Američki tajni ratovi u Africi i opskurni mandat zapovjedništva AFRICOM

Nedavno smo u analizi  detaljno pojasnili kako SAD nemaju većinu ključnih minerala i metala, koje moraju uvoziti, naveli smo dio izvješća koje je objavio Geological Survey za 2017. godinu, koje navodi kako više od 100 ključnih minerala i metala SAD moraju uvoziti iz drugih zemalja, a riječ je o sirovinama bez kojih bi američko gospodarstvo naprosto stalo.

Kada govorimo o 20 minerala i metala, SAD su 100% ovisne o drugim nacijama. Dokument od skoro 300 stranica sadrži detaljne podatke o američkom uvozu i na temelju  ovog izvješća je lako zaključiti da je svijet doslovno na rubu novog rata za resurse.

To potvrđuju i odluke Bijele kuće i Pentagona, koji su pod izgovorom njihovog “rat protiv terora” izdvojili financijska sredstva i opskurne ovlasti da pošalju Snage za specijalne operacije (SOF), koje su se infiltrirale diljem Afrike, kontinenta bogatog svime onim što nedostaje američkoj ekonomiji.

Njihove tajne operacije će vjerojatno dovesti do veće nestabilnosti u Africi, te dodatno ugroziti stanovništvo i njihove vlade, koje su na sjeveru kontinenta i subsaharskoj Africi već meta destabilizirajućih aktivnosti Pariza i projekta “Françafrique”. Uz francuske aktivnosti, fokusiranje Washingtona na Afriku Europi jamči na stotine tisuća novih imigranata, iako se ovdje uglavnom govori o posljedicama, ne i uzrocima ovog masovnog egzodusa, kojeg mnogi s pravom zovu “velikom seobom naroda”.

U nedavnom intervjuu je poznati novinar i publicist Seymour Hersh govorio o američkim vojnim operacijama u Africi: “Imamo velike skupine specijalnih snaga aktivnih u Africi, na mnogim mjestima. Mislim da javnost o tome vrlo malo zna. Ne mislim ni da je predsjednik obaviješten. Mislim da nije zainteresiran ili jednostavno ne zna. Znam da postoji zabrinutost među nekima u vojsci, vrhu vojske i vladi u Washingtonu o tome što točno rade? Tko ih kontrolira? Ne postoji kontrola specijalnih snaga. Mnogi od njih su vođeni idejom križarskog rata i vitezova Malte koji su se borili protiv nevjernika u 14. ili 13. stoljeću. Dakle, kada govorimo o vojsci, što kaže zapovjedništvo za specijalne operacije o Maliju? “Evo što se dogodilo. Kada su poginula četiri dečka i kako?” Kažu da im je žao, ali mislim da tu postoji puno više, ali je to vrlo teško otkriti.”

Sjedinjene Države službeno imaju samo nekoliko redovnih jedinica koje su stacionirane u Africi. Ali postoje brojne američke specijalne snage i uglavnom rade u tajnosti. Oni bi trebali biti pod kontrolom zapovjedništva AFRICOM, ali očito nisu.

U 2007. godini je jedan komentator za Moon of Alabama opširno opisao nastanak i djelovanje ovog zapovjedništva, kako i zašto je AFRICOM stvoren.
Početkom veljače 2007. godine je Bijela kuća konačno donijela presudnu direktivu kojom će u rujnu 2008. godine uspostaviti novu jedinstvenu borbenu komandu s područjem odgovornosti posvećenu isključivo afričkom kontinentu, Afričko zapovjedništvo ili AFRICOM, koje će zamijeniti staro američko područje odgovornosti za svaku od tadašnja tri takva geografska područja. Danas ih postoji šest i pokrivaju cijeli svijet. AFRICOM pokriva Afriku, s malim izuzetkom Središnjeg zapovjedništva, CENTCOM, kojem se područje odgovornosti širi i na Egipat.

Daljnje detalji o ovoj odluci nikada nisu objavljeni, osim uobičajenih konferencija za tisak i izvješća o formiranju prijelaznog tima. Naravno da i laik može zaključiti koju zadaću ima AFRICOM i koliko znači za američku prisutnost na kontinentu.

Afrika je ogroman kontinent, ali s relativno malom populacijom od 1,2 milijarde stanovnika, manje od Indije ili Kine. 54 zemlje imaju različite prirodne resurse. Uz naftu, plin i uran, tamo postoje sve vrste minerala i strateških metala.

Iako mnogi osuđuju Kinu da se ponaša popu Sjedinjenih Država, azijski div u Africi traži prijatelje i ima drugačiji pristup. Ulaže u infrastrukturu, razvoj i trgovinu. Gradi luke, željeznice i telekomunikacije, a što je najvažnije – nikome ne nameće politički sustav po svojoj mjeri ili takozvane “univerzalne vrijednosti”.
Ovi projekti su obostrano korisni, na kojima profitiraju i Kina i zemlja domaćin.

