Nije neočekivana vijest, već godinu dana se Oliver borio s opakim rakom pluća, ali vijest o smrti uvijek se čini preranom i iznenadnom.
Nedavno je dobio nagradu za životno djelo na 25. Porinu, ali je zbog bolesti nije mogao primiti na završnoj svečanosti koja je održana u splitskoj Spaladium areni. Bio je potpuno svjestan stanja u kom se nalazi i rekao je: „Osim te, ima još jedna nagrada. Dubrovačko-neretvanska županija mi je dala nagradu za životno djelo, također. To je priznanje baš dobro i lijepo. Veseli me, samo što su to neke stvari koje se događaju pred kraj života i meni se to ne sviđa. Ne gledam ja na to tako, nego to jeste tako.“
Na svom umjetničkom putu bio je u početku i osporavan, ali kasnije je našao zasluženo mjesto i svojim pjesmama nastanio se u mnogim srcima. Imao je brojnu fanove koji su mu uvijek bili vjerni, a i on njima.
Neka počiva u miru!
Još par riječi o Oliveru prenjećemo vam kroz tekst VeNLO-a:
Oliver? Koji Oliver? Upitao se Mišo Kovač u već legendarnom intervjuu u emisiji Nedjeljom u 2. Kad je Oliver napunio Gripe? Iako su ta Mišina pitanja na prvi pogled izgledala kao ona kojima progovara njegov rivalski ego, oni koji pamte predratno doba u kojem je Mišo Kovač bio na svojim glazbenim vrhuncima, znaju kako je tad Oliver Dragojević bio tek u drugoj ili trećoj pjevačkoj ligi.
Za razliku od današnjeg youtube poimanja glazbe i njene dostupnosti koja ovisi samo o wi-fi signalu, prije dvadesetak godina do glazbenih zapisa se dolazilo samo putem radijskih postaja i nosača zvuka – gramofonskih ploča ili audio kazeta (po ovomu audio se ta kazeta razlikovala od video kazete). Odnosno, do glazbe se dolazilo namjerom! A namjernici, oni koji su kupovali ploče ili kazete, to su činili kao poklonici određenog glazbenog žanra.
Glazba kojom su tadašnji Oliver, Mišo Kovač, Tereza Kesovija i ini osvajali publiku danas više ne postoji, osim kao povijesni zapis. Nikomu ne bi palo na pamet spomenute pjevače staviti u kategoriju pop-pjevača jer oni su pjevali zabavnu glazbu, nastalu na odjecima talijanske kancone, francuske šansone i glazbenih festivala tipa San Remo. U našoj inačici su se ti festivali zvali Splitskim, Zagrebačkim, MIK. Bila su to glazbena natjecanja čija osvajanja su govorila i o ideologiji tadašnjeg društva jednako kao i o glazbenim dosezima kompozitora, izvođača. Žiriji tih festivala su voljeli Olivera Dragojevića. Publika nešto manje.
Tad nisu postojali stilisti i svatko je bio sam svoj modni guru. Oliver je uporno nosio prevelike naočale, izbjegavao je novinare i rijetko davao intervjue. A kad bi to i činio, bio bi to niz nepovezanih rečenica s kojima bi manje rekao, nego da je šutio.
Svaki pjevač tog predratnog doba bio bi vezan za određenog kompozitora pa je tako Oliver uglavnom pjevao pjesme čiju glazbu bi pisao Zdenko Runjić, tekstove bi pokupili negdje putem. Domovinski rat, kao znak za početak milenijske promjene, tehnološke najprije, stubokom mijenja i sve odnose u popularnoj glazbi. Pjevači šlagera, zabavne glazbe ostaju bez publike raspadom zajedničkog jezičnog prostora,a nove tehnologije tu glazbu čine suvišnom.
Glazbenici, dakle pjevači, kompozitori pop i rock bandovi ostaju bez prihoda od kojih su živjeli desetljećima. Long play ploče postaju prošlost,a glazba se više ne kupuje, besplatna je na youtube i do donošenja i primjene Zakona o zaštiti autorskih prava, jedini način za preživljavanje olovnih devedesetih godina postaju live nastupi. A u live nastupima Oliver Dragojević tek pokazuje svoju pjevačku karizmu. U pravo vrijeme mu sjeda i Cesarica, pjesma koju je napisao Zlatan Stipišić Gibonni, za koju je rekao kako je znao da je ne može sam otpjevati. Cesarica tako postaje pjesma prijelomnica u Oliverovoj karijeri. Koja u u mnogim elementima podsjeća na onu Joea Cockera, koji je svoju interpretativnu snagu pokazao u zadnja dva desetljeća svoje karijere.
