Opet je inspekcija, može se pročitati na portalima, pronašla pokvareno meso u prodavnicama i odredila ga za uništavanje. Da nije, pojeli bismo ga kao i ko zna koliko puta prije toga.
Sve više je onoga što je demo opasno po naše zdravlje. Za nevjerovati je koliko oni koji proizvode i prodaju hranu nemilosrdno stavljaju profit ispred zdravlja kupaca, koliko su spremni rizikovati i kazne, samo da bi zaradili više. Počinje se već u uzgoju životinja i biljaka, kada se one hrane i štite mnogim tvarima koje u njima ostaju dugo, a koje su opasne po ljudsko zdravlje. Onda se koriste razne nezdrave kemikalije kako bi namirnicama dale lijep izgled i produžile im vijek trajanja, a ako ni sve to ne pomogne, nerijetko se sve vještačkim putem stanje „popravlja“. Meso, koje je već počelo zaudarati, ispere se u nezdravom rastvoru koji otklanja neugodne mirise, doda mu se odgovarajuća, privlačna boja i ono ide nazad u prodavnice. Slični trikovi se koriste i za neke druge namirnice.
Protiv ovoga se pojedinci teško mogu izboriti, ali to ne znači da se trebamo predati. Možemo sami sebi spremiti dosta zdrave hrane, mnogo više nego što nam se onako, od prve, čini. Nekada su ljudi to bolje znali raditi, ali ova znanja se mogu brzo obnoviti ako nas zaista zanimaju. Sušenje voća je nekada bilo redovno prakticirano u svakom seoskom domaćinstvu, tako da se preko cijele zime moglo jesti osušene jabuke, kruške, šljive, smokve… To su uglavnom jednostavni procesi sušenja, malo na suncu, malo u hladovini, a onda se osušeno voće spremi i čeka zimu.
Slično je i s ribom. Riba bi se prvo očistila, a onda sušila, nekada i na dimu, i tako osušena mogla je ostati mjesecima da se ne pokvari. O sušenju ostalog mesa je već manje-više sve poznato i ovaj proces je još uvijek u velikoj upotrebi. Osušeno može također trajati dugo da se ne pokvari, ako se čuva u pogodnim uvjetima.
Mogu se sušiti i paprike, razne ljekovite trave, čajevi, mnogo toga što nam je potrebno. Ali ne mora se sve sačuvati samo sušenjem, nego i čuvanjem svježih plodova na samo malo pažljiviji način. Krumpir, pa i neke vrste voća, mogu se utrapiti pod zemlju gdje su zaštićeni od prevelike hladnoće, a nemaju previše zraka i svjetlosti da brzo istrunu. Neoštećene voćke se mogu držati i u podrumima, slami ili nekim tamnijim, hladnijim prostorijama u kući, nešto duže nego obično.
Ako ovome dodamo i malu, vlastitu proizvodnju zdrave hrane koju možemo sami obaviti u svojim dvorištima, na balkonima i u kućama, to već nije beznačajna zamjena nezdrave hrane koju svake godine unesemo u svoj organizam. Trgovci i proizvođači nas sve više tjeraju da razmišljamo na ovakav način kako bismo sebi i svojoj djeci bar malo produžili živote i izbjegli neke bolesti i pojave koje ne želimo. Svaki dan i svaki korak koji uradimo na tom putu su dragocjeni. Ako ništa drugo, bar se nemojmo prejedati te nezdrave hrane, jer svaki suvišni zalogaj je korak bliže bolesti. Nemojmo oklijevati, ne treba nam biti teško boriti se za sebe i svoje bližnje. Ako se prepustimo na milost i nemilost samo trgovini, brže će nas pojesti mrak, a to nam sigurno nije životni cilj niti želja.
Ne samo sto je bioproizvodnja zdrava i korisna vec ona u meni budi pravo zadovoljstvo. Sve sto možemo proizvesti ,sami i proizvedemo.Posijemo psenicu od koje pravimo hljeb ,ali i zrnom psenice i kukuruza hranimo koke.Svo povrce i voce proizvodimo organski cisto. Hocu da znam sta djeca i svi ostsli unose u organizam.Previse je otrovnih materija u svemu,cak i u zraku i zato sve sto mozemo sami stvoriti svojim trudom to i činimo.Meso kupujemo kod komsija na selu,rijetko u mesnici.Voce sušimo u tradicuonslnoj susnici i to je pravo zadovoljstvo.A , što je meni najvažnije ,zemlja izvuče svu negativnu energiju iz mene.Dosta nas truju drugi,ne trujmo sami sebe.