Kako bi se suprotstavile Kini, Sjedinjene Države koriste svoje alate, prije svega “smjene režima” i tajne vojne operacije, a ne ekonomsku suradnju. Dok se vojne misije opisuju kao “obuka, savjetovanje”, bez ikakve uloge u borbi američkih vojnika, stvarnost je vrlo različita.

Nedavni pokušaj da se na granici  Nigera i Malija uhvatiti lokalni švercer Doundoun Cheffou je završilo smrću četiri nigerska vojnika, četiri američka i lokalnog prevoditelja. Skupina lokalnih militanata tvrdi da je napad proveo lokalni ogranak “Islamske države”, ali nema dokaza da je ova skupina ikada imala kontakte s vrhom “kalifata” ili da je prihvaćena u njegovu strukturu kao zaseban “vilajet”.

Nakon incidenta je detaljno izvješće utvrdilo da je operacija bila pod izravnim nadzorom američkih specijalnih snaga koje su vojsku Nigera koristile u tajnom programu kao “unajmljene pomoćnike”.

Dva nedavna događaja opisuju opskurni pravni kontekst i otvorila su raspravu o posljedicama tih operacija.

Joe Penny za World Politics Review raskrinkava mitove i laži iza kojih se prikriva rastuća američka vojna prisutnost u Africi.

“Američka vojska prikriva prirodu svojih aktivnosti u Africi kroz dvosmislene izjave i drži ih u apsolutnoj tajnosti. Ograničava količinu dostupnih informacija o ciljevima operacija, načinu na koji se te operacije provode, kojim se strukturama koristi i o tome kako surađuje s vladama regije. Ponekad su ove aktivnosti dovele do podrivanja demokratskih procesa u zemljama partnerima, što je uništilo godine diplomatskih napora i projekte osmišljene za jačanje institucija vlasti”, pojašnjava Joe Penny, što znači da se ove vojne operacije vode bez znanja State Departmenta i predsjednika.

Danas su SAD vojno prisutne u gotovo svim afričkim zemljama i vode misije “savjetovanja i pomoći” s lokalnim protuterorističkim jedinicama u Nigeru, Kamerunu, Čadu, Ugandi, Srednjoafričkoj Republici, Somaliji, Libiji i tko zna gdje još. Ovo su zemlje za koje AFRICOM službeno potvrđuje svoje savjetodavne misije.

Službeno, Sjedinjene Države nikada nisu vodile ili jednostrano provodile misije “hvatanja i ubijanja” u Sahelu, subsaharskoj Africi koja uključuje Niger. Dakle, misiju protiv Cheffua su očito su vodili vojnici Nigera. Američka vojska tvrdi da su sve misije u Africi, kao i ova propala u Nigeru, bile pod zapovjedništvom lokalnih snaga.

Ali to je jednostavno laž. Izvješće jasno pokazuje da su lokalni vojnici, kao i bilo gdje drugdje, uvijek pod izravnim zapovjedništvom Sjedinjenih Država. Za zrakoplovnu bazu “Niger 201.“ vrijede dva zakona, koji služe da se američkoj vojsci da sloboda raspolaganja objektom i kako bi se zbunila javnost. Dokument 10 USC 333 se odnosi na misije “savjetovanja i pomaganja” i za financiranje stranih snaga.

“Ministar obrane ima ovlasti provoditi ili podržavati program ili programe za obuku i opremanje snaga sigurnosti jedne ili više stranih zemalja s ciljem razvoja sposobnosti tih sila…”, stoji u prvo dokumentu.

Za razliku od navedenog, dekret 10 USC 127 odobrava “tajne programe i angažiranje snaga ili stranih milicija u kontroliranim operacijama američkih specijalnih snaga. Ministar obrane, uz suglasnost voditelja misije, može potrošiti do 100 milijuna dolara u bilo kojoj fiskalnoj godini za održavanje stranih sila, neregularne snage ili pojedince koji se bave pružanjem podrške specijalnim snagama Sjedinjenih Država u borbi protiv terorizma”.

Drugi dokument uključuje i novac koji se daje za mito, zapošljavanje plaćenika i borbu protiv lokalnih pobunjenika. U incidentu u Nigeru su bile uključene dvije američke jedinice. Napadačka skupina bila je u misiji “savjetovanja i pomoći” pod dekretom 10 USC 333. Međutim, pozvana je jedinica za potporu s “misijom zarobljavanja ili ubijanja”, koja je pod službenom zapovjedništvom Sjedinjenih Država i plaćena je u okviru dekreta 10 USC 127.

