1978. – Godina lopte i lopate

Čini li se još nekome da su ova svjetska fudbalska prvenstva češća nego što bi to trebala biti? Sad pa sad prolete četiri godine, pa naši dragi muškarci (koje, istina, iz godine u godinu po principu: „Ako ne možeš neprijatelja pobijediti, pridruži mu se!“ prati i sve više žena) zasjednu pred televizor i počnu navijati kao da će na njihove račune stići premije od svakog datog gola i baš u njihovo krilo nakon utakmice sjesti sve plavuše koje zdušno navijaju sa tribina.

Među ljubiteljima fudbala ta 1978. godina ostat će upamćena po Svjetskom fudbalskom prvenstvu u Argentini. Šampionsku titulu osvojila je zemlja-domaćin, Argentina, pobijedivši u finalnoj utakmici Holandiju. Bronzana medalja pripala je Brazilu. Ali, tog proljeća i ljeta 1978. godine fudbalske navijačke pokliče nadglasali su drugi, koji su se orili iz hiljada grla: „Mi gradimo prugu, pruga gradi nas!“; “Šamac – Sarajevo, to je naša meta, izgraditi prugu još ovoga ljeta!“

Prije petnaestak dana, tačnije 23. 6. 2018. godine obilježeno je 40 godina od izgradnje druge trase kolosijeka pruge Šamac – Sarajevo. Više stotina nekadašnjih brigadira krenulo je talgo vozom trasom svojih uspomena iz Sarajeva do Doboja, i nazad, zadržavajući se usput u Maglaju, Zavidovićima, Žepču i Zenici. Doputovali su iz svih dijelova bivše Jugoslavije, ali i iz inostranstva.

Komandant Omladinske radne akcije, tada dvadesetčetverogodišnjak, Filip Vuković doputovao je za ovu priliku iz Australije. Harmonika, pjesma, suze, šale, sjećanja na nikad zaboravljene ljubavi… Emocije za još stotinu vagona.

U svim mjestima gdje se voz zaustavio brigadire je dočekalo lokalno stanovništvo, i danas zahvalno djevojkama i mladićima koji su jedno proljeće, ljeto i jesen svoje mladosti poklonili lopati i tračnicama. Ostavljali su Svjetsko prvenstvo, more, zaostale ispite, neke suzne oči koje pogledom miluju brigadirsku bluzu.

Omladinske radne akcije su, kao što neko reče, među svim jugoslovenskim fenomenima bile „najjugoslovenskiji fenomen“. Izgradnja drugog kolosijeka pruge  Šamac – Sarajevo, dionica Doboj – Zenica, počela je 1. aprila i trajala do 25. novembra 1978. godine. Ovu dionicu gradile su 24.000 omladinaca i omladinki svrstanih u 250 radnih brigada iz svih krajeva Jugoslavije, a jedna brigada je bila sastavljena od djece naših radnika u inostranstvu. Radilo se o pravom podvigu budući da je trebalo ugraditi oko milion kubnih metara materijala, probiti sedam tunela, među kojima su najteži bili Vranduk i Sikola, sagraditi 34 mosta, izmještati korito rijeke Bosne, istovariti i položiti oko 120.000 pragova, istovariti i razasuti 250.000 kubnih metara tucanika, iskopati brojne kanale i temelje za stubove kontaktne mreže jer je pruga bila elektrificirana. Izračunato je da su brigadiri na akciji radili više od milion i šest stotina hiljada efektivnih sati, ostvarujući pri tome normu od blizu tri miliona sati, čiji finansijski efekat premašuje 169 miliona tadašnjih dinara.

VIDEO: Hej, haj brigade…!

Ekonomski gledano, izgradnjom drugog kolosijeka pruge od Doboja do Zenice značajno se ubrzao i pojeftinio transport ljudi i robe na toj frekventnoj dionici. Iste godine i istog dana kada je pruga puštena u promet, u željezari Zenica počela je sa radom četvrta visoka peć za proizvodnju željeza. Po svojim kapacitetima je mogla zamijeniti prethodne tri visoke peći. Glavni transport za milione tona željezne rude koja je dolazila iz rudnika Ljubija kod Prijedora je bila željeznica: pruga koju su u dva navrata, 1947. i 1978. izgradili dobrovoljci na ORA.

Srcem rečeno, omladinske radne akcije bile su predivna mjesta druženja i nezaboravnih susreta mladih, a dobrovoljni rad je nagrađivan udarničkim značkama i drugim priznanjima, te nagradnim odmorima u ferijalnim, izviđačkim, goranskim i drugim omladinskim ljetovalištima na moru i na planinama. Nagrađivan je i ljubavima, sačuvan u sjećanjima i pričama koje se pričaju unucima.

I, dok do mene dopiru uzvici stopljeni sa posljednjim minutama još jedne od odlučujućih utakmica Svjetskog fudbalskog prvenstva, pitam se da li bismo sad htjeli, da li bismo sad mogli…

Loptu – lopatom…

P.S. još jedna pjesma koja podsjeća na vremena kada je san predstavljalo 1000 tona za jedan dan…