Bodulsku inertnost koja je uvijek na granici lijenosti, fjake i dangubljenja, Oliver kao Velolučanin, mijenja za temeljiti, uporni i svakodnevni rad. Snimanjem novih albuma postaje etablirani pjevač pop-glazbe i njegov novi glazbeni repertoar postaje okosnica glazbenih programa radijskih stanica. Čak je i sve svoje uspješnice iz doba šlager zabavne glazbe pretvorio prearanžiranjem u pop pjesme. Dakako da mijenja veličinu naočala. A ono što je nekad u njegovim javnim nastupima izgledalo kao nepovezano govorenje ni o čemu se pretvara u britki dalmatinski humor, onaj koji ne štedi nikoga, počevši od samog sebe.
Iako su mnogi zlobnici njegove nastupe u pariškoj Olympiji, newyorkškom Carnegie Hallu, u Opera House u Sydneyu nazivali predstavama za hrvatski jet set, novonastalu zlatnu mladež neoliberalne Hrvatske koja ga je pratila na tim koncertima, ti koncerti ostaju zapisani u njegovoj biografiji i svakako zaslužuju poštovanje jer znamo da je na tim koncertima prezentirao na najbolji mogući vokalni način sebe i sve kompozitore s kojima je surađivao.
Novi milenij je hrvatsku dijasporu uvećao na svim kontinentima. Danas nema ozbiljne uspješne zemlje, a da u njoj ne žive na desetine tisuća Hrvata. Tako cijeli svijet zapravo postaje prostor za moreplovce na kojem nailaze na hrvatske otoke. Bio taj otok Beč, London, München ili Pittsburgh. Nastupi Olivera Dragojevića i drugih hrvatskih pjevača po dijaspori tako postaju barem za vrijeme trajanja koncerata duhovna poveznica domovine i dijaspore. U stvarnosti poveznica unutarnjih svjetova svakog iseljenika. Pjesma kao medij spaja razum i srce, iscjeljuje duše otrgnute iz svog domovinskog konteksta.
Oliver Dragojević neće u svojim pjesmama progovarati o hrvatskim izdajama kroz povijest, neće na prvu loptu gađati emocije u publici. No, zapjevat će Oprosti mi pape i dirnuti skrivene dijelove psihe i osobne povijesti mnogih. Natjerat će mnoge na prisjećanje zaboravljene ljubavi koja nije odoljela novom svijetu pjevajući „Sve bi da’ da si tu. Samo jedan tren da vičnost bude“ i suza će se zakotrljati sama.
Oliver Dragojević je pronašao način na koji će njegova glazba odrastati i stariti zajedno s njim. I danas nam kao djed s unucima pokazivati pute za zadržavanje vlastite vitalnosti u zrelom dobu. Oliverove interpretacije danas su zrele baš poput njega.
A mi bismo trebali biti zreli za suočavanja sa svim onim što smo kroz život uradili. I s onim što nismo, a trebali smo.
Pokoj mu duši!
Oliveru, HVALA!
Mogu samo reci….pored Olivera i Tereze,ko je bolan taj Mišo Kovac!!??
Olivere, neka tvoja slava i tvoje pjesme žive vječno!
(hvala redakciji na ovom osvrtu)
Ne razumijem one kojima se sviđa njegova muzika.
Golemi gubitak. Danas nebo plače. Ali njegove pjesme i vedar duh zauvijek ostaju s nama i onima poslije nas.
Zadnji od onih koji su vrijedili, nek mu je laka zemlja, počivao u miru.
Veliki pjevac i veliki covjek.Mnogi su pronasli sebe u njegovoj pjesmi”Oprosti mi pape”.Neka mu je laka zemlja.
Jedini od hrvatskih pjevaca koji nije pogazio svoju rijec da nece ici pjevati u Srbiju poslije rata u Hrvatskoj.
Sto god neki mislili o tome, dokazuje principijelnost, rijetka osobina danas.
Slava i hvala Velikanu. Pokoj mu duši. Sućut obitelji.
