti sanjke pa se cijeli dan sanjkati na Trebeviću i onda predveče oprezno spustiti u grad. Bilo je to u vrijeme kad kabine nisu imale akumulatore, u njima se smjelo jesti ili pušiti i znalo se desiti da nešto zapne pa da se i po sat vremena ostane “visiti u zraku”. U svakom slučaju Sarajlijama puno sreće sa obnovljenom žičarom.
Prije svega, mnogo hvala gospodinu Edmundu koji je cijeli projekt: donirao, projektirao, organizirao i realizirao. Ni moja malenkost niti bilo ko drugi se nismo sjetili da to uradimo, iako smo mogli, bilo da pripadamo domicilnom stanovništvu ili dijaspori, i bez obzira imamo li vrlo mnogo ili vrlo malo operativnih novčanih sredstava. Tako da je krajnje degutantno da gospodina, koji je stranac u stranoj zemlji BiH (mada vjerujem da je doživljava kao svoju), nazivam svojim bh. zetom i mojim ponosom, jer je odvojena individua što ima intimni život i vlastiti posao. Sramota je da raznovrsne političke strukture Sarajeva, nakon milionâ i milijardî inostranih donacija za vrijeme postratnoga 22-godišnjega perioda, nisu bile sposobne stvoriti neki, makar provizorni fond koji bi doveo do realizacije prijespomenute turističke atrakcije. Ostalo je(ste) stvar dogovora, jer je gospodin Offermann upravljanje žičarom prepustio gradskoj vlasti, mada nije morao, pa njegovu volju treba poštivati. U skladu sa gorenavedenim —… Čitaj više »
pa te pare su za BAKIRA deparac kako se on nije sjetio prije holandskog zeta dicni sarajlija
Kada bi se bar ovaj gospodin sada opet ozenio, ali za neku zagrepcanku pa da obnovi i nesretnu zicaru na Sljemenu koja ne funkcionira valjda zadnjih 20 godina.
Nego, kada je vec tema o stranim donacijama u BiH, jel’ netko zna sto je bilo sa onim nekim kao jako modernim glazbenim studijem u Mostaru za koji je svojevremeno pjevao Pavarotti i jos neki? Jel’ se to zaista napravilo ili su novci nestali?