Šta se tiće nedavnih napisa o akciji ispekcija koja se odvijala u Hrvatskoj bike su obuhvaćene samo manje klaonice i neke mesnice. Nije ustanivlheno da je meso bilo neispravno odnosno da je bilo staro ili sadrżavalo neke tvari u kincentraciji iznad dopuśtene. Inspekcija je našla meso “bez papira” šta može bit da je to meso ko zna od kud i ko zna kakvo. Međutim to meso se najvjerojatnije od lokalnih stočara koji se jiš uvik nekako bore ili je možda prošvercano iz Bosne. To meso je drfinitivno friškije i kvalitetnije od mesa “sa pspirima” i nije isključeno kako se i pri uzgoju toga “domaćega” mesa nisu koristila “pomagajuća” stedstva u nedozvokjenim količinama, ali vjerojatnost za to je mala čisto iz razloga šta naši preostali stočari jednostavno nemaju novca za kupit i primjenit razna sredstva. Došli smo čini se u apsurdnu situaciju u životu poznate ka odnos forme i sadržaja i… Čitaj više »
Riba se na istočnoj strani Jadrana uglavnom solila.
Sušilo se malo. Znan da su svi solili srdele, dosta ih i danas to rade, samo šta se sad skoro ka i srdele sole inćuni koji se i mariniraju.
Rijetko ko je sušija hobotnice, lignje, tabimje . . .
Ajmo svi u gradove da imamo visok standard i odbacimo znanja i vještine roditelja i djedova. Od navedenog u tekstu nemam nekog iskustva s sušenjem voća i ribe. Možda jer nikad nisam išao pravu pripremu. Ostalo sve radim. Na vrtu imamo posađene biljke za čajeve sve trajnice ili se same radiju kao kamilica i Neven . Djeci je to skupljanje i sušenje bilo bezveze dok nisu probali čaj iz vrta s medom ( isto poznato porijeklo) a sad im je to super i imaju znanje. A to je ono što veliki žele da se izgubi znanje i onda nas mogu trovati. Put prema tome je ona rečenica: vid kako je jeftino ne isplati se saditi.
Ono smo šta jedemo! Kaže vjeverica psihijatru:”If we are what we eat, I must be nuts”
Da bi izbjegli industrijski prerađenu hranu mi sami pravimo: kruh, kefir, paštetu, pekmez, ajvar, slaninu, višnjevac (liker)
Znanje polako nestaje. Zanimljivo Ivo da ste spomenuli utrapljivanje. Trap sam vidio kod bake i djeda i iz njega iskopavao, sjecam se, ciklu. E sad, da li bi znao kako ste pravi trap. Nebi. Znam da se trap pravi sa slamom…potrebno nam je prenosenje ovakvih znanja. Dogodilo se nazalost to da su ljudi odlazili u gradove. Na fizicki posao i selo se gledalo kao na nesto cega se treba sramiti. Znanje se pogubilo uslijed toga.
Ja sam isto pobornik netretirane hrane sa raznim kemikalijama,a isto tako i starih sorti voća,povrća a i żivotinja.Iako se ne držim striktno prehrane sa takvom hranom.Uzgajamo slavonske svinje,nešto peradi koje se nadam pojačati druge godine.Sadim stalno nešto,nadam se na jesen nać starinske sorte voćki,pogotovo jabuka kojih se dosta posušilo.Inaće je jako teško nać stare sorte voćki cijepljene na divljaka.Probo sam i nešto cijepit,al za to treba i dosta iskustva i vremena.Imamo vrt.Mlijećne prerađevine uglavnom gledam da uzmem od suseda koji još rade po starinski,a od prijatelja uzimam domaće likere.Sve to uzima dosta vremena i tu zna bit problem za današnje ljude koji rade a koji bi htjeli takvu hranu.Ima pomalo sve više i za kupit takve hrane,al je dosta skuplja od ove iz supermarketa,pa cijena i pristupačnost često odluče u korist ove iz supermarketa.Problem je i to šta možeš godinama jest hranu tretiranu i punu kemikalija i nisi svjestan njezinog… Čitaj više »
Šta sve jedemo, teško nama! Dobro je dok jedemo,uskoro ćemo maštati o tome,ili nećemo..??
Pa kad su kazne nikakve… simbolične… jeftinije je platit kaznu nego odbacit to meso, treba ih drastično kažnjavat zbog svjesnog ugrožavanja zdravlja ljudi
meso u prodavnicama , da nije možda u prodavaonicama