Ne zelim cjepidlaciti ali tekst poprilicno krivo iznosi da je Oliver navodno tek poslije rata postao ono sto jest, odnosno da je “Cesarica” bila prijelomna u njegovoj karijeri. Oliver je vec davno prije “Cesarice” izgradio svoje ime, i da je prestao pjevati 1990 godine, njegov opus bi i dalje bio impresivan.
Hvala mu na svim pjesmama koje je otpjevao…
Njegove pjesme me prate od djetinjstva na ovamo i ova vijest me je baš zatekla i rastužila. Počivaj u miru majstore. Ostavio si puno lijepoga iza sebe.
Olivere legendo pocivaj u miru
“do donošenja i primjene Zakona o zaštiti autorskih prava, jedini način za preživljavanje olovnih devedesetih godina postaju live nastupi”
Tako i treba biti. Tako je i bilo sve do pojave sredstava za pohranjivanje i reprodukciju zvuka. Glazbenik si? Izvoli pjevat ili svirat! Upravo ti je Internet omogućio da ćeš na koncertu u bilo kojem kutku svijeta imati publiku koja već zna tvoje pjesme. Najlakše je danas snimiti album i luftati se na jahtama dok ti na račun kapaju novci od prodaje albuma, tantijema i autorskih prava. To bi bilo kao da vam npr. Končar ili Gorenje svaki put uzmu naknadu kad uključite šporet ili bojler. Danas su autorska prava unosan biznis, a u Hrvatskoj su danas na razini reketa kakvog je provodila čikaška mafija dvadesetih godina.
Najdraža mi je Magdalena. Do nekih godina u životu ti se čini kako su mnogi ljudi tu oduvijek, a onda jedan po jedan počnu odlaziti. Oliver mi se činio oduvijek. Nikad ga pretjerano slušao, a sad vidim da sve njegove pjesme napamet znam. Počivao u miru.
Pozovi sve te dobre ljude
I nek se borbom bolji bira
Al’ neka prava festa bude
U ime ljubavi i mira
koji stih
Počivaj u miru Božjem majstore. I ti si jedan od onih koji su odabrali moje djetinjstvo kao i Đelo Hadžiselimović. U mom djetinjstvu si bio i ti sa Oprosti mi pape, Magdalena, Ivana, Moj galebe. Hvala ti. Moja glazba nema nacionalnost ni određeni i isključivi žanr: pored Olivera, slušam i ono što je većina zaboravila, Tereza, Mišo, Miroslav Ilić, Nada Obrić, Đorđe Balašević, Bijelo dugme, Indexi, Divlje jagode, Crvena jabuka(dok je pjevao pokojni Ričl), EKV, Električni orgazam, Zabranjeno pušenje, Hladno pivo, Let 3, pa strani: Jimi Hendrix, Janice Joplin, Doors, Led Zepellin, Iron Maiden, Beatles, Rolling Stones, AC DC, Dire Straits, Status Quo, The Queen. Sve osim Tupsona, Cece, Karleuše i ne znam više ništa iz tog žanra, a za njih sam eto prisiljen čuti…
Oliver je legenda. Počivao u miru, moja sućut obitelji.
prava legenda domace estrade. Pola stoljeca na sceni, tona predivnih pisama otpjevanih….
Netko ode, netko se rodi u bezgranicnom kruznom procesu…..
Novi život se rađa i sretne pjesme mi naviru zvuci
Novi život se rađa, a ključ života u tvojoj je ruci
Što je, ljubavi moja, sva moja ljubav koju ja poklanjam tebi
Što je, ljubavi moja, prema toj sreći što pružaš je meni.
Ima anegdota da je Runjić prvo ponudio pjesme Mahiru Palošu također legendi šansonske scene, ovaj je odbio i onda je izbor pao na Olivera. Oliverove pjesme su kao putopis po Dalmaciji, čista emocija, toliko topline i vedrine a normalno tu je puno zaslužan i barba Runjić, inače elektrotehničar iz Slavonskog broda. Osobno neke od najemotivnijih obožavatelja Olivera susreo sam u Srbiji, gdje se njegove starije pjesme pjevaju sa velikim žarom i pamte. Bilo kako bilo, čovjek nije ostavljao publiku ravnodušnom. Naravno veselio sam se i veselim se uvijek prilici kada ću zapjevati neku njegovu pjesmu sa prijateljima iz bilo kojeg kutka svijeta. Opus je golem, gotovo da nema izvođača u Hrvatskoj koji nije prepjevao bar jednu njegovu pjesmu. Oliver će živjeti još u mnogim mnogim generacijama, nešto kao balkanski i mediteranski Elvis. Dišperadun i morski vuk.