Penny smatra da se te jedinice vrlo lako može mijenjati, ali ovim misijama uvijek upravljaju američke specijalne snage.  Opasnost od takvih opskurnih programa je što javnost, kako u SAD-u tako i u Africi, nikada neće otkriti njihove upitne aktivnosti i neće imati sredstva za njihovo osporavanje, zbog čega postaju sve riskantnije. Nadalje, jačanje prisutnosti američkih snaga na u Africi se povećava na štetu diplomatske i ekonomske strategije kontinenta.

Wesley Morgan daje daljnje detalje o tajnom ratu Sjedinjenih Država u Africi i razlikama između takvih programa i američke diplomacije.

“U svojim izjavama glasnogovornik Pentagona uvijek tvrdi da je američka uloga u Africi ograničena na “savjetovanje i pomaganje” drugim vojskama. No, za najmanje pet godina, Zelene beretke, Navy SEAL i drugi komandosi djeluju po uputama opskurnih vlasti koje su planirale i kontroliraju neke misije, koje su povjerili afričkim snagama. Te vlasti kroz 10 USC 127 financiraju tajne programe prema kojima afričke vlade posuđuju vojne jedinice američkim komandosima, koji ih onda koriste kao zamjenu u lovu na teroriste ili one koji su identificirani kao potencijalna prijetnja američkim građanima ili veleposlanstvima. Umjesto da američki komandosi pomažu afričkim vojnicima da postignu svoje ciljeve, oni za SAD provode operacije u Africi”, piše Wesley Morgan.

Postoji oko 21 program u cijelom svijetu kojim tajno upravlja tijelo “127e”. Zemlje domaćini imaju stalnih problema s drugim misijama za obuku, koje također provode SAD. Jednog dana će ove misije završiti, komandosi Sjedinjenih Američkih Država će ih napustiti, a skupine dobro obučenih i dobro opremljenih terorista, koje više nisu pod kontrolom na terenu, slobodno će činiti sve što su naučili. Takve se jedinice lako mogu pretvoriti u kriminalne organizacije ili organizirati državni udar.

Studija iz 2015. godine je pokazala da su američka obuka i zapovjedništvo nad stranim vojnicima ugrozili stabilnost lokalnih vlada.
“Obuka mijenja ravnotežu snaga između vojske i režima, što dovodi do veće mogućnosti vojnih udara. Koristeći podatke iz 189 zemalja od 1970. do 2009. godine, možemo vidjeti brojne časnike obučene u okviru ovih programa kako su povećavali vjerojatnost vojnog udara. Među zemljama koje nisu dobile nikakvu obuku iz Sjedinjenih Država u određenom razdoblju, tek 2,7% je pretrpjelo državni udar. Među onima koji su pomoć dobili,  postotak je 5,3%, dva puta više”, navodi studija.

Svaka vlada koja dopušta američkim vojnicima da treniraju i zapovijedaju njihovim oružanim snagama udvostručuje rizik od vojnog udara.

Američke misije, osobito tajne, sklonije su posvađati lokalno stanovništvo i okrenuti jednu skupinu protiv druge. Američka vojska je poznata po nepoznavanju društava u koja dolazi i stavova stranih populacija. Svakoj vladi u Africi, ali ne samo, preporučuje se odbijanje američke ponude da im Pentagon obučava vlastite oružane snage. Ne smiju pristajati na ugovore o “savjetovanju i pomaganju” ili za provođenje tajnih misija u “borbi protiv terorizma”, koje su još opasnije, jer često proizvode više terorizma od onog protiv kojeg se navodno bore.

Iza ponude “velikodušne” pomoći namjera Sjedinjenih Država je očita. Prije jedanaest godina je zaključeno proširivanje vojne nazočnosti najmoćnijeg imperija kojeg je planet ikada poznavao, a AFRICOM je dobio zadaći da od kontinenta uzme sve što je potrebno američkoj ekonomiji.

Djelujući kao služba za zaštitu američkih interesa i kao strateški front Hladnog rata, američki Združeni stožer će usredotočiti sve vojne snage koje treba kako bi se uništavali neprijatelji carstva. AFRICOM uspijeva u ostvarenju ciljeva jer ima dovoljno ovlasti i sredstava da kupi lokalne korumpirane vladajuće elite.

A ne trebate imati kristalnu kuglu ili veliku maštu da biste shvatili što će narodima diljem Afrike donijeti rastuća militarizacija kontinenta koju sa sobom nosi AFRICOM. Tajne misije i specijalne operacije su tek početak procesa u kojem Sjedinjene Države pokušavaju podčiniti Afriku i kontrolirati resurse kontinenta. Narodi i vlade Afrike bi se trebali oduprijeti tim pokušajima i  pomoć potražiti negdje drugdje.

Migranti, brod Aquarius i plan Francafrique – Ono što ne znamo ili ne želimo znati

ANALIZA: SAD nemaju minerale i metale – Svijet je na rubu novog rata za resurse