U kući imam jedan stakleni zid u koji svakih nekoliko dana udari vrabac u letu i neko vrijeme pokušava proći, dok ne shvati da je pred njim prepreka i da se mora povući.
Počeo sam razmišljati o tome je li to uvijek isti vrabac, ili se pojavljuju novi? Kako ću to znati kad su meni svi vrapci isti? Stvarno, da postoje samo dva vrapca, ja ih ne bih mogao razlikovati, a kamoli u čitavom jatu ili ako se pojavljuju tek svakih nekoliko dana. Svi su podjednake veličine, slično šareni, na isti način lete, oglašavaju se, ama sve im je tako slično, i kako ih razlikovati? I s drugim pticama je tako. Pa i sa životinjama. One domaće, kojih nemamo mnogo, naviknemo se razlikovati. Svoju kravu sam još kao dijete uvijek mogao prepoznati među stotinama drugih. Po šarama, rogovima, veličini, obliku tijela, čak i po mukanju. Ali kad pogledam krda bivola na filmovima, opet su mi nekako svi isti.
Nekada se pitam kako, recimo, mravi znaju međusobno ko je ko, po čemu se razlikuju kad su toliko slični? Kad ih pogledam, baš su mi isti. Tek se poneki razlikuje po veličini, ali većina ni po tome.Kako majka mravica zna koja su njena djeca u onolikom mravinjaku? I s pčelama je slično i kako one znaju koja gdje i kako treba doći, je li svaka izvršila baš svoj zadatak ili je to učinila neka druga, Boga pitaj! Ali one sve to znaju, bez greške se prepoznaju, možda čak imaju i vlastita imena baš kao i mi, čak i prezimena i srednje slovo i sve to im se čini potpuno normalnim.
Možda i pomenuti vrapci, mravi i pčele isto tako gledaju na nas? Možda se i mi njima svi činimo istima, a mi se međusobno toliko razlikujemo i tako se lako prepoznamo? Možda ni onaj vrabac koji mi često udara u stakleni zid, ako je uvijek isti, ne zna vidi li uvijek mene ili je to svaki put druga osoba, jer su mu svi ljudi isti? Pa i nama, bijelim ljudima, ponekad svi Kinezi izgledaju tako slični dok ih bolje ne upoznamo, a kamoli vrapcima!
Svi smo mi u okviru jedne vrste tako slični, a opet tako različiti. Ili tako različiti, a opet tako slični, zavisi ko i kako gleda.
Meni su Kinezi svi isti, a kamo li vrapci. A navodno smo i mi ostali Kinezima isti. To valjda ima veze s tim koliko vremena čovjek provodi u nekoj društvenoj skupini. S vremenom se nauči razlikovati.
Inače nisu ni vrapci ko što su nekad bili. Jednom sam sjedio na terasi kafića i jeo burek, kad se okupilo jato vrabaca oko mene. Otrgnem komadić tijesta i pružim im držeći između palca i kažiprsta, a najbliži je čapnuo bez imalo straha. Naravno, odmah je zbrisao s plijenom, ne jer se boji, nego da mu ostali ne bi oteli, koji su odmah krenuli za njim. To ti je život: borba za preživljavanje bez milosti, bez obzira što nama izgledaju simpatični, veseli i razigrani.
Sa predrasudom “svi su isti” više imamo problema mi ljudi a puno manje životinje. Živim u prirodi i već odavno sam primijetio da nas životinje raspoznaju i ponašaju se u skladu sa iskustvom. Ne tjerate li ptice one će dolaziti i biti vrlo blizu vas. Istovremeno bit će oprezni kod susjeda koji ih tjera, vide li ga vani odmah će odletjeti. Isto vrijedi za susjedove mačke ili pse. Točno pamte tko je kakav prema njima i ponašaju se u skladu s iskustvom.
A meni su sve krave iste, ali bi naseg kanarinca prepoznao medju 100 drugih.
Ili zene…
Sve su iste…razlikuju se samo po sisama.