E da, sad svi znate kakva je on osoba bija, zbog neke izjave ili principjelnosti. Dajte molin vas, ne kopajte di se ne triba kopat. Ne punite baterije na tudjim osobnim stvarima. Ja covika nisan osobno poznava al niste ni vi. Zato vas molin da odj…e sa takvim debilnim komentarima, koji o Oliveru ne govore nista, a o vama svasta.
Pljuc……..
Neponovljivi Olivere, vječna ti slava i veliko hvala.
Točno, i muziku i tekstove su radili drugi, a on ih je birao i interpretirao. Dakle, sve te pjesme nisu izvedene ‘od a do ž’ kako mu ih je netko servirao, nego ih je i birao po nekim njegovim kriterijima i potom sukreirao, odnosno on ih je zajedno sa autorima polirao i udahnuo im dušu i svoj pečat.
Njemu su nuđene brojne pjesme od znanih i neznanih autora, a izabrao je te koje je izabrao, i tko zna kako bi izgledale i uspjele da su ih snimili drugi. Toliko sjajnih i vječnih pjesama. Nisu njegove – da, ali jesu od sebe – od njega i nikog drugog.
Pocivaj u miru Olivere.
Mladen iz TBF-a je lijepo opisao svoje susrete s Oliverom: “Prvi put smo se sreli sasvim slučajno u jednom splitskom kafiću zajedničkog nam poznanika u Getu, u centru, bilo je neko gluvo, pusto predvečerje, kafić prazan, on sam, preslušava album “Dvi, tri riči” koji je trebao izaći uskoro tih dana. Odmah nas je pozdravio i pozvao za stol i nakon otapanja naše uvodne tremice, priča se zakotrljala kao da se znamo sto godina i potrajala čitavu večer i ušla u noć. Ne sjećam se svakog detalja al se dobro sjećam kako smo se valjali od smijeha uz njega, jednog od najduhovitijih tipova koje smo sreli na svom putu. Hodajući spomenik dalmatinske pisme je sjedio satima s nama, zbijao šale i u nijednom trenutku nismo osjetili da je kolosalna slava koju je stekao u njemu probudila išta od onih ružnih manira što se lako dogodi kod slabijih karaktera. Bilo je jebeno!… Čitaj više »
Najbolji pjevač Dalmacije svih vremena, jedan od najboljih u Hrvatskoj, regionu, pa i šire.
slažem se da je autor malo pobrkao ovdje. Pa Oliver je već u Jugoslaviji bio velika zvijezda i to već tamo negdje 1980/81. kada je imao 33-34 godine. Već tada je imao najmanje 6-7 hitova, a kasnije još i više…. Njegov prvi hit bio je još ranih 70-ih godina, onaj “Ća će mi Copacabana, Acapulco i Madrid”. Pa su onda došli Skalinada, Malinkonija, Galeb i ja, Oprosti mi pape, Roko i Cicibela (pjesma iz istoimeniog TV filma, za kojega je scenarij napisao Smoje, a glavne uloge Roka i Cicibele igrali su Boris Dvornik i čini mi se, Senka Sokolović-Bertok)… Inače jedna od njegovih ranih pjesma, koja je danas zaboravljena, bila je “Neka pjesma probudi svijet, ruka u ruci u kosi cvijet, nek mi riječi jeknu u svemir, ljubav nada i mir..” Pjesma se danas više nigdje ne može pronaći. Onda kasnih 70-ih 80-ih dolaze još mnogi hitovi: Nadalina (koju je… Čitaj više »
Бог да го прости…Неповторлив на Баканите…
https://www.youtube.com/watch?v=055hupVq4G8
bol to pan spevak, oblubeny a znamy aj mimo byvalej Juhoslavie. Poznam jeho piesne a po dlhsej dobe som ich pocuval akurat minuly tyzden. Niekedy som chcel ist na jeho koncert. Pozdravujem zo Slovenska. Od detstva som rad pocuval piesne spevakov z byv.Juhoslavie. Celkovo ma mrzia vsetky tie vojny medzi slovanskymi narodmi (Juhoslavia, teraz aj Ukrajina-Rusko) a vsetky tie spory. Skoda, ze to nie je inak a Slovania nevychadzaju medzi sebou lepsie.